buddha u supermarketu

 31.12.2004., petak

MIRKO CARE !!!!!!!!!~Buddha javlja direktno s lica mjesta

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA..... Aaaaaaa...... AHAHAHAHAhAHHAHha Within 1 min. Mirko is very cool today. When Kevin tackle, Mirko catch Kevin's neck and choke it. Kevin tap. Mirko say "Kevin, Thank you for fighting with me today. I want to fight the winner of Fedor vs Nog. But If Mark Coleman wants me, I will fight because I respect you. " Ako Rožman i igra ping pong s Isusom, košarku s Krishnom, Mirko sparira s Buddhom!

- 13:10 - Ostavi POST! (14) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 30.12.2004., četvrtak

FERGES ME NICHT

Ne ovo nije napis o Jakovu Sedlaru i njegovom istoimenom filmu. Ovo je nešto puno puno puno gore. E sad, pitate se vi, što može biti gore od Sedlarovih filmova? E može! Njegove filmove ionako nitko ne gleda, no ovo je horror priča koja se ne dešava nekom drugom. Ona se odvija u vašem gradu! U vašem kvartu! U vašem dnevnom boravku! Njeni protagonisti su moji, vaši… oh, oni su svugdje! Oni gledaju… Oni…. Uh. Polako. Krenimo polako ispočetka bez nepotrebnih emocija. U ne znam kojem nastavku Herbertove "Peščane planete" izdanje Kentaur, lepo piše: Strah je ubica uma! Sve je počelo u utorak kad me put nanio u Dugave. Vajdin Vijenac. Tamo sam krenuo u čestitarenje nadajući se toplini doma i kakvoj orehnjači. Tamo živi Ante s ženicom i sinom. Cin cin, ooo Porto prijatelju! Ma disi Ante, izgrlimo se svako dobro, ovo ono, cmok cmok, di su žene, rade, uđi sjedi štaš popit. - Ohoho novi telkač! - primjetim još iz forcimera ni ne skinuvši šal - Pa kaje falilo onom od prije dva mjeseca?- Je, bilo je to ful zavidno. I to se osjetilo. No Porto je majstor improvizacije izvuče se i preko treće mante - Evo ja čekam da padne cijena LCD i da otplatim auto pa ću onda nekaj čvaknut tamo negdje 2010 ako nas do tada zbriše kakav Tzunami, ako ne mrkne meteor, ako… - Nije mi stigao odgovoriti. Cin, cin na vratima. - O deda… - I Ante se sav snuždi. - Dobro je, dahnu deda s dovratka, uspio sam! I izgrli nas kao da nas vidi prvi i zadnji put. Namigne mi znakovito i odvuče Antu u blagovaonu, odi samo malo da te nešto pitam, pšt pšt na uho. - Ne deda, televizor je pokvaren, opizdija ga grom, veli Ante, ali evo deda ima piletine, ima salate.- i odvede dedu u blagovaonu gdje je deda fino sjeo, lagano mljackao i svako malo pogledavao prema dnevnom boravku u kojem je dominirao veliki TV ekran. Gledam, gledam i sve ne vjerujem. -Pa kakav si ti to čovjek, rekoh Anti kad je deda otišao, razveselio si se dedi ko četniku kad u selo bane. Daš mu da jede plastičnim viljuškicama i prstima, ne daš mu da gleda TV? - - Ma joj, pusti me Porto... Prati ga Sančez po gradu.- - Koji Sančez ? - Njegov smrtni neprijatelj…- - Uh.., rekoh, pa ta generacija mi fakat ide na jetra. Ti matori ustaše i partizani ratuju i dan danas. Da pogodim, Sanzceh je neki senilni ustaša koji je s tvojim dedom išo u isti školu, ljubili su istu curu, Sanchez je otišao u ustaše, a deda u kuruzu. Sančez '45 pobjegao u Argentinu, a deda je ujahao u selo na bijelom konju, oženio onu curu, tvoju babu. I sad se Sančez vratio iz u Argentine. Sreli su se na Trgu i pomakljali cekerima hahaha…- - Ma koji crni ustaša. Sančez je negativac iz neke meksičke sapunice. - - Sapunice !?? - orehnjača mi se izmrvi po tepihu kroz drhtave prstiće. - Aha. Deda je spasio Rozitu i drži je na tajnoj lokaciji. Sad joj nosi malo piletine, a Sančez ga prati već mjesecima ne bili ga deda doveo do Rosite. He, ali deda je lukav. Deda zna da se Snančezov konj boji autoputa. Deda ga brzo pretrči, zametne trag u Utrinama i jebiga, evo ga u Dugavama. Znaš Porto, problem je jedino ako ga Sančez uhvati nespremnog u nečijoj kući. I ako ga ružno pogleda sa ekrana, onda deda popizdi i nasrne na njega s nožem. Zato imam novi telkač. Kužiš? Dobro da ga nije stepla struja... – Aha, jesam vam reko? Koji horror jebote! Kad malo bolje promislim, nešto mi je i moj deda Josina sumnjiv u zadnje vrijeme. Od kad je umrla baba i od kad gleda sapunice po cijele dane.., ma preporodio se. Nit se šta tuži, nit privlači pažnju staračkim zanovijetanjem. Samo se šetka po gradu ko da je u najboljim godinama. Tko zna koju ljepoticu spašava i s kojim se smrtnim neprijateljem vije moj dobri dida. Provjerite i vi svoje najmilije pa ćete i sami vidjeti. I ne pušite ove humanitarne akcije tipa NE ZABORAVI ME~ pomognimo starim, zaboravljenim i nemoćnim kakve pokreće Zaklada Biskup Josip Lang gdje od vas traže da izravno uplatite na poseban žirac Privredne banke Zagreb: 2340009-1410160630 ili nazovete na broj: 060 808 808 pa vam mrknu 3,65 kuma s PDV. Ne nasjedajte. Ne treba njima ništa! Dajte im neki stari jeftini telkač i neka do mile volje spašavaju Rozite, neka se bore protiv Sančeza sve dok ne izumru poput dinosaura. Radije spašavajte bjeloglave supove. Nazovite radije na moj telefon i nahranite uplašenog bengalskog tigra! Znate i sami da mace ne vole mokro, a kamoli onoliku vodurinu.

- 16:40 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 29.12.2004., srijeda

It's a, it's a, it's a...

 28.12.2004., utorak

PRIČU DA VAM NAPIŠEM?

Sjedio sam u nedjelju s malom kovrčavom na kavici. O kakav prekrasan mir! Nigdje nikog. Ma idila i romantika. Držali smo se za ruke ja sam vizionarski pričao, ona me pozorno slušala. Negdje oko 17 h kad je pao mrak, kao na neki signal ili znak, u kafić su nahrupili čopori žena ne bi li se čudom načudile postbožićnom misteriju muškog ponašanja. Zamislite, neki njihovi mužjaci nisu se pretvorili u dobrog Isuseka ili krotkog jaganjca makar su pristali s njima poći na polnoćku, pokloniti se štalici i djetešcu. Poneseni time, o da, naravno da su zabrijali zajedno na nekom tulumu onako puni Duha Svetoga, ali ipak ih posle nisu nazvali, nisu… NISU! Uh, jedva sam zadržavao pažnju male kovrčave. Najradije bi se prebacila za njihove stolove da se može zajedno sa njima načuditi. Sinoć sam je uhvatio kako se naoružala ženskim časopisima i kako guta kolumne. E pa dobro draga moja, napisat ću i ja priču o muško ženskim odnosima. Nije problem napisati o priču o muško ženskim odnosima. Odete u zoološki vrt promatrate čimpanze, lavove, kajaznam promatrate ribice u akvariju i samo preslikate među ljude, ali kako napisati dobru priču? Kako napisati dobru priču o muško-ženskim odnosima, a pri tom se ne furati recimo na leba ili na Carvera? Jednu priču onako, dostojnu ženskog časopisa, ali dobru! Žene možda i čitaju spomenutu dvojcu, ali ih ne kuže. One se, kao uostalom u svemu kad su u pitanju muško ženski odnosi, samo iščuđavaju. Zašto one to rade? Iako su mehanizmi koje možemo zapaziti u muško ženski odnosima isti su već milionima godina i nema tu neke velike misterije, one se tome uvijek iznova čude ko pure dreku i to stalno čuđenje možete iščitati iz njihovih neolitičkih crtarija po zidovima pećina gdje su se kebeljile neartikulirano upadajući jedna drugoj u glas te prstima crtale, zorno dočaravale kako ih to njihovi muški zapostavljaju i odlaze uživati u lovu na mamuta i špiljskog medvjeda. Iz jednog takve grupne seanse pri štavljenju ovčjih kožica, nastao je mit o Mariji i bezgrešnom začeću jer Josipa, naravno, nije bilo doma! U dugim zimskim noćima dok se čehalo perje na posijelima, pjevale su jedna drugoj o tome kako se njihovi muški infantilno zabavljaju po blatnim rovovima diljem ratne Europe, a evo ih i dan danas po kavicama. Opet se čude, stvaraju i raščohavaju mitove od par jednostavnih, trivijalnih mehanizama za kojima se povodi muška psiha. Dobra priča o muško-ženskim odnosima ispričana iz muške perspektive trebala biti snažna, ne otkrivati previše onih suptilnih pojedinosti o piščevim karakternim nedostacima, kroz nju bi se trebala provući koja nit moje vlastite ranjivosti tako da čitateljice mogu odmah zamijetiti, eh vidiš ovaj muški materijal je kao stvoren za oblikovanje, želim mu biti surogat majka, ali tako da on to ne osjeti. Zatim tu bi trebala biti izražena jedna sasvim mala doza one očinske zainteresiranosti, britka muška intelektualnost i smisao za analizu, arhetipski Adam, Adamas, manas~mislioc, praotac, otac svih otaca u jednoj osobi, kojem se jednostavno kao djevojčica želite povjeriti, šapnuti mu sav onaj kaos koji prouzrokuju hormoni na emotivnom nivou, pa da ga ovaj fino posloži i objasni joj svijet. Onda humor. Mora biti duhovito, britko i pitko. O da, ovaj momak kuži spiku, a ima i dovoljan odmak od stvarnosti koju sačinjavaju fudbaleri, powerpoint kravataši ili sinovi kontroverznih poduzetnika. Onako sasvim mali odmak, dali dovoljan da odmahne rukom i veli, bejbe, odvest ću te u Maroko da gledamo kako cvate pustinja jednom u milion godina i nikad više. Zatim sami likovi, oni bi trebali osjećati da bi im život trebao biti bolji. Oni istina, žele slobodu, no istovremeno su potpuno paralizirani. Stil bi trebao biti nekićen, minimalistički, kiruški precizan, ali onda bi opet previše ličilo na Carvera i čitali bi ga samo muškarci. Ipak treba zadržati malo kićenosti, ta ipak pišem za žene. Ta priča bi izgledala, recimo, ovako: - Reci mi, što se to zbiva sa mnom?- molećivo upita Mirjana. - Hmmm…, - uzdahne on dubokoumno i svrati pogled sa vrtoglave igre čiopa iznad praznih ljuljački dječjeg igrališta. Gledao ju je netremice u oči kao da želi reći: gle mogu te imati kad god zaželim, ali eto, želim samo ukloniti svu tu bol koju nosiš u tim predivnim očima, plavim poput glečera jezera Michigan. - Tuga je močvara koja se lijepi za tvoja stopala, draga Mirjana.., reče on napokon, probaj staviti svoj laki korak na stazu posutu lopočima koji se otvaraju da te prime ovako malu i nježnu poput jezerske vile...- On je pričao, a Mirjana je samo tiho sjedila pokraj njega i slušala ga netremice, pulsirala poput prekrasne tropske meduze. Ah, pomisli ona, on me razumije i neprimjetno zadrhti iznutra. Odnekud ispod abdomena prožeše je plimni valovi, neslućene simfonije, uzdignu se jata cukrenih leptirova. Onih sa Sumatre. I baš tu posred Mirjaninih prirodnih, a opet savršenih grudi, cijeli svemir sažme se u jednu točku zatim se rastvori poput rascvale magnolije. On me razumije!I ona mu se potpuno preda, otvori poput biserne školjkice. Stajala je tu pred njim gola, malena ranijva Palčica usred orahove ljuske koju je izgradila oko sebe u strahu od vanjskog svijeta. Sad će mu, ovom prekrasnom muškarcu, saopćiti svoju Tajnu nad Tajnama! Tajnu koju nije povjerila ni Tanji. Ni Vesni. Ni Ivani. Ni Ankici. Ni svojoj mami. - Mislim da sam trudna, Alberte.., a on je tako grub prema meni…- - Da razumijem te, potpuno te razumijem... Ne boj se sjena tvoje prošlosti, draga Mirjana, predaj se životu..- On privuče Mirjanu i nježno je poljubi. …te razumijem… ….umijem… ….mijem… ...odzvanjalo bi u glavi moje čitateljice. I tu prestaje svaka dobra priča...jer...jednostavno ne mogu odoljeti, a da ne napišem: - Idijotu, trudna sam s tobom. Moj tata je grub prema meni jer te ne podnaša. Veli da si seronja iskompleksirani nesposobni...- On se samo osmjehnu, pogladi je po obrazu. Zažmiri, reče joj blago. Kad je otvorila oči iznad njih je lebdio UFO. - Da te sad ne zamaram sa tehničkim detaljima i perfomanasma ove letjelice koje ionako ne bi razumjela, ovo je između ostalog i najsuvremenija intergalaktička klinika. Evo sad konačno imaš priliku da zadužiš cijelo čovječanstvo, da imaš svoju tajnu nad tajnama, evanđelje koje ćeš širiti među kavama i frendicama. Tvoja genetska matrica bit će nova nada za život diljem znanog univerzuma. Dali si spremna?- Hebemumiša, a šta mogu. Nikad mi neće izaći priča u nekom ženskom časopisu.

- 13:39 - Ostavi POST! (15) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 27.12.2004., ponedjeljak

VELIKI SPORI KRALJEVI

spavaš li? stisnut u kutu naredio sam svim patuljcima koji noću pohode ovu sobu da iskuju kočije od snova bez miševa, bundevi i vilinskih trikova o ponoć molim ionako nestaju cijele planete bez dana njenog osmjeha otetog prividnim svjetovima. imaš li? znam da naklonost postaje lakomost i čekanje ekrana da zvrdne porukom makar kradom pobjegnem pogledom gdje grli se mahovinom kameni spavač moj petar panasonic crkveni je zvonik i ostaje nijem u ovo doba kolere gdje ljubav zaostaje za povorkama što kruže gradom i izvikuju da okajemo grijehe jer kraljevstvo njegovo je blizu znaš li? da nijemi sam mu kralj čiji pokret traje stoljećima i putujem bez kretanja s lišćem šapćem što ga nosi rijeka ova u prolazu odmahujem djeci i praljama drozdovima bradom vijem gnijezda i čuvam ih od inja legengrada ispod srca imam samo grohot i zapise o nekoj jeseni slušaš li? za lego, za sve one koje ne skidaju vilinski prah sa svojih kapaka

- 11:03 - Ostavi POST! (10) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 24.12.2004., petak

ČAROBNJAK IZ VOZA

imam sastanak tajni sa dorothy u cipelama od kristala u krčmi kod raspetog drvodjelje u njegovim rukama čuče vještice sa istoka i zapada i pričaju bajke hodočasnicima oh dorothy slatka brzo, vrijeme je napukla naranđa na sjevernom nebu evo znaka i bože moj, puno je zvijezda večeras odriješujemo u glavi plašilo u srcu limenog bubnjara a lava tamo dolje, bolje pustiti da spava sa uhom na tračnicama indijanac nam maše da propustimo onaj za yumu sa strogokontroliranim čovjekom što voli večeras dorothy i ja hvatamo last train to transcendental

- 08:44 - Ostavi POST! (17) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 23.12.2004., četvrtak

.: sNJEžNI čovJEk :.

zagreb je ponekad ljepljiv pod nogama, žvakaća guma za pokvarene desni i lijevi centar mikrokozm sažet u točki pod repom i ti i ja i okrugla glava u kiosku mali je buddha što se smiješi kolodvori tibetanski samostani i mantre velegrada pod svjetlima snjegović sam bijelonježni posred trga se topim od miline dok osluškujem daljine koraka izvrnite mi lonac karamele na glavu i u ruku djevojku obrijanog pazuha mjesto metle otmite me u gepeku pa sve do ria sa mnom da širimo ruke djeci i golubovima

- 11:06 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 22.12.2004., srijeda

Recepcija se izvalila duž zida predvorja poput lijene mačketine. U golemom holu zrak je suh, težak, mučan. Marinko ga srče na mahove kao toplu čokoladu i uživa. Unutra je toplo. Dobro je. U tišini, čistačica prelazi krpom preko mramornog poda. Dok se saginje podiže joj se rub kute i kroz čarapu, poderanu tu odmah ispod guzova, zabijeli se čvrsto mlado bedro. Uh, što bi je derno.., pomisli Marinko dok je promatrao Marijinu zategnutu guzu. - To mala! Vježbaj, vježbaj da budeš fit! He, he.. - dobaci joj Marinko. Pod je čist, sterilan kao apoteka, no ona svejedno prelazi preko njega po ko zna koji put i ogledava se u njegovu zrcalu. Da li sam to ja? Dali je to uopće važno? I prelazi krpom preko svojeg lica kao da ga želi potpuno izbrisati iz tog mramora. A ovaj mramor je njen živi spomenik i njeno lice kao da je zauvijek tamo urezano. On kao da joj čita misli i veli šta je, šta se gledaš, lijepa si. Frizura ti je uh, ko božićna jelka! Kako poetično pomisli ona, ćuti to od osobe koja se ševi pet puta dnevno po skladištima, priručnim sobicama, kotlovnicama i prostorijama za lift. Njegova cijela egzistencija je jedan grozničavi pokušaj da ostavi iza sebe traga u ovom svijetu, da se multiplicira i umnoži. Čovjek štakor. A ona ? Ona sva je samo bezuspješni pokušaj da se izbriše s lica ovog svijeta. Da nestane. Kao što je nikada nije niti bilo. Pogleda ga krajičkom oka. On je više ne primjećuje. Zabavljen je križaljkom, muči ga neka Armenska spisateljica pod okomito i on glasno negoduje, psuje. Ne ljute li ga žene enigme koje ne može dokučiti i koje kao da prkose njegovom svijetu, upita se Marija i zaključi kako su u stvarnosti njegova svijeta žene sasvim prirodno postavljene u horizontalu gdje im je i mjesto. Marinko je djelatnik firme za fizičku i tjelesnu zaštitu. Već koju godinu ćuva ovo ogromnu poslovnu zgradurinu. Uvečer kada se sve smiri i kada ostane samo osoblje za održavanje, Marinka spopadnu pesimistične misli. Kad i oni odu, Marinko ostaje sam sa sobom i tada se osjeti nekako rascijepljen između svojeg unutrašnjeg bića i zahtjeva ove uniforme koju nosi. Kada malo bolje razmisli, nikada nije ništa zaštitio. U stvari, jedan od direktora ukrao je pred nosom cijelu firmu koju je on čuvao. Oh, jadan li sam ja čovjek, pomisli, pa čak i u stvarnosti ne stavljam nikakvu zaštitu... samo naskočim ko sivonja. Osjećao se totalno promašen i neostvaren. S jedne strane, snatrio je da jednog dana zaštiti firmu, uhvati lopova, izađe u crnoj kronici u Areni kao junak godine, a s druge strane stvarnosti? Što je stajalo tamo? O jesam neki junak.., rastuži se, a ne usudim se ni pogledati na drugu stranu. Radije bi brže bolje prebacio pogled prema Marijinim sisicama kad bi izlazila iz firme i zakopčavala kaput. Pokušao bi ih što duže zadržati u mislima prije nego li će ponovno utonuti u svoju samotnu tjeskobu. Ovu večer izašla je zakopčana do grla. Umjesto sisica, primijeti ispupčenje na jakni ispod njih. Uh pa nije valjda trudna? I sama pomisao da u svojoj utrobi nosi plod sjemena nekog drugog muškarca, dovede ga do ludila. Od svih čistačica i personala jedino nju nije imao, jedino je ona ostala imuna na sva njegova udvaranja. Ujutro je bolje promotri. Ispupčenja nije bilo, a uvečer kad je odlazila kući, hop, ispupčenje je opet bilo tu. To se ponovilo u srijedu i u četvrtak. U petak je Marinko ulaštio značku, popravio kosu, zategnuo čvorić na kravati i u usta ubacio mentol bombon. Kad ju je ugledao kako izlazi iz lifta krenuo je prema njoj sigurnim korakom. Zujalo mu je u ušima, doslovce je čuo kako mu nadbubrežna žlijezda luči adrenalin u krvotok. Osjećaj posve sličan onom kad je ljetos ubacivao šodar u staru miješalicu za beton. Betonirali su deku na kumovoj kući i on je naprosto uživao u vidljivim plodovima svog rada. Uh, pomisli, zar je to to? Zar je to ta akcija? - Dobro veće gospođice.- izvukao je sigurno notu svojim baritonom - Oprostite na smetnji, rutinska kontrola. Možete li molim vas otvoriti svoju torbu i raskopčati jaknu. Ona stane sa strane, leđima se nasloni na pult i polako otvori tašku. Unutra nije bilo ničeg sumnjivog, uobičajene ženske sitnice, ostatak sendviča zamotan u staniol. Marija polako raskopča jaknu, sisice iskoče, a ispod njih ispadnu i dvije role toalet papira. Jednu Marinko spretno uhvati u padu, druga se otkotrlja od Marijinih nogu i razmota preko cijelog hola sve do ulaznih vrata. Marinka preplavi osjećaj uzbuđenja i nadmoći. Znao je da je po prvi put IMA u svojim šapama. Znao je da je napokon posjeduje. - Aha! uzvikne Marinko, što je ovo?- - Toaletni papir - odgovori Marija. - A što će ti on?- - Pa za brisanje guzice. Što.., ti ne brišeš svoju guzicu? - I sad se tu Marinko zbuni. Jebemu, pa da..., naravno da je za brisanje guzice, ali.., ali…, nije znao što bi joj odgovorio. Isklizne mu iz ruku i nestane, a njegov um razvuče se između dužnosti i naklonosti prema Mariji. I tu u holu, ispod velike božićne jelke, Marinko dobije *viziju: Sije Marinko žito a ludi gavran leti mu nad glavom i ruga se Zašto prosipaš sjeme glupi čovječe Sije Marinko žito i razmišlja o gavranu Uzalud mi dug život moj gavrane kad nisam budio klasje u sjemenu Sije Marinko žito jer zna da će sutra umrijeti I nato se Marinko prosvjetli. *prema motivima zapisa neznanog bogumila

- 13:02 - Ostavi POST! (15) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 20.12.2004., ponedjeljak

VOODOO INSTALATER

I dok je krv je rumenila sapunicu ona se naglo uspravila i još par puta stresla u orgazmičkim praskovima. Onako ruku podignutih do visine ramena, s britvom u desnici, zabačene glave i zatvorenih očiju, izgledala je poput voodoo svećenice u transu koja je ritualno preklala pijetla i koju je upravo zajahao neki duh. Odjednom je otvorila je oči, spržila me pogledom, a potom došla k sebi. „Oh…“, zastala je zbunjena, „Oprosti, malo sam se zanijela.“ „Vidim.“, rekao sam. Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.

- 11:32 - Ostavi POST! (22) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 17.12.2004., petak

O AKVARIJSKIM RIBICAMA

 16.12.2004., četvrtak

SWEET HOME CAROLINA

 15.12.2004., srijeda

ŽIVOT KANO PJESMA

 14.12.2004., utorak

33°20'N 44°23'E

... I'll meet you 'round the bend my friend, where hearts can heal and souls can mend... (iz naslovnice bloga "riverbendblog" jedne mlade Iračanke) Sufije vele da je srce početak svega Znanja, kraj svih nedoumica. U njemu se događa pomirenje intelektualnog znanja i vjere. U srcu se vjenčavaju Tariqa ~put Sufija i Šerijat~ Zakon. U srcu čovjek susreće Boga u sebi. Tko to učini, ili bolje rečeno, onaj kome se to dogodi milošću proviđenja, baštini vječnu duševnu sreću. To svjedoče svi oni koji su i sami dodirnuti, svi oni koji su pronikli u svoje srce, samu jezgru svojeg bića. Kada upoznamo nekog takvoga i želimo pričati ili pisati o njemu, ne možemo se oteti dojmu da se on nalazi u jednom stanju. To stanje svakako odaje i riječ onoga koji nije samo življen po ovom svijetu i njegovim sadržajima, već onoga tko uistinu Živi iz vlastite nutrine, srca od kojeg je Voljenom načinio veličanstveni hram. Riječ jednog takvoga ima moć da poveže, preobrazi, probudi pa čak i da stvori! O da, velika je milost biti u prilici ćuti, makar pročitati takvu riječ, bez obzira bila ona napisana ili izgovorena prije mnogo, mnogo stoljeća. Takva riječ djelotvorna je i primjenjiva uvijek i svuda. Takva riječ nad nama ne vrši nasilje, ne kudi nas niti ne upozorava, ne veže nas, ne tjera da ju slušamo niti da joj se povinujemo. Jednostavno samo primijetimo kako odjekne u našoj nutrini i bivamo suočeni sa svime onime što je tamo prouzrokovala. Iz jednog takvog srca, iz jednog takvog grla odjekivala je gradom riječ, pjesma sva od zahvalnosti, lišena od molitve, ogoljena od slave, sva od strahopoštovanja i poniznosti pred Njegovom manifestacijom. Dok je neku večer pjevao na krovu zgrade s koje puca pogled na obje obale Tigrisa, mladi Rahim al-A’dham sufi Qadiriya reda, dostigao je onu jednu notu bez patetike, emocija ili površne mistike. Možda je time i pogodio u samu žicu ovog svijeta? Možda je spustio nešto što se jednostavno nije smjelo manifestirati u ovom svijetu, nešto što ovaj svijet demaskira, napada svojom vječnošću i neprolaznošću, dokida u samoj njegovoj biti.., ili možda jednostavno samo iritira ovog mladog nervoznog GI iz South Caroline kojem je već pun kufer ove prašine i ove loše hrane i ovog musavog drekavca na obližnjem krovu koji mu svakoga dana ponovno i opet ponovno ide na jetra dok piše svoj blog sa prve crte? I dok je stajao ovdje na krovu sasvim otkriven, raskriven i ogoljen pred Njegovim licem, dok je pjevao svoj toj kaljuži mržnje i ljubavi oko sebe, svoj toj dvostrukoj esenciji koja potpaljuje i održava bezbožnu vatru ovog svijeta, koja tka i umnožava suptilnu koprenu njegove zablude, al-A’dhami možda je bolje nego ikad prije spoznao svu uzaludnost našeg postojanja, opasnost koju predstavljamo jedni za druge, pa makar i u najboljoj namjeri, svakim udahom i izdahom. Dok je pjevao sa svojeg krova, ne obazirući se na slomljene ulice, ulične borbe i zalutale metke, suočen sa tom šokantnom spoznajom upitao se na trenutak, ma što on uopće radi tu na krovu, luda roda klepetaljka? No ta sumnja se odmah rasplinula sama od sebe, nepostojana kakva je i došla. On to ne zna. Jer tko je on da sudi o tome? I nije do njega. On samo pjeva. Jer to je sve što zna. I pjevao je al-A’dhami svoje svjedočanstvo o Bezimenom. O Neizrecivom. Pjesma se dizala iz dubine njegove duše, svojom vibracijom tjerala grad u pokret. U promjenu. Rasprostirala se u svim pravcima i očitovala mu glas i Riječ i Ime. U trenutku, kad je potpuno izgubio sebe, nešto je gromoglasno puklo. Kao da mu se razletjelo cijelo zaljubljeno srce, i on primijeti kako je na njegovoj bijeloj kalabeji, odmah tamo ponad srca procvala vječna ruža. I samo trenutak prije nego što će se zatresti nebo i zemlja njegova malog svijeta, primijeti pred sobom veličanstvenu priliku i poželi pasti ničice, obgrliti joj stopala. I tada začu Riječ samu: Ne boj se! Dobro si pjevao.

- 08:49 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 13.12.2004., ponedjeljak

MALA LEGLA, OĆE DA SE PEGLA

Došao sam sinoć s puta hladan ko špricer. Miran. Čist od nepotrebnih misli. Oslobođen svake umne spekulacije. Čista nirvana. Tiho sam gurnuo ključ da ne probudim milo moje, no mala kovrčava dočekala me na dovratku. - Jao, imamo problem u zgradi. Ivana mi je došla sva uplakana zbog onog tvog idiota Goksa. Kad se samo sjetim kako sam joj ga nahvalila, a šta je izveo. Mislim ono, zakaj se družiš družiš samo sa kretenima...- Kreteni? Moji prijatelj? Kako me samo nađe! Točno pronađe onaj skriveni procijepi i sklizne unutra. Odmah sam pomahnitao. - Koji moji prijatelji? Zadnji put sam vidio svoje prijatelje kad sam im objašnjavao kako neće biti momačke večeri uoči našeg vjenčanja…- - Ajde ne pjeni se. Kasno je. Hoćeš da susjedi čuju? Umjesto da me uzmeš ko ženu, izljubiš me svu, ti se pjeniš. Legnimo fino i rekonstruirajmo cijelu stvar. Ti sutra fataš Goksa na jutanjoj kavi i želim izvještaj do podneva. Ok?- - Ok… Dobro ti večer i laku noć. - velim ja i već gledam u njena leđa dok ona hrče snom pravednice. Ehj, uvijek popušim istu foru kad se vratim s puta. Ležim i prevrćem se. Eh sad, mala kovrčava je dobri duh zgrade. Ivana je apsolventica ekonomije, stanuje na prvom katu i ronda po kvartofskim fitnesima, frizerima i solarijima s malom kovrčavom. Goks je mladi ambiciozni pravnik, starci su mu ljetos kupili stan u našoj zgradi na 4 katu i s njim ispijam jutarnje kavice u obližnjem kafiću. Imamo dil da zamijenimo novine kad ih pročitamo, a da niko ne uleti sa strane. On meni Jutarnji, ja njemu sportske. I to je sve. Jutros sam uhvatio Goksa na kavi. Sve sam saznao, rekonstruirao cijelu stvar i sad pišem izvještaj maloj kovrčavoj. Do podneva kako sam i obećao. Gotov sam, a gle, tek je 11:30! Goks je mamim sin. Ispeglan, sve pic pic, kao što i sama znaš. Goks je ono što sam ja oduvijek želio biti: ormar u kojem visi sedam košulja. Sedam kravata. Sedam gaća i potkošulja u ladici, sedam uparenih čarapica. I bilo bi to sve oko Goksa uistinu bajka, ali mnijem da ste do sad naslutili da u svoj toj kozmičkoj sedmerostrukosti fali bitan faktor: Snjeguljica. Fali mu glupača koja će mu kuhati prati, peglati, slagati koja će razvlačiti štrudle i nadmetati s pašticadom njegove majke. Naime Goks je muškarac koji svoju staru oslovljava sa 'Majko...'?! Znate takve? E to su ti. I sad, kad su mu starci kupili stan, nastao je problem zvan samostalan život. Ajde dobro, gospođa mama bi ponedjeljkom diskretno posložila, ispeglano i mirišljavo, sve ono što joj je Goks iskrcao u petak. No sad je gospođa mama otišla na dva tjedna sestri u Stuttgart. Nedjeljno je poslijepodne, no Goks već razmišlja o ponedjeljku i vidi se u njemu besprijekoran. Kužite? Kužiš stara moja? On je navikao biti u ponedjeljak bes-prije-ko-ran! No treba ispeglati ovu prokletu košuljetinu, a nema ni peglu! I zamislite, sjetio se valjda da je u pogledu, grudima, rukama Ivane s prvog kata osjetio nešto samaritansko, nešto majčinsko te je odlučio eto, zamolit da mu posudi peglu. Kad je bio na 3. katu pomislio je Hm, nije ni loša ta mala, zapravo prilično dobar komad. Možda ćemo započet razgovor, možda me pozove na kavu, a možda je zašpreham pa mi ispegla i šulju he he. Kad je stigao na 2. kat sine mu: da, kavica, pa onda tralala pa će me pozvat da ostanem na ručku pa vino, pa simo tamo, morat ću je pozvat kod sebe. A Goks ima mrak gajbu. Mala kovrčava je dizajnerica interijera i pomagala mu je oko nekih detalja, pa mi veli ono, gajba ko stvorena za komada dovest. Kad je bio na 1. katu pomisli, ako je pozovem k sebi, doći će. I onda ću je opalit. Pa jednom kod nje, pa kod mene, pa opet kod nje, pa kod mene, pa opet..... Kad je išao ka njenim vratima zamisli se, majku mu, na kraju će počet stvari nosit gore i spavat kod mene, pa svoje stvari smještat, pa mi razmicat namještaj. I psa ima! Neću je se moć riješit! I dok je tako razmišljao, automatski je pozvonio na Ivanina vrata. Ona otvori, lecnu joj koljena, koketno prođe rukom kroz kosu, nasmije se i kaže: - Oh, bok kak si, kak ti mogu pomoć?- - Ma znaš kaj, jebi se ti sa svojom peglom!- I to ti je draga moja storija o Goksu i onoj tvojoj fufi Ivanici. Htjela mu se uvalit na prvu loptu. Eto.

- 11:51 - Ostavi POST! (17) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 10.12.2004., petak

SAMBA PA TI

„Nego jesi li li ga napisao više?“ „Kaj?“ „Scenarij.“ „Jebiga, još nisam… No sve je već ionako tu, u glavi.“ „Daj ti to sve izbaci van, na papir. Evo, imam ti ja par ideja. Slušaj… Ovako ćemo: mladi inženjer dolazi u provinciju. Ono, dijete je asfalta pa se ne snalazi. Maltretira ga šef, kronični alkos, koji je uz to sjeban, jer mu se žena praši dok je dok je on na terenu. I tak tip dolazi u mali gradić i ono, skuži da se nekaj čudno događa, da je škvadra malo čudna.“ „Pa je.. aj pogledaj ovu ekipu ispod slike…“ „Fakat su čudni.“ „Ko oni hilbiliji iz Deliverance.“ „Ivo Grgurević će glumit zlog šefa…“ „A Mustafa je ko stvoren za pozitivca!“ „A Gérard Depardieu glumi stranca.“ „Kakvog stranca?“ „Tajanstvenog…“ „Fakat. Jebeš stranca koji nije tajanstven..." Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.

- 09:25 - Ostavi POST! (20) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 09.12.2004., četvrtak

INCOGNITO JERGO SUM

Pa koji je to lik ljudi moji, nemrem vjerovat! Ni cvrc, ni mrc, ni da bi me popišo, nedajbože pohvalio ili reko , ajde Porto kad se izuzme sve tvoje nepoznavanje pravopisa, 'č', 'ć', 'ije', 'je' i riječica li, sve one stilske greške kojima obiluju tvoje priče, ali ajde možeš mi platit kavu pa ću ih uzet na čitanje, pa kad ti sve skrižam i spljujem te…, možda, možžžžžžda se od svega skupi kajaznam za neku tanku, ubavu zbirkicu, naravno kad prodaš auto da podmažeš lijevo i desno, sam sve sfinanciraš, ali da odma znaš to će biti samo zato jer sam te ja preporučio Popoviću, kužiš? A ne zna da ja znam Popovića od malih nogu, da sam rođen i da sam proveo djetinjstvo u stanu njegovih roditelja, u istom onom stanu u kome dan danas ima ''Durieux'', i da njegova masna kosa otpada po mome dvorištu, haustorima i sobama moga djetinjstva u koje sada on nosi svoje uradke na objavljivanje. Ne zna on da i prije njega ja jesam! Ne zna on da sam onuda nosio mlijeko u tanjuriću kad su se omacile mačke Nenadove gospođe mame, i da bi mi bilo dost da mu velim samo, e di si Neno, pa to sam ja onaj mali plavi u majci sa Sandokanom, da mu eventualno priznam di su završile sve one knjige koje sam mu maznuo sa tavana i ko mu je ukro ratkape sa Dijane. I Nenek bi se iskreno obradovao, zagrlio me, stisnuo mi ruku i pozvao unutra da uz čaj i kolačiće porazgovaramo oko dizajna naslovnice. Mnijem da postoji nešto što se zove dobri duh nekog prostora~Genius Loci. Jer prvi puta sam propisao upravo u tom stanu, pobrao sve žive nagrade one gradske, republičke, SUBNORA, AFŽ-a, upravo su odatle potekle sve moje pjesmice; isprva ka školskom panou, pa po svečanostima primanja u pionire, u Smibu, a zatim se nezadrživo potekle ka Kumrovcu i Beogradu, diljem zemlje i dijaspore. Al ovaj me i dalje sabotira. Šalje iz svog mraka putem neta negativne vibre na stranice Buddhe. Ma zamislite, od svih izdavačkih kuća na svijetu morao je doći baš u moju! Ali jednog dana, slušaj me dobro, jednog dana otići ću do Popovića i bez tebe! I samo ćeš svisnuti kad ugledaš 'Buddhu' uz neku tiskovinu po 29 kuna. No sad se vi pitate kaje sve ovo, čemu sve ovo. I on se sad isto pita he he, a zajebo se! Zajebo se, jer je tašt lik i utipkava u Google tražilicu 'Miljenko Jergović' pa 'Jerga' , 'Miljac', sve i svašta otipkava pa onda ide špijat što ljudi o njemu pišu. Tako je napravio i Google ulet na moje stranice. I ne kuži da ja znam da on kao ne zna da ja znam i da ga pratim kako dolazi, odlazi i opet ponovno dolazi. Incognito Jergo surf... Evo već je 57 puta došo u dva mjeseca! A da bi mi samo jedan jedini anonimni komentar, samo riječ koju metno na blog, ma ozdravilo bi srce moje. No od i dalje samo šuti. Fukara. Lurka iz mraka svojim velikim urokljivim okom i šuti. Vjerojatno i krade moje ideje kao što je ukrao dvorišta moga djetinjstva.

- 13:22 - Ostavi POST! (17) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 08.12.2004., srijeda

NEBO NAD HERMINOM

Silvija je samo prezrivo frknula i pokupila sa stola Probudite se i Kule Stražare, dok je Hermina... Hermina je ostala dugo sjediti lomeći svoje lijepe duge prste. Oči su joj se napunile suzama, tiho je pognula glavu i sakrila duboko, duboko u sebi tajnu radi koje bi žrtvovala i onu smiješnu cifru i lava i jebenu gazelu i potoke i cvijeće… i uputila mi onaj zadnji, nijemi pogled sav od neke ogromne, nepregledne, nesagledive svemirske samoće. Priču možete pročitati u zbirci Buddha u uspermarketu, Naklada Ljevak, 2006.

- 13:31 - Ostavi POST! (18) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 07.12.2004., utorak

Dozvol'te da se obratim!

Dobar dan, moje ime je Porto i ja sam teški ovisnik o… Hmmm, počinju li ovako sve ispovjedi? Ne znam, nikad nisam bio na neko grupnoj seansi kao što su na primjer one koje pohode Marla (Helena Bonham Carter) i no name individual (Ed Norton) u Fincherovu "Fight Clubu" No da ipak probamo.., dakle, u one dane, a bilo je to vrlo davno, nalazio sam se u vrlo teškim okolnostima i dotaknuo sam dno. Pio sam, kartao, pušio i ganjao ženske i još sam uspio završiti u vojnom zatvoru u tada neprijateljskoj nam republici. U to vrijeme volio sam čitati science fiction i zamolio sam oca da mi pošalje koju knjigu. On nije imao pojma kaj je to i dok je stajao pred mojom policom punoj knjiga, netko je zazvonio! Na njegovim vratima je stajao mladi nasmiješeni bhakta i ponudio mu neku debelu knjižurinu za koju je moj dobri otac prosudio da ima dovoljno šarene ilustracije na koricama i da bi mogla biti science fiction. Pogađate, bila je to BhagavadGita! I to kakva jeste! Bilo je vrijeme Markovića pa je stari ni ne trepnuvši kupio cijeli naramak ostale literature. Možete li zamisliti moje čuđenje kad sam na dnu paketa, umjesto Philip K. Dicka i njegovih androida koji sanjaju električne ovce, usnio onu crnu eklektičnu, ugledao Bhagavadgitu! A unutra, milina! Sve one cukrene sličice kojima pleše svirajući na svojoj frulici uznositi mladić boje patliđana: Gospodin Krishna! Nekako sam došao do polovice i obolio na jetru završivši u beogradskoj Vojno Medicinskoj Akademiji. Ne, naravno da nisu znali što mi je, ali ja sam znao da je to bila klasična intoksikacija religijskim sadržajem, teškim opijumom za mase, koju moja sirota žljezdica zadužena za čišćenje svih onih tvari koje tamo unutra ne pripadaju, jednostavno nije mogla probaviti. A u VMA sam u magnovenju uzeo i Marcela Prousta. Jao koliko taj čovjek može pisati o običnom kolačiću, o tempora o mores! Tako se ispostavilo da mi je upravo Gita bila suđena da sa njom započnem duhovni život. No kako to obično biva nakon početnog zanosa, vedska filozofija bi rekla da su me ponovno preuzele gune materijalne prirode pod okrilje svog plašta od iluzije. Prođoše dani, godine, a Porto je i dalje u maniri dokonoga Marcela krao bogu dane i nije bilo nikog da vikne njegovu caru da je gol, da su se sve njegove viljenjačke koprene Putem poderale i da mu je dalje putovati u svoj nagosti svojoj. Da se bar našla luda neka, da mi se naceri u lice i da mi veli hej, zateklo te care, kako to obično biva, pronašlo te pod zidinama, pod prstima rebra su tvoja zgarište ahejskih lađa; crna gola nebu raljapljena. I tijelo tvoje cijelo babuška je, kula od Nebeskih karata kud Put počinje položenom krmom. Iznad srca gradnja traje, od materijala još neviđenog.., djelja se. Poink! Buđenje! I baš kao što je Pavao bio grubo zbačen sa sedla svojeg ega na putu za neki njegov spiritualni Damask, tako je i Porto jednog prijepodneva, sasvim bezazleno zavaljen u fotelju ispred TV-a, onako sa finim sendvičima, krekerima i litrom Mleka Zbregov, usred snimke NBA tekme Bullsa i Hawksa, baš kad se Jordan vinuo sa ruba reketa da zakuca preko Dominica Wilkinsa, doživio ~obraćenje. Pravo pravcato! O, plakao sam tad kao malo dijete... E sad zapitat ćete, hebemu miša, pa kud baš Jordan ponad Wilkinsa ?!?! Zašto se jedan uvijek uzvisuje na račun onog drugog? Zašto sve staro u posve izvjesnom i predvidljivom životu nekog od nas jednostavno preko noći mora nestati kako bi ga preuzeo neki Tyler (Brat Pitt) ? Zašto umire Ivan Krstitelj dok priznaje sebi kako se mora smanjiti a da bi 'onaj drugi' mjesto njega, Isus, mogao rasti? Zašto Sin Božji~Krist veli da se došao proslaviti po sinu čovječjem~Isusu? Zašto Mojsije ostaje i umire na pragu, a Jošui biva dano da uvede narod u Obećanu Zemlju? Zašto Enkidu pogiba da bi se Gilgameš proslavio? Zašto Rumi gubi svojeg voljenog prijatelja kako bi fenafillah, svoj um Ljubavi žrtvovao i da bi nama potekao med njegove iluminirane božanske poezije? Ili zašto u Bauerovom filmu Boško Buha (Ivan Kolunđić) pogiba u podmukloj četničkoj zasjedi i viče doktorka dok vjetar mu raznosi iz sata sol zemlje koja život znači i više ga kao glumca nema niti u jednom jedinom filmu, a jebeni Sirogojno alias Dragan Belogrlić ne silazi nam malih i velikih ekrana? Zašto? Zašto? 'iljadu zašto, 'iljadu ne znam, 'iljadu šamara mamelitiganabijem, a sve to u 'Enciklopedija za mali cigani' No dragi moji tako vam je to. Jednostavno nikad ne znate koji će novi arhetip bogočovjeka, zamijeniti onaj stari, biti trigger za vašu svijest da pukne ko kokica, da se razbije o zid, da se razlije preko svojih obala, da uđe u obećanu zemlju Njegove Svjesnosti. Mentalno ne možemo obuhvatiti niti sebi pojasniti sve pojavnosti ovog svijeta, a kamoli sve različite aspekte odnosa čovjeka i Gospodina u njemu, u nama. Ne zamarajmo se time. U transcendentalnom, apsolutnom, nema razlike između Njegovih imena, osobina ni riječi –sve je On! Baš su čudni ti putovi Gospodnji. Baš kao i naša obraćenja. A obraćenja su stvar osobnih iskustva. I kao što stoji i u foršpanu za Jackass, izvode ih dovoljno izvješteni, osviješteni mikrokosmički stuntmeni. U svakom slučaju ne probajte to doma i ne oponašajte ih! He, he, jer kad se te tome ponajmanje nadamo, ionako dođe našem dupetu da ispadne na glavu iz svojih kolica.

- 13:38 - Ostavi POST! (17) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 06.12.2004., ponedjeljak

TAJNA MJERE

Jeste li se ikad zapitali o Mjeri Tajne? Dok hodate gradom on vam otkriva svoje tajne proporcije: slanac kupljen u Martićevoj potraje do Smičiklasove. Njime premošćujem sve one sendviče kod Ivića za koje nemam mjere. Jeste li se ikad zapitali koliko potraje tuga gospođe Habek dok stoji ovako držeći u svojoj ruci toplo govance malog Vikija zamotano u najlonsku vrećicu? Što li je uistinu mjera njenog jutra? Kolika je entropija između govanca i njene ruke? Zasigurno puno manja od one kojom prokrvari suptilna duša gospođe Habek, ljuto ranjena prostačkim ispadom rodijaka iz Čapljine kojem se, eto, Viktor napravio baš na njegov dio zagrebačkog asfalta, na samo njegov komad trotoara kojeg jutrom on i njegovo novo auto otimaju bližnjima. Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.

- 12:17 - Ostavi POST! (11) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.12.2004., petak

JEDNA LASTA NE ČINI PROLJEĆE

Kada pogleda na zapešće lijeve ruke, austrijski sudac Fritz Stuchlik uvijek osjeti neku prazninu. Tamo se umjesto očevog sata, kočoperi skupa Doxa s kronometrom. Kada ju je u 88 minuti u trku maksimirskim travnjakom ovlaš okrznuo pogledom, praznina u njemu odjednom se ispunila nekom neobjašnjivom tugom. Stuchlik pomisli na proljeća njegovog rodnog gradića kad potoke preplave bujice s obližnjih planina. Baš kao što su onomad kod Drvara pri operaciji “Roesselsprung», padobranski SS-Fallshirmjäger-Bataillon 500 njegova oca preplavili razdrljeni banditi uzvikujući 'Uraa! ne ostavljajući zarobljenike, pljačkajući njihova mrtvih tijela. I tu se Stuchik malo lecne, i upita.., ne ovija li se možda sat njegova oca, evo baš tu usred Maksimira, oko zgloba nekog dokonog penzionera s boračkom pemzijom? I dobri arbitar se pritom malo izgubi, popusti mu pažnja te odluta pogledom ka zapadnoj tribini ne bili ga ugledao. No i sama pomisao na to, odvede nekud daleko od njega sve one potoke i bujice, isuši iz njegovih korita svu onu tugu i melankoliju, a ona uvijek prisutna praznina ispuni se odjednom nekim iracionalnim gnjevom. Predbožićno je vrijeme... a njegov se otac nije vratio do Božića kako je i obećao! O kako je samo revno mali Fritz glancao svoju cipelicu uoči Svetog Nikole! O kako je snubio da mu donese natrag tatu. Umjesto tate s neba, u cipelicu je upala saveznička bomba. I nikad je više nije pronašao. A Joso Pečina, stara lička partizančina, sjedio je na zapadnoj tribini i pogledavao na stari sat. 80-ta minuta! Dinamo vodi 2:0! Primjeti da ga usprkos promjeni vremena više ne žiga ni rana od njemačkog gelera. Ohoho, pomisli Josina, kako je lipo u ovim teškim vrimen'ma ositit zeru ovake nepodnošlj've lakoće življemnja! I tada Joso ugleda leteći tanjur iznad Maksimirske šume. Ovo ne sluti na dobro.., pomisli Joso. Ugledao ga je i u noći kada je započela 7. neprijateljska ofenziva, u onoj tmuši i tmini jutrom koje je popušio geler. Kroz cijelu tu noć dok su mu društvo pravili samo UFO, netopir i ćuk, dok je hitao zajedno s drugovima proganjala ga je samo jedna pomisao: dali će proleteri njegove 6. ličke stići na vrijeme da spase maršala? Stigli su, ta kako i nebi! Stigoše u zadnji čas. I samo sekund prije nego što će začuti urlik Ju-87 u jurišnom poniranju zakleo se Joso da će uvijek biti ispred vremena, ugledao sat na ruci mrtvog njemačkog padobranca prignuo se, te pobrao i sat i geler. Poslije su svu slavu pripisali Rexu, ali nema veze, prisjeti se Josina s gorčinom i mogao se zakleti da je zadnji put ugledao ovaj isti leteći tanjur 1971 g. kako lebdi iznad mitinga na Trgu Republike, samo tren prije nego li je ugušeno Hrvatsko proljeće. Uh, zazebe ga oko srca, zazebe ga ponovno i geler, dali će ovo značiti i kraj stoljetnog sna o Dinamovom proljeću u Europi? U nepoznatom letećem objektu Intergalaktičkog Odbora za Tranzicijske Narode Ka Višem Stupnju Svijesti koji je lebdio nad Maksimirskom šumom, na komadnom mostu lebdjela su dva ogavna gušterolika stvorenja Onaj Čije Ime Se Neda Izgovoriti Ni Uz Najbolju Volju i njegov kolega Nešto Slično Delfinovom Orgazmičkom Hropcu i razmatrali stanje svijesti u Hrvata. Hmm, rekao je Onaj Čije Se Ime Neda Izgovoriti, ni ti ni ja ne volimo ovu birokraciju, ali ako sada Dinamo pobjedi cijeli tijek njihove evolucije krenut će u sasvim krivom smjeru. Nda, zagrgljao je Nešto Slično, neće popustit Slovencima, izabrat će Jadranku Kosor na izborima, ukinut će Zlikavce na TV, opet uvest neradnu nedjelju, evo i Karla nam se stalno tuži za Gotovinu. A nema druge, uključimo zraku za kontrolu svijesti. Veldin Karić odjednom je dobio neki snažan antieuropski impuls. Sjetio se kako su ga svi zajebavali što je Bosanac, imao je viziju kako je mala kolibica njegovih dalekih patarenskih predaka nestala pod ognjem i mačem teutonskih vitezova križara i njihovih hrvatskih podrepaka i kako je cijeli njegov narod iz inata prešao na Islam. Što ja ovdje radim? Upitao se dobri Veldin. Sve što želim u ovom trenutku je biti na šiš ćevapima negdje u Istambulu. Nikome na stadionu nije bilo jasno zašto je Veldin Karić napucao loptu u aut, ali Veldin je u tom trenutku doživo snažno poistovjećenje svog sebstva s loptom~ svojim malim mikrkozmosom koji prelazi prelazi liniju, prag jedne male, tople i sigurne ćevapdžinice, gdje je sve tako mirno i izvjesno, gdje vlada opojan miris ćevapa, gdje ne dopire vreva sa obližnjeg bazara i gdje sve tako bezvremeno, tako izvjesno stoji i samo nijemo pulsira kroz prostor kao kameni spavaći na patarenskim stećcima. U 84. minuti, nakon što je brzo izveden aut, Turčin Yildirim dohvatio je loptu sjurio se po desnoj strani, ušao u šesnaesterac raspalio lijevom nogom i pogodio rašlje. Samo trenutak prije nego što je prihvatio loptu kao da je začuo melodiju Mozartovog «Turskog marša» i kroz glavu mu je prošla vizija njegova dalekog rođaka janičara, koji je kao dijete odveden iz jednog bosanskog zaselka u daleki Stambol,. U 88. minuti Damir Milinović odjednom je prestao razmišljati o onome što mu je majka govorila o manekenkama i sponzorušama s kojima je imao izaći nakon utakmice, te oćutio neobjašnjivu potrebu da posjeduje Samarsov dres. Baš kao što je njegov daleki predak Perzijanac, a mi Hrvati smo podrijetlom Perzijanci, osjetio potrebu da kao trofej ponese prekrasni prsni oklop palog Spartanca. - Moram ga imati ! Moj je! – odjekne Damirovom glavom i on potegne Samarsa za dres. Grk Samars pao je u šesnaestrecu kao pokošen. Baš kao što je hrabro pao i njegov daleki Spartanski predak pokošen perzijanskom strijelom braneći tjesnac kod Termopila, ne mnogo veći od tjesnaca ovog ružnog, klaustrofobičnog stadiona. - Padni junače, padni! Čuo je glas u svojoj glavi. I on je pao. Sve se polako smirivalo, ljudi su se šutke razilazili. Josina je sjedio na svom plavom dinamovom podlošku, relikviji iz 1984. i bio neopisivo tužan. Po ko zna koji put propao je njegov san o proljeću. Shvatio je da jedna lasta na nebu ne čini proljeće, a leteći tanjir još manje..

- 12:00 - Ostavi POST! (21) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg