Uvjerenje svakog čovjeka je da ga osoba koju smatra svojim najboljim prijateljem nikada neće izdati i povrijediti. Posebno ako se tu radi o zrelim i odraslim ljudima koji već imaju nešto putra u glavi. Najbolji prijatelj je osoba od povjerenja, netko za koga bi dao ruku u vatru i netko za koga bi učinio sve. Takvo je barem moje mišljenje o prijateljstvu – najiskrenijoj, najčišćoj i jedinoj pravoj vezi koju možemo uspostaviti u životu. Donedavno sam prijateljstvo cijenila više nego ljubav. Ljubav je za mene značila potrebu, dok je prijateljstvo bilo 'ono nešto više' – nešto čemu sam težila i nešto oko čega sam se zaista trudila. Prijatelja/prijateljicu smatram djelom svoje obitelji i zaista mi puno znače.
Nekim ljudima u životu jednostavno previše vjerujemo. Jebiga, čovjek je po prirodi naglo stvorenje i nikada nije dovoljno oprezan. Ili su možda ljudi previše kvarni i truli, pa su počeli iskorištavati svoje sposobnosti da se nekom svide kao prijatelji, mada im to u startu nije namjera?
Tražimo li u današnje vrijeme uopće iskrenu prijateljsku vezu ili nam to postala igra kojom kratimo vrijeme kada nismo na poslu ili na fakultetu?! Ima li prijateljstvo danas vrijednost kakvu je imalo nekada ili je i prijateljstvo postalo samo mit? Jesmo li zaista toliko pokvareni da smo postali sami sebi dovoljni, a sve ono što nazivamo prijateljstvom samo je još jedna bešćutna igra manipulacije koja hrani naš ego?!
Pretjerali smo, zaista jesmo! Više nam ništa nije sveto, pa niti prijatelji. Gledamo samo na sebe, samo kako bi nama bilo lakše i prijatelje izabiremo prema trenutnom raspoloženju. Kada ne plešu kako mi sviramo, jednostavno ih bacimo kao staru, istrošenu krpu i nađemo novog najboljeg prijatelja/prijateljicu koji nam u tom trenutku više odgovara. Danas pričamo kako bi za njih dali sve, a već sutra ih kritiziramo. Već sutra, oni nam nisu dobri. Već sutra, oni su dio naše prošlosti.
Olako se danas shvaćaju prijateljstva. Prijatelji nisu sijamski blizanci koji jedno bez drugog ne mogu. Prijatelji su dvije osobe koje se razumiju i kada su razdvojeni. Prijatelj je osoba koja će o nekim stvarima šutiti kao zalivena. Prijatelj će dati savjet. Ako se prijatelju nešto ne sviđa, reći će svoje mišljenje o tome, ali će jebeno stati na našu stranu iako smo mi možda na krivoj strani. I jednu stvar prijatelj nikada neće napraviti...prijatelj te nikada, ali nikada, neće ucijeniti...
Vjerujem da sve ove gore vrijednosti prijateljstva znate. Pitate se zašto sam ih uopće napisala?! Jer sam u zadnje vrijeme puno puta naišla na situaciju da sve ono što se smije moji 'prijatelji' ne rade, a sve ono što se ne smije moji 'prijatelji' rade. Nakon nekoliko situacija koje su me blago rečeno šokirale, postavila sam si pitanje: jesu li ti ljudi uopće moji prijatelji?
Ne, nisu. I da, povrijedilo me to što su mi ljudi kojima sam najviše vjerovala okrenuli leđa, a prije toga zabili nož u moja leđa i ostavili me tako povrijeđenu i samu nasred puta za nigdje. Povrijedilo me jer sam na kraju tog cirkusa shvatila da me ti ljudi uopće ne poznaju. Oni za koje bih išla preko svih i preko svega, oni koje sam uzdizala u nebo i smatrala ih svecima – oni su me nakraju izigrali.
Ne kritiziraj prijatelja, ne postavljaj mu ultimatume. Kada vidiš da mu je teško, uhvati ga za ruku i odvedi na pravi put. To je prijateljstvo. Prijateljstvo nije derati se na njega jer je učinio sto grešaka jednu za drugom. To je sranje, a ne prijateljstvo.
To jest prijateljstvo, to nije prijateljstvo. Već sam se i sama izgubila u definicijama prijateljstva. U današnje vrijeme, kada je sve trulo i kvarno (uključujući i ljude), rijetko za koga možeš reći da ti je prijatelj. Kada ih ostaviš malo duže stajati, oni istrule kao voćke. Postaju pokvareni i zlo ti je od njih.
Slomljeno srce se izliječi. Razoreno prijateljstvo temeljeno na lažima učini od života puno veću dramu. U ljubavi smo ponekad i oprezni. U prijateljstvu nismo. Prijateljima slijepo vjerujemo, jer da nije tako ne bi nam bili prijatelji. Baš zbog toga gubitak osobe koju smatramo prijateljem podnosimo puno teže nego gubitak nekoga koga smo voljeli.
Na kraju krajeva...'prijatelju' oprostimo, ali sebi nikada. Do kraja života jedna će rana koju je nanio prijatelj boljeti. I što je najgore, krivi smo sami, jer smo nekome previše vjerovali i nismo shvatili da ta osoba nije naš prijatelj, već netko kome je sve to samo igra i ubijanje dosade.
Nešto je trulo u državi Danskoj. Istrulili su ljudi, pokvarila im se duša od previše vode koju je donijela ova kiša u Gradu na Rječini. Kišo, stani, nemoj da svi ljudi u ovom gradu istrule kao kaktus kada ga previše zalijevaš. Molim te, stani, jer moja malenkost ne prepoznaje trulež...
Post je objavljen 05.04.2013. u 17:58 sati.