On je došao... Bog je došao... Eno ga, sjedi u kutu, kao na tronu... Zar ne vidite? Došao je... došao... On plače... Nikada nije plakao... Kakve su mu suze... Kao krv... Tiho... tiho... ne treba... kao da kaplje krv... crvene suze... Bože, ne plači, nemoj, i ja ću... Ne! Stani! Nemoj otići... Bože! Nije istina!!! Ne!!! Ne!!! ... Bog mi je rekao da više nikada neće doći... Ne želi više razgovarati sa mnom... Nazvao me je svakakvim imenima... Ja nisam takva!... Otići ću... trebam svijeću... negdje smo imali lampu... Zasto je Bog otišao od mene? Zašto me je napustio? Što sam uradila, što sam skrivila? Zašto je otišao, tko će mi odgovoriti? Nikolaj Koljada "Murlim Murlo", 2. čin, Olga *najdraži monolog ikada... život piše neke svoje pjesme, a ja mu bezuspješno kontriram. ...snovi rasuti ostaju samo tragovi mene nekada, jednom dok sam voljela sebe u ogledima drugih duša... ...mogla sam, ali rekao si: "Ne!". ...duša vapi za odigranom ulogom; preboljeti neću nikada... |
< | travanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |