22.12.2004., srijeda
Recepcija se izvalila duž zida predvorja poput lijene mačketine. U golemom holu zrak je suh, težak, mučan. Marinko ga srče na mahove kao toplu čokoladu i uživa. Unutra je toplo. Dobro je. U tišini, čistačica prelazi krpom preko mramornog poda. Dok se saginje podiže joj se rub kute i kroz čarapu, poderanu tu odmah ispod guzova, zabijeli se čvrsto mlado bedro. Uh, što bi je derno.., pomisli Marinko dok je promatrao Marijinu zategnutu guzu.
- To mala! Vježbaj, vježbaj da budeš fit! He, he.. - dobaci joj Marinko.
Pod je čist, sterilan kao apoteka, no ona svejedno prelazi preko njega po ko zna koji put i ogledava se u njegovu zrcalu. Da li sam to ja? Dali je to uopće važno? I prelazi krpom preko svojeg lica kao da ga želi potpuno izbrisati iz tog mramora. A ovaj mramor je njen živi spomenik i njeno lice kao da je zauvijek tamo urezano.
On kao da joj čita misli i veli šta je, šta se gledaš, lijepa si. Frizura ti je uh, ko božićna jelka! Kako poetično pomisli ona, ćuti to od osobe koja se ševi pet puta dnevno po skladištima, priručnim sobicama, kotlovnicama i prostorijama za lift. Njegova cijela egzistencija je jedan grozničavi pokušaj da ostavi iza sebe traga u ovom svijetu, da se multiplicira i umnoži. Čovjek štakor. A ona ? Ona sva je samo bezuspješni pokušaj da se izbriše s lica ovog svijeta. Da nestane. Kao što je nikada nije niti bilo. Pogleda ga krajičkom oka. On je više ne primjećuje. Zabavljen je križaljkom, muči ga neka Armenska spisateljica pod okomito i on glasno negoduje, psuje. Ne ljute li ga žene enigme koje ne može dokučiti i koje kao da prkose njegovom svijetu, upita se Marija i zaključi kako su u stvarnosti njegova svijeta žene sasvim prirodno postavljene u horizontalu gdje im je i mjesto.
Marinko je djelatnik firme za fizičku i tjelesnu zaštitu. Već koju godinu ćuva ovo ogromnu poslovnu zgradurinu. Uvečer kada se sve smiri i kada ostane samo osoblje za održavanje, Marinka spopadnu pesimistične misli. Kad i oni odu, Marinko ostaje sam sa sobom i tada se osjeti nekako rascijepljen između svojeg unutrašnjeg bića i zahtjeva ove uniforme koju nosi. Kada malo bolje razmisli, nikada nije ništa zaštitio. U stvari, jedan od direktora ukrao je pred nosom cijelu firmu koju je on čuvao. Oh, jadan li sam ja čovjek, pomisli, pa čak i u stvarnosti ne stavljam nikakvu zaštitu... samo naskočim ko sivonja. Osjećao se totalno promašen i neostvaren. S jedne strane, snatrio je da jednog dana zaštiti firmu, uhvati lopova, izađe u crnoj kronici u Areni kao junak godine, a s druge strane stvarnosti? Što je stajalo tamo? O jesam neki junak.., rastuži se, a ne usudim se ni pogledati na drugu stranu. Radije bi brže bolje prebacio pogled prema Marijinim sisicama kad bi izlazila iz firme i zakopčavala kaput. Pokušao bi ih što duže zadržati u mislima prije nego li će ponovno utonuti u svoju samotnu tjeskobu.
Ovu večer izašla je zakopčana do grla. Umjesto sisica, primijeti ispupčenje na jakni ispod njih. Uh pa nije valjda trudna? I sama pomisao da u svojoj utrobi nosi plod sjemena nekog drugog muškarca, dovede ga do ludila. Od svih čistačica i personala jedino nju nije imao, jedino je ona ostala imuna na sva njegova udvaranja.
Ujutro je bolje promotri. Ispupčenja nije bilo, a uvečer kad je odlazila kući, hop, ispupčenje je opet bilo tu. To se ponovilo u srijedu i u četvrtak. U petak je Marinko ulaštio značku, popravio kosu, zategnuo čvorić na kravati i u usta ubacio mentol bombon. Kad ju je ugledao kako izlazi iz lifta krenuo je prema njoj sigurnim korakom. Zujalo mu je u ušima, doslovce je čuo kako mu nadbubrežna žlijezda luči adrenalin u krvotok. Osjećaj posve sličan onom kad je ljetos ubacivao šodar u staru miješalicu za beton. Betonirali su deku na kumovoj kući i on je naprosto uživao u vidljivim plodovima svog rada. Uh, pomisli, zar je to to? Zar je to ta akcija?
- Dobro veće gospođice.- izvukao je sigurno notu svojim baritonom - Oprostite na smetnji, rutinska kontrola. Možete li molim vas otvoriti svoju torbu i raskopčati jaknu. Ona stane sa strane, leđima se nasloni na pult i polako otvori tašku. Unutra nije bilo ničeg sumnjivog, uobičajene ženske sitnice, ostatak sendviča zamotan u staniol. Marija polako raskopča jaknu, sisice iskoče, a ispod njih ispadnu i dvije role toalet papira. Jednu Marinko spretno uhvati u padu, druga se otkotrlja od Marijinih nogu i razmota preko cijelog hola sve do ulaznih vrata. Marinka preplavi osjećaj uzbuđenja i nadmoći. Znao je da je po prvi put IMA u svojim šapama. Znao je da je napokon posjeduje.
- Aha! uzvikne Marinko, što je ovo?-
- Toaletni papir - odgovori Marija.
- A što će ti on?-
- Pa za brisanje guzice. Što.., ti ne brišeš svoju guzicu? -
I sad se tu Marinko zbuni. Jebemu, pa da..., naravno da je za brisanje guzice, ali.., ali…, nije znao što bi joj odgovorio. Isklizne mu iz ruku i nestane, a njegov um razvuče se između dužnosti i naklonosti prema Mariji. I tu u holu, ispod velike božićne jelke, Marinko dobije *viziju:
Sije Marinko žito a ludi gavran
leti mu nad glavom i ruga se
Zašto prosipaš sjeme glupi čovječe
Sije Marinko žito i razmišlja o gavranu
Uzalud mi dug život moj gavrane
kad nisam budio klasje u sjemenu
Sije Marinko žito
jer zna da će sutra umrijeti
I nato se Marinko prosvjetli.
*prema motivima zapisa neznanog bogumila
|
|
