|
Na starom krevetu ležim i od straha se znojim.
Sablasno mukanje čujem. Je li to san il' java?
Otvorim klimava vrata: u mom dvorištu stoji
Sedam gladnih godina. I sedam mršavih krava.
„Obori su ti prazni. Jalovo ti je polje.
Mršav si kao i mi. I sirotinja teška.
(Susjedi tvoji, veliš, stoje daleko bolje?)
Ne zamjeri nam, stari. Ovo je bila greška!“
Pa zbogom, kažu. I odu…. I prođe vrijeme kraće;
I miris pečenog mesa privuče moju pažnju;
Pa zar sam mogao znati (zbog mojih riječi) da će
Svih mojih sedam susjeda - završiti na ražnju?
Sad ležim na dnu pakla. Na mukama sam gadnim.
A sve zbog toga što sam – htio pomoći gladnim.
|
