Pred samu večer, zauzeli su tenkovima položaje iznad rijeke. Na svoje lice, nanosila je debele namaze noći. Komarci su ubadali. Oblaci plovili nebom. Rijeka je tekla. Skinuo je hlače da isprazni crijeva. U njenom odrazu, zasjala su dva mjeseca. Bilo je puno kemije u njegovoj krvi, previše mjesečine i taloga rijeke među njegovim očima; utrnuli su zvuk tišine kojim šuškaju zlatni listići žlijezde pinealis, nalik na malu šišarku, mjedeni udarač na vratima percepcije. Ipak, stao je pred vrata i kucao. I vidio je, tamo na zapuštenom neolitičkom lokalitetu, vidio je jelena. Ženu zastrta lica. Hromog kovača nogu zatrovanih arsenom iz legure bakra. Figuru ptice. To nije golubica, to jarebica hini da hramlje pa odvlači opasnost od ptića skrivenih u dubokoj travi. Drugog dana skupio je hrabrost i odlučio pobjeći. Što dalje od ove rijeke i ovog grada. Nije daleko stigao. Puščano zrno raznijelo mu je koljeno, rasprsnuta bakrena košuljica zatrovala krv. Pokrpali su ga, zaliječili i razmijenili. Nakon dugo vremena, hramao je amalgamskom patinom pločnika svoga grada. Te večeri, upalio je u sebi peć, osjetio težinu čekića u svojoj ruci… i spustio prvi, dobro odmjereni udarac.
|
