sven adam ewin

Višnja voli da je se gleda,
Ali dok skida svoje lišće,
Zbog donjeg rublja boje meda,
Grane još uvijek stidno stišće.

No vrijeme ide. Rublje pada.
I njeno tijelo već je golo.
Ja pitam, višnjo, što ćeš sada?
Zar gola bit ćeš vrijeme cijelo?

Jer ti si jedna fina dama,
Pa zar da dripci što tu stoje,
Drijenak i jasen, da bez srama,
Na tebi pare oči svoje?

A ona kaže da to voli:
I oni će se skinut goli.

žena sam
ulaziš u hram moga tijela
sjedaš u ložu s poklonjenom ulaznicom

dok drhtim od uzbuđenja
izvest ću za te
specijal
od kojega ćeš zazviždati

ali svrneš li pogled na drugu ma i u sjećanju
znaj da je ulaznica zaštićena vodenim znakom
vidljivim tek prema osvetničkom pogledu iz mojih očiju
nakon čega ću te izbaciti iz lože
kao šugavog psa

hoćeš li se usuditi obaviti tu delikatnu provjeru
hoćeš li riskirati ostatak predstave
ti bijedni krivotvorče novčanica u mojoj maloj zemlji ljubavi?

Trnoružice, spavaš gola;
U ritmu sna ti dišu sise;
Zatočenice slatkog bola,
Snivaj. O, snivaj. Ne budi se.

Laka ti rumen zari lice;
Davnih godina zaspala si;
Podižeš svilne trepavice;
Ljubavni sjaj ti oko krasi.

Ah, svijet je ovaj vrlo grubi;
Ne diži vjeđe! Misli na se;
Dragi ne može da te ljubi
I tebe više ne sjeća se.

Nego, mila, idi na reset.
Jer tvom je dragom devedeset.

preko godine sto puta pomislim
idem majci na grob
sam
u tišini
da s njom porazgovaram
da je pitam kako si mama
ali ne odem

odem tek na dušni dan
da svijet ne kaže o svenu
ovo-ono

dođem na grob
poljubim majčinu sliku
položim cvjetni aranžman
s puno krizantema
upalim lampion
stojim
i doista mi dođe da joj kažem nešto nježno

ali ja sam obrazovan čovjek
znam da mi ne može uzvratiti
mrtvi ne govore pa zato ništa i ne kažem
odlazim šutke
poguren
sam

pa naglo zastanem
jesam li čuo: zbogom sine?

Kad on korakne, ja ga poznam na milje;
U džepu pjesma. Na duplu vuče fugu.
Gospode, pa zar postoje očne špilje,
Da u očima skriju toliku tugu?

Poput poplave misao mu je meka;
Mjesto trenutnog bljeska - on hladno žari.
Ne hita, nego pušta druge… I čeka.
Bujica uvijek digne prizemne stvari.

Pije probrana vina. S aromom kiše.
Od dvije mrtve ptice on bira manju.
Pitam: može li manje donijeti više?
On sklapa vjeđe u tihom opiranju.

Dok piše, on je u svakoj svojoj priči.
Napiše pjesmu… pa opet sebi sliči.

na kolodvoru u malom mjestu
čovjek čeka autobus za nigdje

on nema vrijeme dolaska
on bude prazan bude pun
kako kada
kako nikada

čovjek je zbunjen
prilazi ljudima kojih nema
koji se šeću amo-tamo
i svaki čas istežu vratove prema okuki
odakle nikada nije došao autobus

recite ljudi
pita ih zbunjeni čovjek
čekate li i vi autobus koji neće doći
koji nikada nije došao?

oni kažu mi čekamo mi ne čekamo
i zatim ruke premjeste sprijeda
isprepletu prste
i šeću unatrag
zatim popiju neofen forte zbog bolova u vratu

čovjek priđe blagajniku kojeg nema
na šalteru koji ne postoji
pita može li kupiti kartu za autobus
koji vozi za nigdje?

čovjek na šalteru kojeg nema
izvadi kuhano jaje luk i parizer
pa prije nego je čovjek prišao šalteru kojeg nema
promrmlja: ovdje ne možeš ni gablati od idiota

idiot se zahvali
sa zebnjom pogleda na kolodvorski sat bez kazaljki
i zaključi da je vrijeme na knap

bratija se razišla
stolice u neredu
zgužvan tepih
proliveno vino po stoljnjaku
u pepeljarama plućno groblje
soc od kave s oštrim ubodima opušaka
prevrnuta stolica ženske čarape crveni ruž pod stolom

otvaram prozor
isuse kakav odvratan mjesec

odjednom mi se diže želučana kiselina
neću
stići
do wc-a
nema šanse

ako još jednom pogledam
na mjesec koji mi se krevelji kao jack nicholson

Gledam je tužnu, golu, bosu;
Vjetar… Kiša… Odlaze ptice.
Ona raspliće dugu kosu,
I pjeva drevne tužbalice.

Ne zna za radost. Ni za šalu.
Rastuži se kad viknem jače.
Ne shvaća čak ni nježnost malu,
Kažem: volim te… Ona plače.

U braku mi smo. Tuga i ja.
Jednog dana ubit ću Tugu.
Što će mi tužna emocija?
Dovest ću sebi ženu drugu.

No koliko ću pored druge,
Moći živjet bez svoje Tuge?

Na starom krevetu ležim i od straha se znojim.
Sablasno mukanje čujem. Je li to san il' java?
Otvorim klimava vrata: u mom dvorištu stoji
Sedam gladnih godina. I sedam mršavih krava.

„Obori su ti prazni. Jalovo ti je polje.
Mršav si kao i mi. I sirotinja teška.
(Susjedi tvoji, veliš, stoje daleko bolje?)
Ne zamjeri nam, stari. Ovo je bila greška!“

Pa zbogom, kažu. I odu…. I prođe vrijeme kraće;
I miris pečenog mesa privuče moju pažnju;
Pa zar sam mogao znati (zbog mojih riječi) da će
Svih mojih sedam susjeda - završiti na ražnju?

Sad ležim na dnu pakla. Na mukama sam gadnim.
A sve zbog toga što sam – htio pomoći gladnim.

Ja sam sjebani intelektualac,
Koji obožava staru liriku.
Za tvoju liriku valja bit znalac,
Stoga te molim da primiš ispriku.

Tvoja mi pjesma ne da mira,
Neprobojna je kao stijena.
Bojim se da ne eksplodira
Tolikim smislom nabijena.

Htjedoh pjesmi razbiti šifru
No tvoja pjesma nema mane.
Varirao sam stoput cifru.
Nema šanse. Ni s jedne strane.

I zato pred njom klečim smjerno
I divim joj se neizmjerno.

dobro jutro reče mi ptica na ljudskom jeziku
a onda procvrkuta na ptičjem: dobro jutro

htio sam joj odgovoriti na ptičjem
ali šuma je bila brža na ljudskom: dobro jutro ptico

onda je ptica upitala šumu na šumskom: kako si spavala?
a šuma je procvrkutala: kao beba! na ptičjem

a da mi napraviš hlada oko podne?
znaš da sjedim na jajima reče ptica na sunčevom jeziku
nema frke odgovori joj šuma na jeziku vjetra

ako trebaš mahovine za gnijezdo
doda šuma na jeziku potoka
spusti se do izvora i napuni kljun koliko god ti treba

baš ti hvala zacvrkuta ptica na jeziku nezaboravka
(kad li ga je naučila? pomislim)

htio sam se ubaciti u razgovor
ali nisam imao nikakve šanse među tim poliglotima

„I reče Bog: nek bude Svjetlost!“

Gledaš u Tamu. U Placentu.
Bez Tame ne bi bio ništa.
Ova tamna Tama na entu,
Srce je Božjeg Ishodišta.

U Tami tvoja duša sanja;
Tama prethodi rujnoj zori.
U Tamu pada svjetlost danja;
U njoj se gase reflektori.

Možda ti neće biti pravo
(Pa neka krimen padne na me),
Tama ne može biti Đavo,
Nema ništa crnje od tame.

U tami samo Bog se krije.
Ni Đavo crn toliko nije.

kamo ćeš
vodo izvorska?

slijepa si
gluha
i nemušta
kako ćeš naći put do mora?

voda me pogleda jakim odbljeskom sunca
pravo u zjenicu
i potvrdi svoju nemušt
ribljom usnom u oblika slova 0 i krenu

pošao za njom
jer sam bio pjesnik vagabund
poznat po opakosti

voda je vrludala
rubovima besmisla
a kad je stigla do mora
poljubila ga je
a meni namignula

ja sam je na licu mjesta oženio
i ispisao na zemljovidu deltu u obliku žabljih prstiju
a zatim
svu u bijelom
bacio na postelju od šaša
i ugušio izobiljem algine ljubavi od abortirane ikre

Ja mu priđem… Spuštena brklja!
Nešto ne valja? Tko će znati.
Slušam… Malo previše krklja.
Ne, nije mu za vjerovati.

Trza se… Nekog vraga sniva.
Ali o čemu?... Tiše, tiše!
Nešto se čudno s njime zbiva;
Umirio se… I ne diše.

Žmarci mi plaze ispod kože;
Oko mene sablasno sve je;
U zadnji čas se sjetim: Bože,
Pa on boluje od apneje!

Ma znam da je mrcina jaka,
No koliko može… bez zraka?

U jezik moj, u stih, u rime,
U mangrove od stiho-staza,
Uplovile su davne plime
Od riječi, misli i od fraza.

Ja ne znam više što ću s time?
Kad okrenem se malo nazad,
Mnogima ne znam niti ime,
A njihova sam parafraza.

I sve su svoje meni dali;
I od njih gradim svoju kuću;
Ludi poet u ilegali;

I posve s njima u nagnuću,
Ja njihova sam cyber slika,
I govor mi je pun pjesnika.

kad god te sretnem
hoću nešto nježno da ti kažem
i da na tebe ostavim najdublju impresiju
ali se uvijek spetljam i jezik mi se sveže u čvor
a ti me gledaš podignutih obrva
kao rijetkog insekta

zato sam najnježnije ljubavne riječi
napisao na dlan kao šalabahter

sad kad te sretnem
škicam kradom u dlan
i čitam napisano kao automat
a ti me opet gledaš podignutih obrva
kao rijetkog insekta

Pijuk u ruci. I komad kruha.
I križić zlatni oko vrata.
Smiješak od uha pa do uha.
Bijah OKP kopač zlata.

Zlato, o, zlato… Zlato snažno
Tuklo u mozgu. Tuklo u bilu.
Ništa mi nije bilo važno,
Do li pronaći zlatnu žilu.

Na slatke snove bijah sviko.
Ljudi me zvali „Ludi Gringo“.
Kopah i kopah, ko moj niko.
Kopah. Kopah... A onda: BINGO!

Sad sam bogat. Lova do krova.
No gdje su snovi?... Nigdje snova.

zatrubile trublje nebeske
kažu:
Posljednji Sud!

meni rekoše
idi svene i budi mrtve

dođem tako do josipa radnika
josipe ustaj oblači se došao je čas
a dok se ti urediš ja ću pripravit kavu

sjedimo
jedno mu oko gnjilo drugo prenapučeno muškom patnjom
pitam josipe zar da dvije tisuće godina zemlja nije izvukla
iz krhkog tijela što je njezino? josip šuti

pružim mu smotuljak trave i papirić
on smota džoint i pripali na svijeću

eh moj svene poče on
ti znaš da bijah zaručen za mariju prekrasnu i djevičansku
i pazih na nju i kad bih se rastajao s njom ja bih je uvijek
bogobojazno preporučio: ostaj mi zbogom, ljubavi.

a ti znaš da „zbogom“ znači „s Bogom“
to ti je ono jednačenje po zvučnosti kad se nađu dva šumnika
od kojih je prvi bezvučan a drugi zvučan pa se prvi zamjenjuje
svojim zvučnim parnjakom… (tu josip povuče duboki dim
i trava ga malo zamanta) pa nastavi s dva efektna stiha
služeći se epskim desetercem iz okolice zaostroga:
“imat vjeru ako ću u koga
u koga ću ako ne u Boga“

a eto vidiš… doda s gorčinom
i ugasi opušak u socu od kave

i meni bi žao čovjeka i muža i ustadoh i rekoh
pa zbogom josipe dobri čovječe i neka ti bog oprosti
jarosnu ljubomoru zbog koje si gotovo bio razvrgao svete zaruke

a koja te koliko vidim razdire i danas

Ja volim pjesme ekstra klase,
No plaćam obol svom neznanju,
Jer kada biram pjesmu za se,
Obično biram za broj manju.

Ona me žulja, a ja psujem,
Pa je (postoli nikad vičan),
U klauzuri razgazujem,
Ja, bosonogi karmelićan.

A kratko zatim, kad bol mine
(Ima li od tog išta slađe?),
Pjesma je puna pitomine,
Jer svaka kvrga utor nađe.

A ne nađe li (još da dodam),
Ja izujem se. I bos hodam.

Pišem prstom pjesmu na vodi,
Napišem redak. Iza njega,
Voda, na redak što se rodi,
Digne val. I izbriše ga.

A kad se smiri (bude tiha),
Ja opet po njoj prstom pišem;
No kada složim dva-tri stiha,
Ona ih sravni i izbriše.

A zašto, vodo (ja se ne dam,
Mada mi dođe da bih plako),
Tu pjesmu, koju ja ti predam,
Ti smetneš s uma tako lako?

A voda stane… I ne teče.
I naizust mi pjesmu reče.

draga
ako ikada umreš
ako se to ikada dogodi
sahranit ću te u moju tastaturu
na kojoj pišem svoju poeziju

da te tako
u svakom trenutku mogu oživjeti

Na današnji dan je umro veliki Danilo Kiš.
Čast mi je objaviti tim povodom njegovu dirljivu
pjesmu majci i skromno se pridružiti i svojom tugom
.

Danilo Kiš: OPROŠTAJ S MAJKOM

Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore…
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje… I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom…”
nježnu ljubav majke koje više nema!
.

Sven Adam Ewin: USPUTNI POSJET MAJČINOM GROBU

Ja hodam na prstima po travi pored puta.
(Dok prilazim ti, majko, ja tiho moram biti!)
Prepoznaš li mi korak ti bit ćeš strašno ljuta,
Što opet nenajavljen u posjet dolazim ti.

A nisi stigla složit ni marame, ni skuta,
Tu malu neurednost uvijek si htjela skriti.
No posjet tebi, draga, tek usputna je ruta
I ovaj hladni fakat - moj pad je okomiti.

Na ploči bijeli lišaj već prekrio je fuge,
Ni cvijetak neću stavit u betonsku ti vazu,
Jer prizivam u glavi sve sate one duge,

Dok čekala si noću moj korak niza stazu.
Da ostavim ti cvijetak, ti svisla bi od tuge,
Što opet nisi čula - moj korak u prolazu.
.

Danilo Kiš (Subotica, 22. veljače 1935. – Pariz, 15. listopada 1989.), pjesnik, pripovjedač, esejist, dramski pisac, prevoditelj sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika.
Gornja pjesma „Oproštaj s majkom) prvi je objavljeni tekst Danila Kiša (1953.)

Večer… Sjediš s dragim za stolom;
Kelner nosi piće i hranu.
Ja sjedim sam sa svojim bolom,
U istom malom restoranu.

Ljepota tvoja mene plaši,
I meni neće biti ino,
Već stvorit se u tvojoj čaši
U crno, trpko, staro vino.

A evo što će biti tada:
U postelji kad budeš s dragim,
I kad zadrhtiš iznenada
Čitavim svojim tijelom nagim…

Preplavit će te, usred čina,
Opori okus tamnog vina.

sanjam da mi je
na drugu obalu

na drugoj obali sve je drugo
tamo ću drukčije
ali kako do nje?

ako plivam
sve žudnje oprat će s mene voda

ako hodam po vodi
pogodit će me munja onoga
koji baštini pravo prvenstva

ako pokušam ispod vode
ova obala će za mnom
žedna spajanja

sjedio sam tako na obali rijeke
i plakao

kad je izašao puni mjesec i kad je skočio u rijeku
prišla mi je metafora
sjela do mene
i upitala:

svene dušo mogu li kako pomoći?

bijesan zagnjurio sam je u vodu
a onda smo na obali koju sam htio napustiti
vodili ljubav jer ničeg pametnijeg nismo se mogli sjetiti

u laboratorijskoj posudi
gusta tekućina molarne mase zlata
radi kristalizacije
na srebrnom koncu spuštam u nju riječ

riječ zaljulja površinsku napetost do iskrivljenja
primi za ruku veznik i apoziciju
i potonu do mjesta
gdje se križaju vitruvijeve dijagonale

tiha kristalizacije pjesme
traje sedamnaest i pol minuta

na srebrnom koncu kristal se presijava čelično plavo
ja ga objesim na konop za sušenje
intimnog rublja

završnu obradu učinit će
ekskret noćne
ptice
na sablazan oriona
koji će mu poreći liričnost

naslov izbije kao otpor poretku svijeta

Što sam, tko sam? Kad sve se svede,
Pola sam svjetlo. Pola tama.
Pa kako onda, s pola bijede,
Od sebe spasit sebe sama?

Na ekstra minus, posve nage,
Zvjezdice moje već su zgasle.
Lomljene, viseć bez udlage,
Moje su kosti krivo srasle.

Tko mome srcu impuls daje?
Tko me to vodi Lažnom Ocu?
I moje grlo… zašto laje?
Tko me to vodi na povocu?

I čije plave gazim oči
U svoju noć dok slijepo kročim?

U Danskoj ponovo nešto trulo.
Kesten je pao. Vrijeme za veste.
S pecanja idu pas i Nagulov.
Psu sija jaje ko goli kesten.

Kesteni goli padaju s grana.
Za umiranje pogodan čas je.
Pas laje… Prolazi karavana.
Kesten se sija ko jaje pasje.

Rađa se sumračna sekta nova;
Na me vrebaju članovi sljedbe.
Tko ono spomenu Nagulova
I one nečasne usporedbe?

O, da mi sonet bar blista sjajem,
S pasjim jajetom (iliti jajem?).

ostani gore na stablu crna mačko
dok ne dođu vatrogasci s teleskop ljestvama
a kad ti budu
na dohvat
ti skoči na susjedno stablo

gazdarica će plačući moliti tvoje spasitelje
da ljestve premjeste pod drugo drvo
ona je inače jedna fina dama
a ti nevjerojatno
slatka mačkica
bez koje ona ne može zamisliti život

ti znaš crna mačko
da su vatrogasci dobri ljudi
i učinit će sve za finu damu
koja se tebi
već odavno popela na glavu

pa kada budu izmanevrirali vozilo u tijesnom prostoru
i izvukli teleskop tik do tvoje grane
ti znaš već
što ćeš

ne moram ti ja kazati

Arthur Rimbaud: Arthur Rimbaud: PIJANI BROD

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.

Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.

U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.

Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.

Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.

I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.

Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!

Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.

Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.

Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.

Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.

Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.

Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.

Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.

Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.

Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,

Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.

Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,

Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,

Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.

Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?

Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!

Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.

Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

(Preveo Vladimir Gerić)

.

Sven Adam Ewin: TAJNA BOLI

Pucanj. Ruši se dimnjak. Dijete u vazi.
Zvijezda na boru. Urlik. To kozmos jeca.
Treba povući raspor na Mliječnoj stazi,
Da carskim rezom u grašku rodi zeca.

Alka u nosu ludog medvjeda kroti;
U defu tamni timbar ženskoga bedra.
Spavaj mili. Postoje drugi životi.
Jezici. Zlato. Crnkinje. Pupak. Njedra.

On bi ipak da pljune na sve što stvori.
Taban u krvi. Pufer. Komadi stakla.
Kristal genija u dijamantu gori.

Rijeka je puna likera. Vrata pakla.
Prsten. Zlato. Lijekovi. Gangrena. Noga.
Tajna boli? Il' trajno odsustvo Boga?
.

Jean Nicolas Arthur Rimbaud (Charleville, 20. listopada 1854. - Marseille, 11. listopada 1891.), francuski pjesnik.

Rano sam naučio svoj unutarnji plač
Pretvoriti u smijeh.
Plač se opirao, jer to što sam tražio,
Bilo je protiv njegove eruptivne prirode.

Sada, kad mi dođe teško u razgovoru s nekim,
Umjesto da zaplačem, mene uhvati grčevit smijeh.
Sugovornik me najprije gleda bijelo,
A onda i njega zahvati suludi smijeh.

Neki bi to nazvali folie imposée,
To jest slučaj kad sumanuta osoba
Inducira još sumanutije ponašanje
Kod psihički zdrave osobe.

Tako da kad vidite dvije osobe koje se groteskno smiju,
Znajte, onaj od njih dvoje koji se više smije, možete se kladiti,
Da to nisam ja. Ja svoj plač kontroliram čak i kad je smijeh.

jučer su nam se neoprezno dodirnuli glasovi
u nekom opskurnom restoranu brze hrane
i odmah napravili dvostruku zavojnicu
razmnožavali bi se

zatim su podivljali

bilo nam je neugodno
tvoj glas bio je pomodrio od strasti
moj isto

pokušali smo ih privesti pitomini
tako što smo svu zalihu svojih krikova
hazardno investirali u tehnologiju nove eugenike
ne vodeći dovoljno računa o posljedicama
na tržištu dionica

naime
sve veće burze embrija
odmah su reagirale naglim porastom cijena
plavooke dojenčadi

mešetari trljaju ruke

kad god posumnjam
u tvoje varljive usne
stavljam na njih
kristal leda

da led u njihovu mekoću
ureže svoju heksagonsku strukturu
moj tajni detektor laži

ali on se
od topline tvojih usana
otopi u jednostavnu kap ljubavi
i ja sam opet pobijeđen

Taj čovjek s pticom, nit stoji niti hoda;
Korakne lijevo, pa odmah zatim desno;
On je pomalo splašen. Ptica mu doda:
- Kamo god korakneš, bit će neumjesno.

Otkud odjednom u gradu sami stranci?
On stoji mirno blizu srušenog zida.
Prolaze silni… Prolaze odrpanci.
On vrlo smjerno pred svima šešir skida.

U ruci stišće Medalju. Jače ne sm'je.
Na jednoj strani Nobel s oštrim profilom.
Na drugoj Muza (mladiću čita pjesme).
Još malo stoji… Pa odlazi sa stilom.

I nitko ne zna (ne vrijede gluhe suze),
Da on je mladić, što sluša pjesmu Muze.
.

Listopad. Berem zadnje gljive.
Jutros je pala prva slana.
Već nema ptica. Puste njive.
Nad glavom čujem graktaj vrana.

Opazim Jesen, zrelu damu
(A volim stat kraj zgodne žene),
Pitam, kakvu to kopaš jamu?
A ona meni: e, moj Svene.

Ja pođem jutros bojat lišće,
Obučem vestu, šal… i sve to.
(Jutra su hladna. Zima stišće.),
Kad iza plota leži Ljeto.

Deset dana lešina stara.
Sahranjujem ga… Zaudara.

Kućo moja (o, Bože, kako se trese!),
Dolazi vrijeme gripe. Ona se boji.
Jedno kihanje moglo bi da raznese
I nju. I krov. I temelj na kojem stoji.

Zna da je meta. I već je boli glava.
Čas je u fadu, odmah potom u skercu.
A iza šume đubrad se došaptava,
Kako kroz dimnjak ubacit influencu.

Ja tu ne mogu ništa. Srce me boli.
Sutra u ponoć imat će smrtnu krizu.
Ja je omatam šalom. Ona me moli,
Da kada kihne, neka ne budem blizu.

Ja se obrecnem na nju, bolje da šuti.
Jer kada kihne… i ja ću poginuti.

čudo jedno što sve nisu radili
da bi mi omrzli poeziju!

tukli su me u školi s cesarićem po bubrezima,
s matošem po tabanima, tinom u pleksus,
kranjčevića su mi zabijali pod nokte,
čupali meso užarenim kamovom
kaštelanom zavrtali ruke,
gušili me a. b. šimićem,
osljepljivali parunicom,
istezali vidrićem,
tadijanovića stavljali na vene da mi siše krv kao pijavica,
glavu stavljali u škripac između nazora i gorana pa stezali,
s krležom u prahu trovali mi hranu,
puštali noću u sobu mumificiranog marulića,
presoljenim mažuranićem tažili mi glad,
a zatim me nalijevali hektolitrima razvodnjenog šenoe,
pomiješanog sa trećinom lucića i petinom harambašića,
a sve to da bi u meni zatukli svaku ljubav prema poeziji.

i ništa!

Od tvoga vitkog stasa malo je preostalo,
U izlogu se svakom ogledavaš sa tugom!
O, da se samo može, svoje odvratno salo,
Da se ikako može - poklonila bi drugom.

Sjedneš na klupu. Sjedne… i salo ispod kože.
(Gle, komunalni redar prazne vrećice kupi.)
O, kako bi mu salo, da se ikako može,
U toj vrećici kradom – ostavila na klupi.

Da se ikako može, salo bi svoje, smjesta
(O, da se samo može, na trgu, jednostavno),
To grozno svoje salo, onako... iz protesta,
Da se ikako može – ti spalila bi javno.

Umjesto toga salo ti brižno skrivaš robom
I kao dragocjenost svuda nosiš sa sobom.

NAS 27 U TREĆEM BE

Danas nam je učitelj
Tumačio svima,
Što je pjesma, što je stih,
A što je to rima.

A onda smo rimu
Vježbali u timu.

Kad on kaže baba,
Mi kažemo žaba.
Kad on kaže trava,
Mi kažemo krava.

Kad on kaže knjiga,
Mi kažemo briga.
Kad on kaže piše,
Mi kažemo briše.

Cijeli sat smo rimovali
I ovo i ono,
Al' nikako da zazvoni
To prokleto zvono.

Mora da je učitelj
Pročito nam misli,
Jer nam istog časa
Nov zadatak smisli.

- Do sada smo, djeco,
Vježbali u timu,
A sad svaki od vas,
Neka smisli rimu.

Za najljepšu rimu
Peticu ću dati,
Zato pamet u glavu
I posla se lati!

U razredu nas je
Dvadeset i sedam
Napisalo odmah,
Složno kao jedan:

UČITELJ - MUČITELJ

Čekajući peticu
Ozarenih lica,
Zaradismo dvadeset
Sedam jedinica.

zaorao listopad duboku jesenju brazdu
jutros čak prvi mraz
ja nekog vraga čeprkam u vrtu
kadli začujem cvrkut lastavice
pogledam gore

svene svene zalutala sam
reci
jesi li vidio
kuda je odletjelo moje jato?

zaboga dijete
posljednje jato otišlo je
još prije dva tjedna

neka neka ja ću ga stići procvrkuće malecka
samo reci u kojem pravcu su odletjele?

tamo
pokažem rukom
i ona ode

isuse
ja pokazao na sjever

Ne, nisam prva liga. Ekstra sam klasa!
Među igračima pokera vrh sam kreme.
U ruci su mi uvijek četiri asa.
(Drugi katren soneta izvan je teme.)

U blatu hropti na smrt priklana svinja;
Scenska kantata razara grlo Orfu;
Sunce otapa strogu strukturu inja;
Obala rijeke miriše na amorfu.

Čašćen i pljuvan od svoje cyber škvadre,
A ipak voljen, ja kričim poput kreje:
Tko je autor Blaga Sierra Madre?
Tko je autor Hamleta? Odiseje?

Ja skriven živim u kolibi od zlata
I samo pjesme otvorit će vam vrata.

Zar Nobela za otkriće gravitacijskih valova?

N-ti bokca
Ja sam to davno otkrio. Dokaz?

Eto, moja draga je emitirala prema meni
Vrlo snažne gravitone, vidjelo se to po tome
Što sam neprestano kružio oko nje i trčao za njom,
Kao malo štene.

Neki viđeniji kolege fizičari
Predložili su me za Nobela,
No drugi, još viđeniji, rekli su,
Je, ali, to je samo pola dokaza,
On i sam mora emitirati gravitacijske valove.

Ja sam rekao: pa emitiram, zar ne primjećujete?

O, da, odgovorili su oni,
Ali zašto je onda tvoja draga na njih posve indiferentna,
A onako jedna, reć ćemo, baš kvantizirana ženska?

Što se desilo ove noći,
Nisi čula nikakav šum?
Lan ti je noćas ukro oči
I rascvao ih, tik uz drum.

Sada ga čeka teška kazna,
Bit će gadno. Zaludu trud.
Ti šuti, draga, da ne sazna.
A ja ću sazvat prijeki sud.

Rasplest ću ga u klupko pređe,
U rubac utkat bijelu nit.
Njime ću pokrit tvoje vjeđe,
Od uroka ih svakog skrit.

A kad u zoru svane dan,
Imat ćeš oči plavlje neg lan.

Pomućenosti prvi znaci;
Tako naime stoje stvari.
Na obali sam. Ruka baci
U rijeku kamen... Kolobari.

Ja slijep sam, ali… znam po zvuku,
Kad kolobari dođu kraju.
Kamen hoće natrag u ruku,
A kolobari oklijevaju.

Ne kužim motiv tog kaprica.
Čak moje slijepe oči vide,
Kolobari su posljedica.
U vodu prvo kamen ide.

Uputim u se pogled dugi
I sagnem se po kamen drugi.

Kad vidiš me sa omčom, da do sebe mi nije,
Ti reći ćeš mi odmah – da moj je korak krivi.
No poželiš li reći da život vredniji je,
To moraš reći tako – i meni da se živi.

Kad poklanjaš mi pjesmu ko potpunom neznancu,
Ma kako bila puna i nježnosti i gnjeva,
Ti svojoj pjesmi moraš ugodit rezonancu,
Da pjesmu dok ti čitam – i meni da se pjeva.

Ti jecaji me tvoji ne diraju, uglavnom.
Te rijeke tvojh suza baš ništa mi ne znače;
No poželiš li možda podijeliti ih sa mnom,
Ti moraš plakat tako – i meni da se plače.

A plačem li ja s tobom, to lako možeš znati,
Jer ti kad staneš s plačem, ja neću moći stati.

netko žuri ispred mene sitnim koracima
sa zadignutom kragnom tko ste vi gospodine?
pitam pogurenu spodobu
gospodin šuti

molim vas nemojte me zamajavati
ovo je vela luka
vi hodate uplašeno
podudarnost je frapantna
jamačno ste danijel dragojević

zašto mi ne odgovarate?

a tako obao dobao bobao poput oblutka tako topao opao
ni glečer ni muzgavac ni lero nokte da polomiš o njega
a da ga ne otvoriš
jer sav je od eseja
i je
i nije
ne znaš

i veliko je pitanje je li veličanstven