|
zatrubile trublje nebeske
kažu:
Posljednji Sud!
meni rekoše
idi svene i budi mrtve
dođem tako do josipa radnika
josipe ustaj oblači se došao je čas
a dok se ti urediš ja ću pripravit kavu
sjedimo
jedno mu oko gnjilo drugo prenapučeno muškom patnjom
pitam josipe zar da dvije tisuće godina zemlja nije izvukla
iz krhkog tijela što je njezino? josip šuti
pružim mu smotuljak trave i papirić
on smota džoint i pripali na svijeću
eh moj svene poče on
ti znaš da bijah zaručen za mariju prekrasnu i djevičansku
i pazih na nju i kad bih se rastajao s njom ja bih je uvijek
bogobojazno preporučio: ostaj mi zbogom, ljubavi.
a ti znaš da „zbogom“ znači „s Bogom“
to ti je ono jednačenje po zvučnosti kad se nađu dva šumnika
od kojih je prvi bezvučan a drugi zvučan pa se prvi zamjenjuje
svojim zvučnim parnjakom… (tu josip povuče duboki dim
i trava ga malo zamanta) pa nastavi s dva efektna stiha
služeći se epskim desetercem iz okolice zaostroga:
“imat vjeru ako ću u koga
u koga ću ako ne u Boga“
a eto vidiš… doda s gorčinom
i ugasi opušak u socu od kave
i meni bi žao čovjeka i muža i ustadoh i rekoh
pa zbogom josipe dobri čovječe i neka ti bog oprosti
jarosnu ljubomoru zbog koje si gotovo bio razvrgao svete zaruke
a koja te koliko vidim razdire i danas
|
