Oprostite, a vi ste...?!

utorak, 23.04.2013.

Grad na Rječini obasjan je suncem. Proljeće je konačno u zraku. Jedan od razloga zašto volim Rijeku jest činjenica da je to grad u kojem te nitko ništa ne pita. U Rijeci možeš biti onakav kakav jesi, bez pretvaranja i glume. Osim...OSIM! Osim ako se ne upleteš u malodrađansko društvo koje čini svojevrsni plemenski savez. E onda si najebo...
Sve mi se manje sviđa činjenica da niti jedan đir po gradu ne može proći bez pozdravljanja nekih poznanika. Veliki, ali opet mali grad kada se jednom počneš kretati njegovim ulicama i kvartovima. Nije loša stvar poznavati širok krug ljudi, no loše je kada si ti ljudi dozvole držati ti 'predavanja' o tvome životu.
Fasciniraju me oni ljudi koji apsolutno svaki naš pokret u životu imaju potrebe komentirati. Fasciniraju me kada se imaju potrebe uplitati u sve aspekte našega života: od posla do ljubavi. Najfascinantnije mi je ipak od svega činjenica da oni uvijek, ali UVIJEK, bolje od nas znaju što je za nas dobro. 'Previše radiš, to će ti se obliti u glavu', 'ostat ćeš sama, izgubit ćeš prijatelje zbog posla', 'nije on dobar za tebe, vi se nećete slagati', 'mislim da bi se trebala opustiti od posla i svega, ajde na kavu da malo zaboraviš na sve'. Mislim da mi se diže kosa na glavi samo kada se prisjetim ovakvih izjava mojih poznanika, a kamoli kada ih čujem.
Kako netko, tko ne živi moj život, tko ne razumije moj karakter, moje ambicije i moje životne ciljeve može bolje od mene znati što je za mene najbolje? Kako netko može znati kada je meni u životu potrebna pauza od svih i svega? I kako netko može znati tko meni kao osoba odgovara ili ne odgovara?! Oprostite, a vi ste...?! Vidoviti Milan, vidoviti Theo, vidoviti 'I-don't-know-who' pa čitate moje misli i znate kako se ja osjećam i što trebam?!
Naši najbolji prijatelji ne poznaju nas kao što mi poznajemo sami sebe. Nitko nam ne može sugerirati što je za nas bolje/gore od nas samih. Čovjek ima svoj put kojim je odlučio ići. Bio on ekstreman ili ne, mi na njega ne možemo utjecati. Izuzetak, o kojem ovdje ne pričam, jest kada ljudi zaglave u nekom krivom i lošem smijeru. Tada je intervencija od strane prijatelja potrebna. No ako put nije loš, nego je samo težak za tu osobu koja ga je odabrala, nitko se od nas nema pravo petljati u to.
Često su mi u životu savjetovali da se ostavim svojeg posla, jer eto, od njega nema kruha. Na 'pametnim' savjetima uvijek sam se lijepo zahvalila, ali ih nisam poslušala, jer je to moj jebeno težak put koji sam si zacrtala i kojeg ću proći. Patilo je društvo, patila su druženja, patilo je moje slobodno vrijeme, ali neka je – i dalje smatram da se isplatilo i da će se isplatiti. Smiješno je da su mi to govorili ljudi koji nikada jasno nisu pokazali svoje ambicije i koji ne znaju što zapravo žele u životu. Sebi nisu znali (i ne znaju još uvijek) pomoći, ali za mene su uvijek imali najbolji savjet. Oprostite, a vi ste...?! Osoba bez trunke ambicija u svome životu koja soli pamet nekome tko ima čvrsto zacrtan svoj cilj pred sobom? Draga osobo X, dobro me slušaj što ću ti reći. Zamisli da si klokan i odjebi od mene u skokovima! Nađi si život, ambicije i budućnost te nakon toga dođi do mene, pa ćemo vidjeti hoćeš li mi i dalje dijeliti pametne savjete kako lakše progurati ovaj život.
'On je ovakav, on je onakav, on nije za tebe'. Oprostite, a vi ste...?! Vi ste ja, pa znate da li je on za mene dobar ili nije? Vi znate kakvu ja osobu želim pored sebe u životu? Vi njega jako dobro poznajete, vi ste mu bivša žena/ljubavnica/prijateljica, znate kakav je on prema meni i kada je sa mnom pa možete na temelju svojih saznanja meni govoriti da li je ta veza dobra ili ne za mene?! Vi ste jebena psihijatrijska ustanova koja je pravila studije nad nama, pa znate da li je on dobar za mene ili ja za njega? Vi ste...?
Ma vi ste nitko i ništa, skupa sa mnom. Da jebeni Freud oživi i daje mi savjete o mojem životu, potjerala bi ga (s oproštenjem) u pičku materinu odakle je i došao. Što on zna o meni na temelju jednog razgovora sa mnom? I na kraju krajeva, što se on ima petljati u moj život, moje odluke i moje ambicije?!
Odakle nam pravo drugima dijeliti savjete, ako nas nitko ništa nije pitao? Ako te netko pita za savjet – daj mu savjet, u suprotnom šuti i trpi. Bavi se svojim životom i svojim stvarima u životu. Ponekad imam osjećaj da je čitav grad postao velika psihijatrijska ustanova u kojoj su svi doktori, a ja sam pacijent. Svi bi mene liječili, a zapravo bi svih njih trebalo liječiti.
Ne možemo razumijeti tuđe osjećaje ako nismo prošli tuđe životne puteve i ceste. Ne možemo drugima dijeliti savjete o nečemu ako se nikada nismo našli u istoj situaciji kao taj netko. Ono kako mi mislimo da bi reagirali u datoj situaciji nije ono kako bi zaista reagirali da se nađemo u toj situaciji. Ti nisi ja, ti nećeš trčati svaki puta kada te zovu, a nekada kada te i ne zovu. Tebe ne zanimaju iste stvari u životu kao mene, pa te stoga lijepo molim da mi prestaneš dijeliti savjete o nečemu o čemu pojma nemaš.
Koliko god mislimo da nekoga poznajemo, nikada ga ne poznajemo toliko dovoljno da bi mogli donositi odluke umjesto njega. Zaista nije potrebno baviti se tuđim životom kada već imamo svoj život i svojih problema u životu. Tuđe mišljenje poštujem (kada ga tražim); druga je stvar što samo svoje uvažavam.
Oprostite, a vi ste...?! Hmm...Aha, vi ste za mene nitko i vi ne znate ništa o mojem životu, pa stoga zašutite i svoje savjete zapišite u blokić. Kada vas zamolim za savjet, onda mi ga udijelite, a do tada se psihijatra igrajte sami sa sobom...

Tko sam JA kada sam u vezi?!

četvrtak, 18.04.2013.

Jedna od stvari koje su mi u životu poprilično bitne jest moj identitet. Tko sam, što sam, kakva sam i zašto sam uvijek me je mučilo i uvijek će me mučiti. Društvenim normama davnih sam se dana prestala pokoravati i bila sam dosljedna samo sebi i svojim principima. Moje JA uvijek mi je bilo bitno, jer je to zapravo jedino po čemu smo drugačiji od drugih.
Života u vezi bojala sam se isključivo zbog činjenice da bi zbog MI prestalo postojati JA. Nisam toliko sebična da bi mi JA bilo najvažnije na svijetu, ali imala sam osjećaj da se jedino njime relativno uspješno odupirem vremenu i svijetu. Nije mi JA bilo najbitnije, al mi je bilo poprilično bitno. Sebično ili nesebično od mene – prosudite sami; ali i dalje tvrdim da je JA nešto što bi nam svima trebalo biti pri vrhu kada dođe do situacija koje u pitanje stavljaju naš identitet.
Kada je moje JA naučilo živjeti samo, prestalo je tražiti MI, jer smo mi uvijek nekako uspjeli sjebati to JA koje je u principu bilo poprilično zahvalno što se svega tiče. JA je uvijek davalo prostora osobi TI, a TI je na kraju besramno iskoristilo tu slobodu i pritisnulo JA uza zid. Svaka je veza neslavno završila upravo zbog toga.
Većina parova koje znam više liče na sijamske blizance nego na ljubavne parove. Kamo jedan, tamo i drugi. Fatalna ljubav ili bolesna opsesija?! Hmm, ovo drugo. Više bolest, nego opsesija. Ako je riječ 'bolest' ružna, onda može i ovo: izgubljeno ja. Negdje u vrtlogu veze ljudi su izgubili svoj identitet. JA, TI i MI postali su samo MI, a ovo prvo dvoje zauvijek je umrlo. Možemo li u životu živjeti samo MI bez da postoje JA i TI? Tko smo mi kada smo u vezi?! Samo dvoje ljudi bez identiteta. Njihov identitet (onaj koji trenutno imaju, onaj MI) čista je izmišljotina.
MI je funkcionalan tek kada postoje JA i TI. MI nije identitet, MI je svijet stvoren za dvoje potpuno različitih ljudi koji su našli zajednički jezik daleko od svih drugih. Oni kada su zajedno nisu bez identiteta; to su i dalje JA i TI, a MI postoji samo u njihova 4 zida. Ako u vezi postoji samo MI, teško je tada govoriti o pravoj sreći i ljubavi.
Na prste jedne ruke mogla sam izbrojiti parove koji u svojim vezama spretno vladaju sa MI, JA i TI. Poznavajući sebe, svoje hirove, zahtjeve i prohtjeve, bila sam uvjerena da ću cijelog života biti samo JA, da nikada neće doći moj TI i da nikada nećemo biti MI. Koji bi luđak trpio moje JA, kada ponekad sama sebe ne mogu trpiti. Sudbina i život malo su se poigrali samnom i nakon 8 mjeseci mojeg JA došli smo MI (i naravno TI). Što sada? Kako se ponašati? Kako živjeti život u dvoje? Hoće li TI razumijeti JA i hoćemo li MI biti normalni?! Odjednom tisuću pitanja, a nigdje niti jednog jedinog odgovora...
S vremenom je sve počelo dolaziti na svoje. JA se naviknuo na TI, i JA se u potpunosti naviknuo da sada postojimo MI. Svaki je početak težak i zahtjeva puno rada. U vezu je potrebno ulagati, a ti su ulozi jako veliki – vrijeme, društvo i sloboda. Zbog toga se u početku veze viđamo i nalazimo stalno. Ako u tom periodu ne izgubimo svoj identitet, nećemo ga izgubiti nikada; barem ne u toj vezi s tom osobom.
Nas dvoje smo i dalje one iste osobe ko i prije – samo s mrvicom manje vremena. Družimo se s istim ljudima, radimo sve isto kao i prije, ali manje nego prije. Prije smo svoje slobodno vrijeme poklanjali prijateljima i slobodi, sada ga poklanjamo onom MI. I dalje smo JA i TI, ali pošteno je i nužno da se izgradi MI – svijet koji će postojati samo kada i ako budu postojali JA i TI.
Da bi na ovome svijetu mogli normalno funkcionirati moramo imati vlastiti identitet. Lijepo je kada dvoje postanu jedno, ali nije lijepo kada u paru jedan postaje sjena drugoga. Nismo isti, kao osobe se svi razlikujemo te zbog toga ne možemo jednostavno 'ubiti' vlastiti identitet i preuzeti neki drugi.
MI je tvorevina, izgrađeno nešto što se sastoji od JA i TI. Ako ne postoje JA i TI, tada ne možemo postojati MI. Nismo stado ovaca koje samo bleji i ide kuda idu svi. Ljudi smo, imamo afinitete koji se razlikuju i svatko od nas ima neki svoj životni cilj kojeg mora postići. Izgubiti svoj identitet u vezi, izgubiti svoje JA, loša je stvar. Bez JA i TI, bez naših snova i ciljeva koji se razlikuju MI ne može postojati, jer to MI nikada neće biti pravo i sretno. Uvijek će nešto nedostajati. A kada nešto nedostaje, nešto u vezi ne valja...točnije, veza ne valja!

Vrijedi li...?!

petak, 12.04.2013.

Plačem zbog tužnih filmova, zbog zapleta u meksičkim i turskim sapunicama, plačem kada sam tužna i kada me ljudi razočaraju, plačem kada mi je teško i kada ne znam što i kako napraviti. Plačem zbog puno stvari, no nikada nisam mislila da ću plakati zbog jedne od svojih najvećih ljubavi na ovome svijetu – zbog posla. Eto i to se dogodilo...
Novinarstvo je jedan od najboljih, najgenijalnijih i najdinamičnijih poslova koji postoje na kugli zemaljskoj. Čovjek upozna puno novih i zanimljivih ljudi, stvara kontakte te može gurnuti nos tamo gdje mu možda i nije mjesto. S druge strane, upoznajemo i one ne baš tako super ljude i ponekad nam se od takvih upoznavanja diže želudac. Ima nas svakakvih, a u ovom se poslu to najbolje vidi.
Sve ono lijepo što vidim u ovom poslu uvijek pokvari činjenica da najviše radim vikendom. Petak, subota, a po novome i nedjelja za mene ne postoje. Za mene je vikend već dobrih pola godine zapravo radni tjedan. Sad snimi emisije, sad idi napravi intervju, sad idi 'van' i odradi javljanje i tako svaki vikend. Zadnji put kada nisam radila otišla sam van i zavidala se onako pošteno; toliko da se ne sjećam zadnjih pola sata u klubu niti kako sam došla kući. Tog mi pijanstva nije niti malo žao, jer je to nakon dugo vremena bio opušten izlazak bez razmišljanja kada će me zvati s posla i kada ću se morati javiti u program.
Što više vrijeme odmiče i što se ozbiljnije hvatam svojeg posla, sve mi je teže. Ne smijem se žaliti – ipak sam ja jedna od rijetkih koji vole ono što rade. Ali opet s druge strane postavljam si pitanje: ima li smisla sve to zajedno?! Vrijedi li se boriti i truditi, kada je u današnje vrijeme tako teško naći posao kao novinar?
Svi su danas novinari. Svaka šlapa (s oproštenjem) nešto piše i za nekog radi. Ako ništa drugo, trkeljaju gluposti o tome što je Kim Kardashian danas obukla i gdje je Severina jučer pojela čevape. Mora se netko i s tim sranjima baviti, istina. Ali takvih na ovome svijetu ima previše i takvi nam jako često otimaju posao za kojeg smo neki od nas spremni žrtvovati svoj društveni život, svoj ljubavni život i svojih 5 minuta mira i odmora.
Vrijedi li sa svojih 20 i nešto godina žrtvovati sve oko sebe, staviti sve na kocku jer se nadamo da ćemo jednog dana postići nešto i daleko dogurati? Zašto jednostavno ne igramo na sigurno? Zašto se borimo kada ne znamo hoćemo li dobiti bitku, a kamoli rat?!
Je li ljubav prema poslu dogurala do te granice da smo spremni na sve?
Rasplakala sam se kao kišna godina danas. Opet i ponovo zanemarila sam svoje društvo i svoje prijateljice. Fale mi, prokleto mi fale, ali neki crvić u meni ne da mi mira i tjera me da se borim i trudim za ono što volim i s čime se u životu želim baviti. Vrijedi li?! Vrijedi li se truditi?? Hoće li se naš trud isplatiti??
Tisuću puta postavljeno samo jedno pitanje, a odgovora nema nigdje. Tko granatira da će sve biti u redu i da će sve doći na svoje mjesto? Što ako izgubim ovu za mene toliko važnu bitku? Ukoliko dođe do toga, sav trud, sve za što sam se borila past će u vodu, a moj svijet koji još uvijek sanjam srušit će se kao kule od karata. Sve će to tada biti uzalud...
Ali...uvijek postoji ali. Što ako se trud isplati? Što ako se sve pretvori u dobro? Što ako se svi moji snovi ispune? Gdje će tada mojoj sreći biti kraj? Nigdje! To je neprocjenjivo i sreći zaista neće biti kraja.
Uvjerila sam se već tisuću puta u životu da pad stepenicu niže nosi dvije stepenice uspona. Ponekad je stvarno teško, jer sve to više liči na borbu s vjetrenjačama nego na nešto korisno. Istina je samo jedna – samo nas rad može dovesti do pobjede. Šuti i radi, šuti i radi – to je jedino što u ovom trenutku mogu napraviti. Nakon skoro dvije godine u toj branši napredak se vidi. Ali nisam niti blizu onoga što želim postići i o čemu sanjam.
Snovi su divni. Da nema njih, život ne bi imao smisla. Svaki novi dan borba je za bolje sutra; borba za našu sreću. Možda će sve to jednog dana biti uzalud. Ali dok ima snova, ima i snage za trud i rad. A bez toga smo u životu nitko i ništa.
Vrijedi li...? Vrijedi; itekako vrijedi! Vrijedi, jer sam sada trenutno zbog toga sretna. Vrijedi, jer mi budućnost zbog toga izgleda ljepše. Vrijedi, jer znam da radim ono što volim i dajem 110% sebe u to. Vrijedi, jer postoji šansa da ću jednog dana biti jedna od rijetkih koja će istinski voljeti svoj posao. Zbog toga vrijedi više nego sve drugo na ovome svijetu!
Kada nešto stvarno volimo, za to smo se u stanju boriti do zadnjeg atoma snage. I kada padnemo, to što volimo negdje iz nas izvuče novu snagu i neopisivu želju da nikada ne odustanemo. Vrijedi, dragi moji! Sve ono što iskreno volimo i u čemu uživamo – sve to vrijedi...

Nije on vrijedan tvojih suza!

nedjelja, 07.04.2013.

Sve što ovom predivnom sunčanom današnjem danu smeta jest bura, zbog koje kada izađemo van imamo osjećaj kao da je ledeno doba. Sunce je konačno osušilo ulice Grada na Rječini. Proljeće se konačno osjeća u zraku...
Sve je divno, krasno i bajno. U posljednje vrijeme bavim se opet svojim starim/novim hobijem – igram se psihijatra i tješim ucviljene prijateljice koje pate zbog ljubavi. Svaki dan novi problem – nekome nešto ne valja, netko je tužan jer se javio bivši, jer je stvar zajebao sadašnji i jer je budući totalni kreten zbog kojeg se uopće ne vrijedi živcirati. Nije ljubav jednostavna, a bome niti bezopasna stvar...
Pitanje koje si već nekoliko dana za redom postavljam jest: Zašto plačemo zbog onih koji nas nisu vrijedni i koji nas ne zaslužuju? Zašto kompliciramo svoj život i emocionalno se spuštamo na dno zbog muškaraca kojima je sve samo igra i razbibriga?
Što se mojih stavova o tome tiče, to je relativno jednostavno. Ne cendram zbog bivših, jer da je valjalo još bi trajalo i dotična osoba ne bi bio moj BIVŠI dečko. Ne zaljubljujem se tako jednostavno, jer ne želim biti povrijeđena. I na kraju: kada vidim da nešto nema smisla, ostavljam se toga.
To je isto kao da pokušavam biti umjetnica i slikati. Ne, to jednostavno ne ide. Koliko se god ja trudila što vjernije naslikati nešto, jebiga, nije to to. Nema smisla trošiti svoje vrijeme na nešto u čemu nisi dobar i u čemu nikada nećeš biti dobar. Odnosno, nema smisla truditi se oko nečega s čime nikada nećeš ništa postići. Tako je nekako i s ljubavi. Zašto se truditi od nekoga napraviti čovjeka po svojoj mjeri, kada on to nije po prirodi?
Neki nam ljudi odgovaraju na prvu, neki na drugu, a neki niti na stotu. Ljubav je zajebana stvar, dragi moji. Biti nesretno zaljubljen još je zajebanija stvar. Ali opet...zašto plakati za nekim tko toga nije vrijedan, kada negdje (i to obično u našoj neposrednoj blizini) postoji netko tko će za nas učiniti sve i čuvati nas kao kap vode na dlanu? Taj netko čak je i vrijedan naših suza (a nitko nije vrijedan naših suza!!), ali taj netko nas nikada neće rasplakati i dozvoliti da budemo tužni.
Kada znamo da postoje takvi ljudi, zašto sami sebi otežavamo život i plačemo zbog kretena? Srcu ne možeš naređivati. Istina, drage moje prijateljice i poznanice, ne može mu se naređivati. Ali i srcu će dopizditi i izdat će nas kad-tad...
Ono što nas tjera na emocionalno dno, hrani ego i kretenska posla onih zbog kojih plačemo. Naš neuspjeh njihov je uspjeh. Naše suze njihova su pobjeda. Zaslužujemo li to?!? Zaslužujemo li biti gubitnice, a rođene smo da pobjeđujemo? Naravno da ne!
Plakati za nekim s kime nema budućnosti jednako je borbi s vjetrenjačama. Razlika je samo u tome što je Don Quijote bio lud, a mi smo glupe. On se borio za svoje ideale. Kada je ljubav u pitanju, idealni ne postoje, a naša borba s vjetrenjačama je borba za nekoga tko nas neće usrećiti.
Svojevremeno sam za jednu osobu mislila da je savršena za mene i da je samo on osoba s kojom bih mogla funkcionirati i biti. Kako je vrijeme prolazilo, a pomaka niti naprijed niti nazad, shvatila sam da sam u velikoj zabludi. Nije on bio za mene, jer me u 80% slučajeva pomisao na njega samo rastužila. Osoba koja te rastuži nije osoba koja ti treba u životu. Kada s ljubavi pod ruku dolazi tuga, to ne valja. Jebeš to kada voliš, a svaki dan si tužan. To nije ljubav! Takve se 'ljubavi' trebamo kloniti, jer ona sa sobom donosi samo nesreću...
Mnogi bi za nas učinili sve na svijetu, samo kada bi dobili šansu. Držali bi nas na dlanu kao kapljicu vode, čuvali bi nas, pazili i ne bi dozvolili da nam se išta dogodi. Svaka žena zaslužuje takvog muškarca – i ništa manje od toga. Plakati zbog nekoga tko nije takav i tko nam nije u stanju pružiti tako nešto je besmisleno. Takva nas osoba ne zaslužuje.
Drage moje koje patite zbog ljubavi, obrišite suze i nasmiješite se. Doći će netko tko će se zaljubiti u vaš osmijeh i kome ćete biti sve na svijetu; netko, tko vas nikada neće rasplakati i tko će vas učiniti najsretnijom ženom na ovome svijetu. Negdje samo na vas čeka netko tko će vam svijet učiniti ljepšim. Onaj tko vas vara, zbog kojeg plačete i onaj tko nije iskren prema vama, taj vas ne zaslužuje. Zapamtite - ljubav je sreća, ljubav nisu suze!!
Nije on vrijedan tvojih suza malena, prejaka i premoćna si ti za njega. Nije on za tebe. Obriši suze, nasmiješi se i dopusti nekome da ti svijet učini sretnijim i boljim mjestom za živjeti. Samo onaj tko ti uz ljubav donosi sreću – samo te takav vrijedan!

Nešto je trulo u državi Danskoj

petak, 05.04.2013.

Uvjerenje svakog čovjeka je da ga osoba koju smatra svojim najboljim prijateljem nikada neće izdati i povrijediti. Posebno ako se tu radi o zrelim i odraslim ljudima koji već imaju nešto putra u glavi. Najbolji prijatelj je osoba od povjerenja, netko za koga bi dao ruku u vatru i netko za koga bi učinio sve. Takvo je barem moje mišljenje o prijateljstvu – najiskrenijoj, najčišćoj i jedinoj pravoj vezi koju možemo uspostaviti u životu. Donedavno sam prijateljstvo cijenila više nego ljubav. Ljubav je za mene značila potrebu, dok je prijateljstvo bilo 'ono nešto više' – nešto čemu sam težila i nešto oko čega sam se zaista trudila. Prijatelja/prijateljicu smatram djelom svoje obitelji i zaista mi puno znače.
Nekim ljudima u životu jednostavno previše vjerujemo. Jebiga, čovjek je po prirodi naglo stvorenje i nikada nije dovoljno oprezan. Ili su možda ljudi previše kvarni i truli, pa su počeli iskorištavati svoje sposobnosti da se nekom svide kao prijatelji, mada im to u startu nije namjera?
Tražimo li u današnje vrijeme uopće iskrenu prijateljsku vezu ili nam to postala igra kojom kratimo vrijeme kada nismo na poslu ili na fakultetu?! Ima li prijateljstvo danas vrijednost kakvu je imalo nekada ili je i prijateljstvo postalo samo mit? Jesmo li zaista toliko pokvareni da smo postali sami sebi dovoljni, a sve ono što nazivamo prijateljstvom samo je još jedna bešćutna igra manipulacije koja hrani naš ego?!
Pretjerali smo, zaista jesmo! Više nam ništa nije sveto, pa niti prijatelji. Gledamo samo na sebe, samo kako bi nama bilo lakše i prijatelje izabiremo prema trenutnom raspoloženju. Kada ne plešu kako mi sviramo, jednostavno ih bacimo kao staru, istrošenu krpu i nađemo novog najboljeg prijatelja/prijateljicu koji nam u tom trenutku više odgovara. Danas pričamo kako bi za njih dali sve, a već sutra ih kritiziramo. Već sutra, oni nam nisu dobri. Već sutra, oni su dio naše prošlosti.
Olako se danas shvaćaju prijateljstva. Prijatelji nisu sijamski blizanci koji jedno bez drugog ne mogu. Prijatelji su dvije osobe koje se razumiju i kada su razdvojeni. Prijatelj je osoba koja će o nekim stvarima šutiti kao zalivena. Prijatelj će dati savjet. Ako se prijatelju nešto ne sviđa, reći će svoje mišljenje o tome, ali će jebeno stati na našu stranu iako smo mi možda na krivoj strani. I jednu stvar prijatelj nikada neće napraviti...prijatelj te nikada, ali nikada, neće ucijeniti...
Vjerujem da sve ove gore vrijednosti prijateljstva znate. Pitate se zašto sam ih uopće napisala?! Jer sam u zadnje vrijeme puno puta naišla na situaciju da sve ono što se smije moji 'prijatelji' ne rade, a sve ono što se ne smije moji 'prijatelji' rade. Nakon nekoliko situacija koje su me blago rečeno šokirale, postavila sam si pitanje: jesu li ti ljudi uopće moji prijatelji?
Ne, nisu. I da, povrijedilo me to što su mi ljudi kojima sam najviše vjerovala okrenuli leđa, a prije toga zabili nož u moja leđa i ostavili me tako povrijeđenu i samu nasred puta za nigdje. Povrijedilo me jer sam na kraju tog cirkusa shvatila da me ti ljudi uopće ne poznaju. Oni za koje bih išla preko svih i preko svega, oni koje sam uzdizala u nebo i smatrala ih svecima – oni su me nakraju izigrali.
Ne kritiziraj prijatelja, ne postavljaj mu ultimatume. Kada vidiš da mu je teško, uhvati ga za ruku i odvedi na pravi put. To je prijateljstvo. Prijateljstvo nije derati se na njega jer je učinio sto grešaka jednu za drugom. To je sranje, a ne prijateljstvo.
To jest prijateljstvo, to nije prijateljstvo. Već sam se i sama izgubila u definicijama prijateljstva. U današnje vrijeme, kada je sve trulo i kvarno (uključujući i ljude), rijetko za koga možeš reći da ti je prijatelj. Kada ih ostaviš malo duže stajati, oni istrule kao voćke. Postaju pokvareni i zlo ti je od njih.
Slomljeno srce se izliječi. Razoreno prijateljstvo temeljeno na lažima učini od života puno veću dramu. U ljubavi smo ponekad i oprezni. U prijateljstvu nismo. Prijateljima slijepo vjerujemo, jer da nije tako ne bi nam bili prijatelji. Baš zbog toga gubitak osobe koju smatramo prijateljem podnosimo puno teže nego gubitak nekoga koga smo voljeli.
Na kraju krajeva...'prijatelju' oprostimo, ali sebi nikada. Do kraja života jedna će rana koju je nanio prijatelj boljeti. I što je najgore, krivi smo sami, jer smo nekome previše vjerovali i nismo shvatili da ta osoba nije naš prijatelj, već netko kome je sve to samo igra i ubijanje dosade.
Nešto je trulo u državi Danskoj. Istrulili su ljudi, pokvarila im se duša od previše vode koju je donijela ova kiša u Gradu na Rječini. Kišo, stani, nemoj da svi ljudi u ovom gradu istrule kao kaktus kada ga previše zalijevaš. Molim te, stani, jer moja malenkost ne prepoznaje trulež...