Grad na Rječini obasjan je suncem. Proljeće je konačno u zraku. Jedan od razloga zašto volim Rijeku jest činjenica da je to grad u kojem te nitko ništa ne pita. U Rijeci možeš biti onakav kakav jesi, bez pretvaranja i glume. Osim...OSIM! Osim ako se ne upleteš u malodrađansko društvo koje čini svojevrsni plemenski savez. E onda si najebo...
Sve mi se manje sviđa činjenica da niti jedan đir po gradu ne može proći bez pozdravljanja nekih poznanika. Veliki, ali opet mali grad kada se jednom počneš kretati njegovim ulicama i kvartovima. Nije loša stvar poznavati širok krug ljudi, no loše je kada si ti ljudi dozvole držati ti 'predavanja' o tvome životu.
Fasciniraju me oni ljudi koji apsolutno svaki naš pokret u životu imaju potrebe komentirati. Fasciniraju me kada se imaju potrebe uplitati u sve aspekte našega života: od posla do ljubavi. Najfascinantnije mi je ipak od svega činjenica da oni uvijek, ali UVIJEK, bolje od nas znaju što je za nas dobro. 'Previše radiš, to će ti se obliti u glavu', 'ostat ćeš sama, izgubit ćeš prijatelje zbog posla', 'nije on dobar za tebe, vi se nećete slagati', 'mislim da bi se trebala opustiti od posla i svega, ajde na kavu da malo zaboraviš na sve'. Mislim da mi se diže kosa na glavi samo kada se prisjetim ovakvih izjava mojih poznanika, a kamoli kada ih čujem.
Kako netko, tko ne živi moj život, tko ne razumije moj karakter, moje ambicije i moje životne ciljeve može bolje od mene znati što je za mene najbolje? Kako netko može znati kada je meni u životu potrebna pauza od svih i svega? I kako netko može znati tko meni kao osoba odgovara ili ne odgovara?! Oprostite, a vi ste...?! Vidoviti Milan, vidoviti Theo, vidoviti 'I-don't-know-who' pa čitate moje misli i znate kako se ja osjećam i što trebam?!
Naši najbolji prijatelji ne poznaju nas kao što mi poznajemo sami sebe. Nitko nam ne može sugerirati što je za nas bolje/gore od nas samih. Čovjek ima svoj put kojim je odlučio ići. Bio on ekstreman ili ne, mi na njega ne možemo utjecati. Izuzetak, o kojem ovdje ne pričam, jest kada ljudi zaglave u nekom krivom i lošem smijeru. Tada je intervencija od strane prijatelja potrebna. No ako put nije loš, nego je samo težak za tu osobu koja ga je odabrala, nitko se od nas nema pravo petljati u to.
Često su mi u životu savjetovali da se ostavim svojeg posla, jer eto, od njega nema kruha. Na 'pametnim' savjetima uvijek sam se lijepo zahvalila, ali ih nisam poslušala, jer je to moj jebeno težak put koji sam si zacrtala i kojeg ću proći. Patilo je društvo, patila su druženja, patilo je moje slobodno vrijeme, ali neka je – i dalje smatram da se isplatilo i da će se isplatiti. Smiješno je da su mi to govorili ljudi koji nikada jasno nisu pokazali svoje ambicije i koji ne znaju što zapravo žele u životu. Sebi nisu znali (i ne znaju još uvijek) pomoći, ali za mene su uvijek imali najbolji savjet. Oprostite, a vi ste...?! Osoba bez trunke ambicija u svome životu koja soli pamet nekome tko ima čvrsto zacrtan svoj cilj pred sobom? Draga osobo X, dobro me slušaj što ću ti reći. Zamisli da si klokan i odjebi od mene u skokovima! Nađi si život, ambicije i budućnost te nakon toga dođi do mene, pa ćemo vidjeti hoćeš li mi i dalje dijeliti pametne savjete kako lakše progurati ovaj život.
'On je ovakav, on je onakav, on nije za tebe'. Oprostite, a vi ste...?! Vi ste ja, pa znate da li je on za mene dobar ili nije? Vi znate kakvu ja osobu želim pored sebe u životu? Vi njega jako dobro poznajete, vi ste mu bivša žena/ljubavnica/prijateljica, znate kakav je on prema meni i kada je sa mnom pa možete na temelju svojih saznanja meni govoriti da li je ta veza dobra ili ne za mene?! Vi ste jebena psihijatrijska ustanova koja je pravila studije nad nama, pa znate da li je on dobar za mene ili ja za njega? Vi ste...?
Ma vi ste nitko i ništa, skupa sa mnom. Da jebeni Freud oživi i daje mi savjete o mojem životu, potjerala bi ga (s oproštenjem) u pičku materinu odakle je i došao. Što on zna o meni na temelju jednog razgovora sa mnom? I na kraju krajeva, što se on ima petljati u moj život, moje odluke i moje ambicije?!
Odakle nam pravo drugima dijeliti savjete, ako nas nitko ništa nije pitao? Ako te netko pita za savjet – daj mu savjet, u suprotnom šuti i trpi. Bavi se svojim životom i svojim stvarima u životu. Ponekad imam osjećaj da je čitav grad postao velika psihijatrijska ustanova u kojoj su svi doktori, a ja sam pacijent. Svi bi mene liječili, a zapravo bi svih njih trebalo liječiti.
Ne možemo razumijeti tuđe osjećaje ako nismo prošli tuđe životne puteve i ceste. Ne možemo drugima dijeliti savjete o nečemu ako se nikada nismo našli u istoj situaciji kao taj netko. Ono kako mi mislimo da bi reagirali u datoj situaciji nije ono kako bi zaista reagirali da se nađemo u toj situaciji. Ti nisi ja, ti nećeš trčati svaki puta kada te zovu, a nekada kada te i ne zovu. Tebe ne zanimaju iste stvari u životu kao mene, pa te stoga lijepo molim da mi prestaneš dijeliti savjete o nečemu o čemu pojma nemaš.
Koliko god mislimo da nekoga poznajemo, nikada ga ne poznajemo toliko dovoljno da bi mogli donositi odluke umjesto njega. Zaista nije potrebno baviti se tuđim životom kada već imamo svoj život i svojih problema u životu. Tuđe mišljenje poštujem (kada ga tražim); druga je stvar što samo svoje uvažavam.
Oprostite, a vi ste...?! Hmm...Aha, vi ste za mene nitko i vi ne znate ništa o mojem životu, pa stoga zašutite i svoje savjete zapišite u blokić. Kada vas zamolim za savjet, onda mi ga udijelite, a do tada se psihijatra igrajte sami sa sobom...
Post je objavljen 23.04.2013. u 14:08 sati.