07.12.2004., utorak
Dozvol'te da se obratim!
Dobar dan, moje ime je Porto i ja sam teški ovisnik o…
Hmmm, počinju li ovako sve ispovjedi? Ne znam, nikad nisam bio na neko grupnoj seansi kao što su na primjer one koje pohode Marla (Helena Bonham Carter) i no name individual (Ed Norton) u Fincherovu "Fight Clubu"
No da ipak probamo.., dakle, u one dane, a bilo je to vrlo davno, nalazio sam se u vrlo teškim okolnostima i dotaknuo sam dno. Pio sam, kartao, pušio i ganjao ženske i još sam uspio završiti u vojnom zatvoru u tada neprijateljskoj nam republici. U to vrijeme volio sam čitati science fiction i zamolio sam oca da mi pošalje koju knjigu. On nije imao pojma kaj je to i dok je stajao pred mojom policom punoj knjiga, netko je zazvonio! Na njegovim vratima je stajao mladi nasmiješeni bhakta i ponudio mu neku debelu knjižurinu za koju je moj dobri otac prosudio da ima dovoljno šarene ilustracije na koricama i da bi mogla biti science fiction. Pogađate, bila je to BhagavadGita! I to kakva jeste!
Bilo je vrijeme Markovića pa je stari ni ne trepnuvši kupio cijeli naramak ostale literature. Možete li zamisliti moje čuđenje kad sam na dnu paketa, umjesto Philip K. Dicka i njegovih androida koji sanjaju električne ovce, usnio onu crnu eklektičnu, ugledao Bhagavadgitu! A unutra, milina! Sve one cukrene sličice kojima pleše svirajući na svojoj frulici uznositi mladić boje patliđana: Gospodin Krishna! Nekako sam došao do polovice i obolio na jetru završivši u beogradskoj Vojno Medicinskoj Akademiji. Ne, naravno da nisu znali što mi je, ali ja sam znao da je to bila klasična intoksikacija religijskim sadržajem, teškim opijumom za mase, koju moja sirota žljezdica zadužena za čišćenje svih onih tvari koje tamo unutra ne pripadaju, jednostavno nije mogla probaviti.
A u VMA sam u magnovenju uzeo i Marcela Prousta. Jao koliko taj čovjek može pisati o običnom kolačiću, o tempora o mores! Tako se ispostavilo da mi je upravo Gita bila suđena da sa njom započnem duhovni život. No kako to obično biva nakon početnog zanosa, vedska filozofija bi rekla da su me ponovno preuzele gune materijalne prirode pod okrilje svog plašta od iluzije. Prođoše dani, godine, a Porto je i dalje u maniri dokonoga Marcela krao bogu dane i nije bilo nikog da vikne njegovu caru da je gol, da su se sve njegove viljenjačke koprene Putem poderale i da mu je dalje putovati u svoj nagosti svojoj. Da se bar našla luda neka, da mi se naceri u lice i da mi veli hej, zateklo te care, kako to obično biva, pronašlo te pod zidinama, pod prstima rebra su tvoja zgarište ahejskih lađa; crna gola nebu raljapljena. I tijelo tvoje cijelo babuška je, kula od Nebeskih karata kud Put počinje položenom krmom. Iznad srca gradnja traje, od materijala još neviđenog.., djelja se.
Poink! Buđenje!
I baš kao što je Pavao bio grubo zbačen sa sedla svojeg ega na putu za neki njegov spiritualni Damask, tako je i Porto jednog prijepodneva, sasvim bezazleno zavaljen u fotelju ispred TV-a, onako sa finim sendvičima, krekerima i litrom Mleka Zbregov, usred snimke NBA tekme Bullsa i Hawksa, baš kad se Jordan vinuo sa ruba reketa da zakuca preko Dominica Wilkinsa, doživio ~obraćenje. Pravo pravcato! O, plakao sam tad kao malo dijete...
E sad zapitat ćete, hebemu miša, pa kud baš Jordan ponad Wilkinsa ?!?!
Zašto se jedan uvijek uzvisuje na račun onog drugog? Zašto sve staro u posve izvjesnom i predvidljivom životu nekog od nas jednostavno preko noći mora nestati kako bi ga preuzeo neki Tyler (Brat Pitt) ? Zašto umire Ivan Krstitelj dok priznaje sebi kako se mora smanjiti a da bi 'onaj drugi' mjesto njega, Isus, mogao rasti? Zašto Sin Božji~Krist veli da se došao proslaviti po sinu čovječjem~Isusu? Zašto Mojsije ostaje i umire na pragu, a Jošui biva dano da uvede narod u Obećanu Zemlju? Zašto Enkidu pogiba da bi se Gilgameš proslavio? Zašto Rumi gubi svojeg voljenog prijatelja kako bi fenafillah, svoj um Ljubavi žrtvovao i da bi nama potekao med njegove iluminirane božanske poezije? Ili zašto u Bauerovom filmu Boško Buha (Ivan Kolunđić) pogiba u podmukloj četničkoj zasjedi i viče doktorka dok vjetar mu raznosi iz sata sol zemlje koja život znači i više ga kao glumca nema niti u jednom jedinom filmu, a jebeni Sirogojno alias Dragan Belogrlić ne silazi nam malih i velikih ekrana? Zašto? Zašto? 'iljadu zašto, 'iljadu ne znam, 'iljadu šamara mamelitiganabijem, a sve to u 'Enciklopedija za mali cigani'
No dragi moji tako vam je to. Jednostavno nikad ne znate koji će novi arhetip bogočovjeka, zamijeniti onaj stari, biti trigger za vašu svijest da pukne ko kokica, da se razbije o zid, da se razlije preko svojih obala, da uđe u obećanu zemlju Njegove Svjesnosti. Mentalno ne možemo obuhvatiti niti sebi pojasniti sve pojavnosti ovog svijeta, a kamoli sve različite aspekte odnosa čovjeka i Gospodina u njemu, u nama. Ne zamarajmo se time. U transcendentalnom, apsolutnom, nema razlike između Njegovih imena, osobina ni riječi –sve je On!
Baš su čudni ti putovi Gospodnji. Baš kao i naša obraćenja. A obraćenja su stvar osobnih iskustva.
I kao što stoji i u foršpanu za Jackass, izvode ih dovoljno izvješteni, osviješteni mikrokosmički stuntmeni. U svakom slučaju ne probajte to doma i ne oponašajte ih! He, he, jer kad se te tome ponajmanje nadamo, ionako dođe našem dupetu da ispadne na glavu iz svojih kolica.
|
|
