Jebeš snijeg… Njegova ljepota je bešćutna, slabi ono malo svjetla što se probija s ulice. Na radiju vijesti s ratišta. Na radiju stare vijesti. Đurđica Barlović je mrtva. Ta zna kada treba umrijeti. Još u kolovozu. Na radiju Đurđica. Njen glas uspijeva potaknuti od lijenosti nabrekle sjene da se pokrenu i stope u rapsodiju plavičastih izmaglica. Draga gospođo, stvarno nije lijepo ostaviti sve to u amanet plavom dječaku poput mene. Cijeli spisak. Naučiti ispeglati plavu košulju. Naučiti zašutjeti kad sretneš davnu, neprežaljenu ljubav. I još puno, puno toga. Sklapale su mi se oči. Ustao sam, otišao do prozora da pustim unutra zimu. Možda je najbolje tako… Smrznuti se. Umrijeti jednostavno, bijelom smrću. Te godine zima je došla veoma rano. Eno je, uhvaćene na djelu, cvokoće u šalici ohlađena čaja. Ne radi grijanje, pa se brzo uvukla pod poplune, u kosti i srca vlasnica mačaka. Proklete zvjerke već danima krepavaju po dvorištima. Od njih oporije cvile tek tramvaji pri skretanju u Vlašku. Dolje, na ulici, male crne prilike lebde nad zaleđenim pločnicima. Jedna prelazi cestu i skreće prema haustoru. To nije zima. To ide Đurđica… Nosi onu svoju smiješnu lak-frizuru. Preko lica, tako da joj ne možeš vidjeti oči.
|
