Plačem zbog tužnih filmova, zbog zapleta u meksičkim i turskim sapunicama, plačem kada sam tužna i kada me ljudi razočaraju, plačem kada mi je teško i kada ne znam što i kako napraviti. Plačem zbog puno stvari, no nikada nisam mislila da ću plakati zbog jedne od svojih najvećih ljubavi na ovome svijetu – zbog posla. Eto i to se dogodilo...
Novinarstvo je jedan od najboljih, najgenijalnijih i najdinamičnijih poslova koji postoje na kugli zemaljskoj. Čovjek upozna puno novih i zanimljivih ljudi, stvara kontakte te može gurnuti nos tamo gdje mu možda i nije mjesto. S druge strane, upoznajemo i one ne baš tako super ljude i ponekad nam se od takvih upoznavanja diže želudac. Ima nas svakakvih, a u ovom se poslu to najbolje vidi.
Sve ono lijepo što vidim u ovom poslu uvijek pokvari činjenica da najviše radim vikendom. Petak, subota, a po novome i nedjelja za mene ne postoje. Za mene je vikend već dobrih pola godine zapravo radni tjedan. Sad snimi emisije, sad idi napravi intervju, sad idi 'van' i odradi javljanje i tako svaki vikend. Zadnji put kada nisam radila otišla sam van i zavidala se onako pošteno; toliko da se ne sjećam zadnjih pola sata u klubu niti kako sam došla kući. Tog mi pijanstva nije niti malo žao, jer je to nakon dugo vremena bio opušten izlazak bez razmišljanja kada će me zvati s posla i kada ću se morati javiti u program.
Što više vrijeme odmiče i što se ozbiljnije hvatam svojeg posla, sve mi je teže. Ne smijem se žaliti – ipak sam ja jedna od rijetkih koji vole ono što rade. Ali opet s druge strane postavljam si pitanje: ima li smisla sve to zajedno?! Vrijedi li se boriti i truditi, kada je u današnje vrijeme tako teško naći posao kao novinar?
Svi su danas novinari. Svaka šlapa (s oproštenjem) nešto piše i za nekog radi. Ako ništa drugo, trkeljaju gluposti o tome što je Kim Kardashian danas obukla i gdje je Severina jučer pojela čevape. Mora se netko i s tim sranjima baviti, istina. Ali takvih na ovome svijetu ima previše i takvi nam jako često otimaju posao za kojeg smo neki od nas spremni žrtvovati svoj društveni život, svoj ljubavni život i svojih 5 minuta mira i odmora.
Vrijedi li sa svojih 20 i nešto godina žrtvovati sve oko sebe, staviti sve na kocku jer se nadamo da ćemo jednog dana postići nešto i daleko dogurati? Zašto jednostavno ne igramo na sigurno? Zašto se borimo kada ne znamo hoćemo li dobiti bitku, a kamoli rat?!
Je li ljubav prema poslu dogurala do te granice da smo spremni na sve?
Rasplakala sam se kao kišna godina danas. Opet i ponovo zanemarila sam svoje društvo i svoje prijateljice. Fale mi, prokleto mi fale, ali neki crvić u meni ne da mi mira i tjera me da se borim i trudim za ono što volim i s čime se u životu želim baviti. Vrijedi li?! Vrijedi li se truditi?? Hoće li se naš trud isplatiti??
Tisuću puta postavljeno samo jedno pitanje, a odgovora nema nigdje. Tko granatira da će sve biti u redu i da će sve doći na svoje mjesto? Što ako izgubim ovu za mene toliko važnu bitku? Ukoliko dođe do toga, sav trud, sve za što sam se borila past će u vodu, a moj svijet koji još uvijek sanjam srušit će se kao kule od karata. Sve će to tada biti uzalud...
Ali...uvijek postoji ali. Što ako se trud isplati? Što ako se sve pretvori u dobro? Što ako se svi moji snovi ispune? Gdje će tada mojoj sreći biti kraj? Nigdje! To je neprocjenjivo i sreći zaista neće biti kraja.
Uvjerila sam se već tisuću puta u životu da pad stepenicu niže nosi dvije stepenice uspona. Ponekad je stvarno teško, jer sve to više liči na borbu s vjetrenjačama nego na nešto korisno. Istina je samo jedna – samo nas rad može dovesti do pobjede. Šuti i radi, šuti i radi – to je jedino što u ovom trenutku mogu napraviti. Nakon skoro dvije godine u toj branši napredak se vidi. Ali nisam niti blizu onoga što želim postići i o čemu sanjam.
Snovi su divni. Da nema njih, život ne bi imao smisla. Svaki novi dan borba je za bolje sutra; borba za našu sreću. Možda će sve to jednog dana biti uzalud. Ali dok ima snova, ima i snage za trud i rad. A bez toga smo u životu nitko i ništa.
Vrijedi li...? Vrijedi; itekako vrijedi! Vrijedi, jer sam sada trenutno zbog toga sretna. Vrijedi, jer mi budućnost zbog toga izgleda ljepše. Vrijedi, jer znam da radim ono što volim i dajem 110% sebe u to. Vrijedi, jer postoji šansa da ću jednog dana biti jedna od rijetkih koja će istinski voljeti svoj posao. Zbog toga vrijedi više nego sve drugo na ovome svijetu!
Kada nešto stvarno volimo, za to smo se u stanju boriti do zadnjeg atoma snage. I kada padnemo, to što volimo negdje iz nas izvuče novu snagu i neopisivu želju da nikada ne odustanemo. Vrijedi, dragi moji! Sve ono što iskreno volimo i u čemu uživamo – sve to vrijedi...
Post je objavljen 12.04.2013. u 20:39 sati.