Kad čovjek voli ženuuuuu
šalje vojskeee da je tražeee
sam sebe varaaaaa
sam sebe lažeeeee
Nnanaaaa nananaaaaa… pjevuckao je Davor u kabini svog kamiona uz Dinu Merlina i mislio na Đurđicu. Kad odvezem još koju turu, bit ću pun para, ma uć ću kod nje u birtiju, pustit joj ovu pjesmu i bit će moja! Ma na sve sam spremannn, osim da joj kažeeeeeeem…, ha ha ma zna Dino sa ženama! I dok je Davor pjevao razgaljen patosom ljubavi opet su stali. Spusti prozor i nalukne se da vidi što se tamo naprijed dešava, i ugleda jednu kuću.
Uhu kako krasna kuća, pomisli Davor, ima da je odma usnimim! Kad izgradim istu ovaku u selu, Durđica će odma htjet bit moja žena! Iskočio je iz kamiona u natikačama, uključio kameru i napravio švenk s lijeva na desno, pa onda s desna na lijevo, zumirao prozor i zamislio na njemu obnaženu Đurđicu kako izbacuje još vruće plahte. Svježe je, prohladno proljetno jutro, plahte isparavaju i svjedoče selu da se na njima ovu noć desila ljubav. No umjesto Đurđice obnaženih grudi u kadru osvane iskeženo boginjavo lice.
- Aaaa! Ma koji kur…-
- Ej Dado, daj mi gi malo da slušam Dinu, obećo si – reče mu Radojko, srbijanac iz Užica vozač prethodnog kamiona. Njihov gazda zapošljavao je srbe koju su bili voljni voziti i u pola cijene i svi njegovi kolege su se osjećali ucijenjeno. No spoznaja da zarađuje duplo od ovog crnomajastog dobričine iz uže Srbije, činila ga je nadmoćnim i on se eto obrecnu.
- Ma ne dam ti. Otimate nam kruh, htjeli ste nam otet zemlju, sad bi ti oteo i moju kazetu, ehehe kume ne ide to tako… -
- Ma jelte', plane mršavko, a ima onda da mi vratiš ono ćebe, vrati mi Cecu, vrati mi gedoru i vrati mi onu moju pornjavu su Sevke ! –
- Hahaha smijao mu se Davor u facu, hahaa, evo sad ću da te usnimim kako si ružan i zavidan i kako…
I dok se Radojko pjenio, a Davor skakao oko njega i snimao ga, zaustavio se vojni Humvee. Iz njega izađu američki vojnici, istrgnu mu kameru, svežu plastičnom trakom, nabiju tamne naočale, utrpaju ga u jeep te odu uz oblačić prašine. Radojko samo slegne ramenima, pokupi Dinu i pornjavu iz Davorova kamiona i vrati se nazad u svoju kabinu.
Držali su ga u Al Ramadiju, prebacili u Abu Gharib, pa u Camp Buccu, a na kraju opet Al Ramadi. Nisu bili grubi, samo jednom su ga ispitali i… zaboravili na njega. Jedina briga bila mu je da sačuva dupe od one dvojce iračkih grmalja koji su mu slali znakovite poglede preko natrpane prostorije. Nije bilo ni Dine da mu pjeva i razgaljuje maštu o Đurđici, ali tu odnekud iz susjedstva, s nekog krova pjevao je neki mladić. Nije ga razumio ništa, istina malo je zavlačilo na Dinu, no zbunjivalo ga je to da je umjesto nemirnih misli o križiću na njenim sisama, ova pjesme bude u njemu neka začudna čuvstva. Dok ga je slušao, u njega se uvlačio neki mir, tlapnje o Đurđičinim grudima kako se klate dok se naginje i istresa plahte kroz prozor njihove nove kuće, istiskivale su slike religijskog sadržaja. Počeo se moliti.
A onda jednog dana dok se uokolo sporadično puškaralo, dok je kao i svakog dana odjeknula i koja detonacija u daljini, onaj glas pjevao je ljepše nego ikada. Davoru su curile suze niz obraze. U njemu se odjednom nešto prelomi. I tada je znao! O kako je samo znao! Nije Đurđica za njega, nije ga vrijedna.., navlači se s gazdinim sinovima, boli nju gdje je on sada. Umjesto kuće za Đurđicu, dat će sve pare za dogradnju župnog stana, eto joj ga na! Odjednom se začuje bliski pucanj. Pjesma naglo utihne. Iz dvorišta dopre neka vika, vreva, pa opet pucanj. Nalukne se i primijeti da su vrata otvorena. Nije bilo nikog. I odjednom osjeti nečije prisustvo, osjećaj intenzivniji i od onog kad mu se Đurđica nagne preko šanka. Nešto ga mune u rebra i razbudi ga, govoreći mu: Brzo ustani i obuj natikače! I on to učini. Kao da mu je neki glas rekao: ne boj se Davore, samo kreni, kreni prema meni, sjeti se priče kako se nekim čudom Sveti Petar oslobodio iz tamnice! I on krene, pođe za njim napolje, ne znajući dali je to što radi stvarnost, ili opet ima neko priviđenje. Spusti se fino kroz hodnik, prođe straže, bunkere i vreće s pijeskom, zavrne kraj glavne porte i nestane poput lopova u vrevi Bagdadskih ulica.
Nije prošao ni treću ulicu, gle, opet se sjeti Đurđice. Kad malo bolje razmislim, reče sebi Davor, dobra je ona cura. Taman za mene. Sto čuda doživio sam u ovom gradu i sve je to ok. sva ta iskušenja, duhovna čuvstva, anđeli božji, al Đurđica je Đurđica. I nema veze što je bila sa svima osim sa mnom. I zapjeva iz sveg srca Dininu pjesmu
Ma oprostit ću joj sveeee
Nisam ja supermeeeeen…
Post je objavljen 15.12.2004. u 12:28 sati.