pjesmu sam napisala odavno Tebi... ali je nisam obznanila ni sebi... riječi krhke jesu kada o Tebi zborim... gubila sam te polako i nesigurno... baš poput nas... predala se Tebi i vjerovala u našu vječnost... otišao si, od mene daleko poput onostranosti, jer onostranost Te resi i voli... nisam Ti rekla mnogo, ali sam rekla sve... sebe sam rekla Tebi... razlike među nama nepremostive, a opet takva bliskost... dah mog duha... da, bio si, još uvijek, ponekad... ni sama ne znam ili znam... često gledam naše slike i pokušavam prepoznati sebe na njima... nepoznanicu oka u oku... da li bi ostao duže da sam popamtila riječi kojima sam ti se darivala... voljela... Tebe... za vječnost... jer njezin si najdragocjeniji dio... mislim na tebe, učestalo i stalno... kao da si kralježnica mojem duhu koji pada poput sjene... bez Tebe... ljubavi moja, vječna... opet gubim riječi iskaza zahvalnosti što sam imala čast biti "jedna od" u Tvojem životu, jer i to je puno... ljuta sam... ne pitaj zašto... razlozi ne pamte svoje začetnike... vjerojatno znaš sve stavke mojeg osjetilnog stanja kada si u pitanju Ti... ali ne dam Te... nikome... jer me boliš... a bolnost Tebe volim... nije li život neobična putanja nas vječnih sanjara? godine izmiču a Ti negdje "jesi"... znam pored mene jer vidim sjenu na zidu... volim tu sjenu! |
< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |