MoonRiver
10.03.2009., utorak
...osjetiti?!
 Toliko žudim nešto reči, a ne kažem ništa. Hrpa riječi izgužvana umjesto papira. Bacam ih u koš koji ne hvata njihov pad... Nastavljaju letjeti po sobi i vješaju se o zidove poput slika. Pogled na oslikano zidno platno boli. Jer crvena bojica podcrtava sumnje. I to najgore moguće, u mene samu. Tragam, a zlato pronalaze drugi putujući glumci. Prstom ukazujem sebi što ću slijedeće učiniti. Odlazim! Opraštam se od platna iako svojim vješanjem vječno podsjeća da sam mogla... Mogla sam odraziti sebe, samo da si mi dopustio... Ti veliki Pjesniče. Koji svoje dvosmjerne ceste i stihove bacaš pred mene, a onda ih otuđiš i praviš se da me ne poznaješ. Kada me Ti povrijediš, razapinjem sebe na četiri strane svijeta. Jer koji je smisao sumnje u Tebe? Što želiš iz mene izvuči? Više nemam dijela sebe koji nije ranjen, koji bih ti mogla podrediti. Molim za malu stanku, pauzu prije nastavka ove grčke tragedije. Želim osjetiti... jednostavno osjetiti. |
