MoonRiver

Savršena u nestajanju.
Uspijeh u neuspijehu.

Divno li sam se poredala,
dok se Ti zagonetno smiješiš.
Pijedestal, darovao si meni.

Bolom se hranim.

Ptice sežu prostor koji je namijenjen isključivo meni.
Red - riječi gubi i vara, poput ukradenog leta.
Slikovitost oprost nazire.

Zar su moji vidici vidljivi i obojani samo mojim okom?
Ili Tvoje Oko zna da trenutak je obećanog?!
Čekanje ostavljam za čekaonice.

Sada toliko želim, možda još više nego što želja obujmiti može.
Ali Ti to već znaš.
Oduvijek si znao.
... da ovaj trenutak mora biti zaživljen.
Sada ja znam da ova igra; igra je mene same sa samom sobom.

Let mi moraš dati jer vrijeme stiže mojim sekundama.
Obećao si.
Sjećaš se?

I još jednom da kažem:
Vrijeme je!
(Molim Te!)

Ali Ti to već znaš.
Oduvijek si znao.

Ne zaboravljam ovo kaljenje, koje si mi dao i daješ.
Iako sekunde sada otkucavaju ljubičasto,
vječnošću zazidane u minule minute.
Lomim se poput svijetlosti.

Vrijeme je.
Vrijeme da ostavim tamnost u tami.

Težina skidanja ove kože gleda ravno u mene.
Osjećam ljubav, jer ipak, moja bol je moj učitelj i svjedok.
Svjedok da sam postojala u tamnoj sekundi obrubljenih očiju.

Ne tjeraj me da molim, nisam u tome vješta.
Znaš da svaka moja misao obljubljena je Tobom,
Ljubičaste sekunde sada poprimaju Tvoj oblik.
Daj da konačno vidim i svoj.

Vrijeme je...