MoonRiver
30.04.2009., četvrtak
|
On je došao... Bog je došao... Eno ga, sjedi u kutu, kao na tronu... Zar ne vidite? Došao je... došao... On plače... Nikada nije plakao... Kakve su mu suze... Kao krv... Tiho... tiho... ne treba... kao da kaplje krv... crvene suze... Bože, ne plači, nemoj, i ja ću... Ne! Stani! Nemoj otići... Bože! Nije istina!!! Ne!!! Ne!!! ... Bog mi je rekao da više nikada neće doći... Ne želi više razgovarati sa mnom... Nazvao me je svakakvim imenima... Ja nisam takva!... Otići ću... trebam svijeću... negdje smo imali lampu... Zasto je Bog otišao od mene? Zašto me je napustio? Što sam uradila, što sam skrivila? Zašto je otišao, tko će mi odgovoriti? Nikolaj Koljada "Murlim Murlo", 2. čin, Olga *najdraži monolog ikada... život piše neke svoje pjesme, a ja mu bezuspješno kontriram. ...snovi rasuti ostaju samo tragovi mene nekada, jednom dok sam voljela sebe u ogledima drugih duša... ...mogla sam, ali rekao si: "Ne!". ...duša vapi za odigranom ulogom; preboljeti neću nikada... |
29.04.2009., srijeda
|
Opet šamar!  Kojim putem zakoračiti, a da se na slijedečem koraku ne spotaknem?! ... |
28.04.2009., utorak
 Zaspala na listu, koji svojom ljepotom prekriva pogled na okrutnost. Ne želim svjedočiti tuđu pohlepu na vlastitoj koži; njome prljati dušu. Vječnošću pročišćena, zanemariti strašila koja me odmjeravaju zlogukim očima... Duša nije na prodaju, a to je ono što njihove oči još prepoznale nisu. Život se otkriva svakome u njegovo vrijeme. Boriti se za pravdu?! Da, tiho, u sebi. Ne želim obešćastiti dušu tuđim poganim mislima. Moja misao svetkuje Tebe! Nije li tako uvijek bilo? Pomozi da bezazlenošću sebe svjedočim Tebe. |
27.04.2009., ponedjeljak
 Slika umjesto mene. ... Zaključana ondje gdje ne pamtim krikove. ... Utroba rasparana, snovi pokradeni. |
26.04.2009., nedjelja
Piti votku ili ne? Prosudite sami...
|
Još malo votke, Nastasja??! Zašto ne?! Ne mogu odbiti tako velikodušnu ponudu, Rogožine, a i Dostojevski nam se smiješi. Grohotom obilježava stranicu našeg zapisanog života. Nazdravimo mu! Živio! Biljeg je dat, knjiga ja odštampana i to u mnooogo izdanja. Meni je ipak najdraže ono ispisano Njegovom virtuoznom rukom, nestalo, pogubljeno i umire u nekadosti.... opetovanosti... pokušajima i odkušajima.... Nekad, stvarno bješe nekad a što je sa sada, ovdje, ovim bezizražajnim trenutkom?! Vihor, vihori i ponovno pitanje zbori! MRZIM rimu! Razmotrimo; što se u životu rimuje? Osim riječi. A one kao što odavno rekoh, krhke jesu i su.... Dakle lekcija! Naučite je moooolim Vas! U životu nema rime ili je ona "skladana" nevidljivom palicom, kistom iliti ovim pismom. Jer što dolazi u slučaju da ne odlazi? Odgovor: Ništa! Sve je prolazno, odlazno i ne vječno. Jedino te uspomene, što nam dušu more i vuku nas u provalije prošlosti! Zato ja ne mislim o rizicima mogućnosti ocrtanih u budućnosti! (opet ta rima, meni nimalo draga i mila) Klasika! Vratimo se mi na onu votku, i to domaću rusku! Nastasja ponovno nazdravlja svom zapisanom životu koji završava škarama i to pravac u njenom bijelom grlu....(nemojte misliti da sam morbidna, jer to uistinu jesam ali tako to biva u životu naših romana) Tragičnost privlači pozornost... Priznajmo! Jer što se zbiva nakon tih škara u grlu, roman završava, a u najgorem slučaju postaje neodoljivo dosadan. Tragičnost životu daju ženski fatalni likovi! Nemojte misliti da samu sebe veličam, ali da sam početak i kraj svake drame, jesam! Fatalnost je neminovna u stvaranju napetosti. A tko će je stvoriti bolje od prekrasne, promiskuitetne dame i još k tome neodoljive... a i te crvene usne .... prekrasno! Malo sarkazma nikad nije na odmet ako je na vlastiti račun jer to urađa nekim posebnim šarmom i neodoljivošću. Bar će se Tocki, Knez, Ganja, neopisani i samim time otpisani obožavatelji, i moj ludi Rogožin složiti s time! Što je sa pozitivnim, dobrim likovima? Dosadni su! Priznajte! Treba im unjeti žara u njihove mlake, putraste živote. I što čini naš ljubljeni Dostojevski? Uvede Nastasju i drama počne! Počinje i završava s njezinim prekrasnim i zanimljivim bitkom + odvratna guščja pašteta koju cijelo vrijeme žvaću i nadodaju odvratnosti dosadnog života i još tragičnijeg iskoda. Nazdravimo još jednom votkom, ruskom! Na iskap jer žar leži u trenutku! Živite ga u potpunosti, do iskapa! (ovo nije reklama) Živjeli Vi meni! Učim se prošlim stoljećima. |
24.04.2009., petak
Ogled
|
Konačnica koračnice! Igranje i razglabanje riječima... Kosnost kosi ovu kosu mene. A i opetovanost opetovanja, opetuje dan. Isti, a opet drugačiji. Jer drugačija sam, čak pomalo svježa, što je ugodno za podariti darovanom... Čaša se prazni od životnog nektara, ispijenog do iskapa votke, ruske. Oblaci ocratavaju moj lik, sa siluetom prezira. Ili moje oči gledaju njihovu pamučastu vrpcu pogrešnom bojom. Sve se svodi na korak, naprijed, po mogučnosti. Iako sila života vuče nazad. U ponor! Uspomene čine magijske čini, jer bilježe nekadost mene; koja boli i više od dopuštenih mjernih jedinica duhovnog rasta. Ali sretna sam jer dijelim sebe, sebi i Tebi. Imam tu mogućnost, iako ću tek u kasnijim ogledima shvatiti što htijedoh reči. Bitno je da Ti čuješ, da Ti znaš, da si tu. Ne mogu opet cigaretom obilježiti dan, jer dah me davi pri padanju njezinih vojničkih dimova. Možda doista naslikam sebe kistom... ljubičastim, masnim i debelim potezima. Pokušat ću, jer novost vijesti donosi ekskluzive slikarskog platna. Ljubičasta stojim! |
23.04.2009., četvrtak
MoonRiver bi na Moon...
|
Nadahnuta mjesecom, poželim biti zvijezda iz profila. Čula sam svoju misao i zabilježila za idući život. Samo gdje sam zametnula tu stranicu? |
22.04.2009., srijeda
Molitva
|
Rekla sam ti davno: "Ne možeš me kušnjama natjerati da prestanem vjerovati!" Vrijeme je učinilo svoje _ sumnjam. Da, sumnja me ispunila. Sada su dani u kojima preispitujem samu sebe da li me doista čuješ. Znam, čuješ.. Ali zašto ne djeluješ? Ova milost kojom me daruješ me nečemu uči, sve mi je jasno. Ali umor me pobjeđuje. Umorna sam, jako. Molim Te, nemoj dopustiti da izbrišem prvu rečenicu. Nemoj me ostaviti sumnji koja je otuđenje od Tebe. Vjerujem Ti... Tvojim odlukama. Samo Te molim da ostvariš poneki istinski san, bez poluproizvoda kojima se zadovoljavam i tješim. Želim velike stvari jer cijeli život osjećam da sam za njih stvorena. Ne mislim na materiju, već veličinu mene same, ispunjenost svakim novim danom... i ljubav, želim voljeti samu sebe onako kako me Ti voliš; vidjeti sebe, onako kako me Ti vidiš - savršenu. Zašto ne otvaraš ni jedna vrata? Molim Te uvaži moju molbu. Otvori put... ... Čekanje odmjerava obraz s prazninom. Postajem masa sa hrpom prosutih riječi. ... Haljinu sam pripremila za slavlje života, čekam dan u kojem ću je odjenuti. |
 Dan boju pogleda šara... Gledat ću radosno ono što je potpisano crno... Oči namazane stoje, slave svoj trag na onoj strani neba. Dosežem Ga trepavicama... |
21.04.2009., utorak
 I confess, I do not believe in time. Vladimir Nabokov |
20.04.2009., ponedjeljak
 Pročitala sam se! Možda nisam shvatila vlastitu zamisao... savršenu kako Ti tvrdiš. Da krenem ispočetka? Ili preispitam usvojeno gradivo? Koliko vremena imam? |
19.04.2009., nedjelja
|
18.04.2009., subota
|
|
16.04.2009., četvrtak
 Osjećaj izmamio mene ka tebi. Koraci pobrkani s letovima... ... Morala bih otpisati minule dane... Dani se gube u okovima kojima ih kitim. ... Idući dah... |
|
... I´ve born and I´ve bread. I´ve cleaned and I´ve fed. And for my healing wits I´ve been called a witch. I´ve crackled in the fire And been called a liar. I´ve died so many times Im only just coming to life. ... |
15.04.2009., srijeda
 Otići dovoljno daleko... Okititi se, slaviti, dodirnuti, osjetiti, biti. |
14.04.2009., utorak
zastalo vrijeme
|
Puževim koracima doći će vrijeme koje čekam... Zastalo vrijeme... Doći će, osjećam... jer Ti tako kažeš. Vrijeme zapisano i prorečeno za arak papira koji čeka da bude ispisan. Vrijeme... osuđeno na nas u boljim satima. ... Novi dan bljesnuo sebe u nas... Nada razgranato zove naše snove rasute po nebu. Još malo i naši su... Samo koliko će trajati to malo...?  Moja nada miriše narančasto... hvatam boje na vjetru... možda se zalijepe na latičasto biće koje ih moli, preklinje da ne napuste Hram svog rođenja. ... Kaos u meni vlada. Nikada nije ni bilo drugačije. |
12.04.2009., nedjelja
Sretan Uskrs!
 Dragi moji, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka vaše duše procvjetaju, jer cvjetovi ste koji traže sebe na livadi života! U tom traganju oslikala sam vas u sebi, sa sobom, u jednoti, koja nas svjedoči kroz ime Njegovo. Budite navjeke ponosni na sebe, jer ste Njegova slika. Volim vas! Vaša MoonRiver! |
10.04.2009., petak
 Muka u tišini započela svoju zemaljsku pobjedu... ... Vjekovi će neumorno i ponosno svjedočiti... Tebe. Klanjam se u dubini sebe... Tebi, pjesniče našeg izričaja. Nisam se usudila zavapiti nijednu riječ, jer riječ danas gubi svoje znanje. Podari mi Svoju bol da obrišem njezine tragove, ako sam dostojna... Nista nije moje Ja sam igra svoga Boga. Stojim sam na rubu noci i svih dozivljaja Za mnom lezi crna proslost sahranjena Ja sam sada tamna granica Ja se radjam Boze bacaj zivot u me Ja sam more koje ceka crven zivot sunca u sebe Boze, budi volja Tvoja Stojim go na rubu svoje proslosti Ja sam tamna granica Moja dusa strepi nevjesta u prvoj plahoj plavoj noci. Moja dusa drsce ispred Tebe beskrajnog i tajnog tamnog zastora. A. B. Šimić |
09.04.2009., četvrtak
 Cvijet je nacrtao maleni tračak svjetla. Hvala što me Njegovim životom daruješ. ... Prožeta mirom, čekam i volim. |
08.04.2009., srijeda
U Tvojim rukama
 U Tvojim sam rukama, njeguj moj rast Svojim svetim pogledom. Kad zaživim taj ogled, osjećam svetost u porama ovog krhkog bića. Zasadi me ondje gdje krošnje sežu nebo, pogled pada ka suncu, ljepota daruje mene, vjetar tamjanom miriše. Da li sam ikada tražila više od ovih pjesničkih slika? Možda i previše... Snovi ne poznaju granice... nikad ni nisu. Moje želje su nebitne, bitno je upoznati sebe u Tebi... ili obrnuto? Ne sjećam se. Počasti me sjećanjem! Povjerio si me meni. Ipak, ne mogu bez Tvog blagoslova risati pjesme o usnulim oblacima. Stijenje je zastijenilo i onaj maleni dio krasopisa koji sam duboko voljela. Hridom ga vidim. ... Mudro ću gledati lokot oko mog vrata. Mudrost, trećim okom zbori. ... Prepoznajem se u daljini... Volim tu daljinu, nađenu u meni. ... Pjesma se saplela o Tvoja lotusna stopala. Obuven Jesi. To je i bio moj naum. |
07.04.2009., utorak
nekad
 Namazala sam oči, da vidiš gdje sam. Moja duša je polomila stopala na ovom putu. Nađi me! Ondje sam gdje ne pamtim vrijeme, sebe, jedno s drugim... Razapeta na križu života. Čekam da me obznaniš meni samoj. Sežem na četiri strane svijeta, kao i križna konstrukcija na mojim leđima. Ne mogu loviti sate, rasute po zemljinoj kori. Nekad, nekad sam mogla... Ali gdje je to "nekad". |
daj mi što mi daješ...
 Daj mi to što mi daješ. I daj mi ono što ćeš mi dati. I ne usliši ako Te ikad molim Nešto treće. A ne zaboravi dati snagu Da primim sve to što mi daješ; Da ne odbijem što ćeš mi dati, Ne zaištem što nećeš dati. Vesna Krmpotić |
06.04.2009., ponedjeljak
dan
 Ulaz u dan, nepomičan stoji. Posložila sam sebe, naslikala lice, zavapila Tvoje ime. Začarana novim labirintom, koji otvara neobične vidike... tamo negdje, gdje ne dosežem korakom. Kojim putem krenuti, da stignem do iskona?! Pitanje dobačeno meni, a i Tebi, Autore mog putokaza... i prikaza. ... Kava miriše... crveno. Ja? Zeleno! Dan? Tobom! |
05.04.2009., nedjelja
 Odživjela sam odsanjanu sebe, vrijeme je zadalo nove korake. Proplesat ću i ostaviti trag mjestu na kojem sam bila. Obilježit ću naslikani dan svojim riječima. Misao ću ostaviti da svetkuje. Živjet ću vječnije no ikad. Živjet ću, ponesena i zanesena bljeskom dana. ... Satima obznanjena odplesanim vremenom. ... Neću pogubiti svetkovanu misao. ... Volim miris nedjelje i način na koji se sunce predaje njenom svetom sjaju. |
04.04.2009., subota
 "Do not go gentle into that good night, ... Rage, rage against the dying of the light." Dylan Thomas |
03.04.2009., petak
san
|
Kazaljke sata pričaju priču s druge strane jave. Volim tvoje trepavice u mojim snovima. Sanjam... |
02.04.2009., četvrtak
|
U tamnom kutu čekam, da kažem, ali riječi ne prepoznaju svoja naličja. Tišina je pojela samu sebe. Volim oblake. Divna pjesma, ako je niste čuli poslušajte! |
01.04.2009., srijeda
 Kiša je noćas opisala mene. Dok je padala, krila sam pogled da ne vidi neki drugi život koji škrto čuvam i mislim da ga imam. Zabijena u sebe, sanjam taj drugi život, nenalik na ovaj. I plačem, da zametem oslikanu mene kišom. *nevezano uz gore ispisanu pjesmu: |
