Poznam djevojku koja čita neba kao da su novele, može razumjeti taj filigran sjaja, dlanovi joj okrenuti prema gore dok rastjeruje tragove mlažnjaka. Oni su, kaže, dio velike zavjere i uništavaju pranu koja pada s neba. Kako bi Isus nahranio mnoštvo da su nad njim letjeli mlažnjaci? Zna tjednima sjediti na krovu i skretati asteroide sa njihova puta, da ne udare u Zemlju, i kaže da će me jednoga dana naučiti raspoznavati nebeska tijela. Postoje razna neba i na njima razna nebeska tijela. Postoje tijela zemaljska i tijela nebeska, i da nam valja uskrsnuti ne tijelom, nego dok je tijela. No ja ne znam od kuda bi počeo s uskrsnućem pa vodim svoje tijelo doma da pristavi čaj. Dok voda ključa, mašem joj kroz prozor. Ona ne voli otvorene prozore i ljude na njima. Za nju, prozori su monografije koje zrcale fragmente neba. Predvečer, znam da se visoko uzdignula u duhu i ne želim je ometati mahanjem. Ponekad me uhvati strah da ću jednoga dana, na mjestu njene kuće, pronaći njene odbačene cipele… i znat ću da je otišla raspršiti se u ionosferi, ostaviti svoj trag među sjajnom kaligrafijom oblaka.
Post je objavljen 21.11.2006. u 00:03 sati.