Moram vam se ispricati sto ne pisem puno u posljednje vrijeme.
Eto, okolnosti mi ne daju. Zapravo sam vrlo tuzna.
Vrlo. Opet. I tako to.
Ne bih sada duljila o razlozima. Nema smisla. Pisati cu o tome, iako vec i jesam. O nekim novim paskonicima, sebicnim ljudima. I osobito onima koji se igraju Boga pa misle da sve znaju. Sto je za koga dobro, ili nije dobro. Ali, nisu vrijedni spomena, pa ih niti necu spominjati. A i nemam snage za unaprijed izgubljene bitke. Necu je bacati. Trebati ce mi jos.
Nadam se da ste mi vi dobro. Da pisete. Citam ja vas. Samo se ponekad javljam sa drugim linkovima. Ali vi me vec prepoznajete. Na jednom od mojih blogova pitala me draga blogerica, da li sam odustala. Jesam. Odustala sam od borbe sa rogatima. A kako bih drugacije. Morala sam. Neka ih. Znate... kako kaze Djole.... sve to dodje na svoje, davno pravila znam, samo tuge se broje....
Ja svoje vise i ne brojim.
Ucinila sam dobro djelo. Kazu da dobro djelo nikada ne prodje nekaznjeno. To vam je pravda. Nemojte me pitati zasto. Tako jest. Ali ja ne odustajem od svog broja dok igra traje. I opet Djole Balasevic.
Igram po svome. Cinim dobra djela i padam. A kaj bih drugo ja i mogla. Jedino sto sam naucila, jest padati sa padobranom. Da se bas ne ubijem. Tresnem i ja, kako da ne, samo se ne ubijem. Ostanem ziva. Jer moram. Jer me trebaju. Da cinim dobra djela.
Pozdravljam vas sve. Ne dajte se. Ne dajte gusta zlu. Zivite dobro za inat!

Kada smo sebični? U kojem trenutku briga za sebe i „duševna hrana“ za sebe, prelaze u sebičnost? Možda ste već primjetili, vi koji me redovito čitate, da stalno tražim neke granice. Gdje prestaje briga, a počinje sebičnost? Gdje prestaje higijena i razmišljanje o zdravlju, a počinje hipohondrija? Kada humanost prelazi u iskorištavanje? Kada nesebičnost pijeđe granicu pa se ljutimo na sebe jer nismo prepoznali izdaju? Koliko i do kada trebamo davati, prije no što odlučno kažemo NE. Sada je dosta. Koliko puta moramo otplatiti nečiju ratu kredita prije no što prestanemo potpisivati za jamca?
Jednom mi je netko rekao:“Znam da će me od deset ljudi, devet prevariti. Ali ja ću pomagati. Jer se može dogoditi da odbijem onoga koji bi bio zahvalan. A tada bi to bilo loše za mene.“ Ipak, sve što radimo, sebi radimo.
„Tanka je linja što spaja i razdvaja“, rekao je Brega, davno.

Ima li većeg užasa moderne civilizacije? Ja mislim da nema. Strašno. Prestrašno. Trebamo uistinu učiniti sve što možemo da to prestane. Žene i djevojčice prodaju se za prostitutke. Dječicu kupuju jer ih ne mogu usvojiti. Dječicu kupuju da bi ih ubili i prodali njihove organe djeci bogataša. Djecu prodaju jer nemaju za kruh. I sve je to dvadesetprvo stoljeće. Teško mi je to vjerovati. Stvarno mi je teško. U bivšem SSSR, u nekim od država obitelji žive od 16$ pomoći mjesečno. Jeste li to znali? Rastavljene, udovice, samohrane žene podaju svoja tijela da bi dobile komad namještaja, televizor, ili samo ručak. Djevojčice od 12 ili poneku godinu više, to naravno gledaju. I uče. One žive i rastu sa tim; da bi nešto dobile, moraju nešto i dati. A osim tijela ništa drugo i nemaju. I onda još dobiju dijete. Tek su tada problemi. I onda dođe „spasitelj“ sa krivotvorenom putovnicom. Nudi „brda i doline“. Vodi je u novi život. Kupuje joj odjeću i dobro je opere. Dalje znate... A ona će učiniti sve da se izvuče iz bijede. I upadne u još veću, možda... Kako im pomoći? Da li je dovoljno nazvati neki broj s ekrana i olakšati savjest jer smo donirali 5 kuna? Ne znam. Učlanit ću se u B.A.B.E. Pa da vidimo. Što mogu. Samo sjediti i pisati o tome.... nije to dosta. Od moje sućuti gomila nesretnih ljudi nema ništa.
I kako već jednom citirah: „Bolje je 5 minuta pomoći, nego cijeli dan sućuti“.

Volim ljude jer su čudesni.
Volim ljude jer su veliki.
Volim ih i kad su mali.

Mislim da je Ivo Andrić jednom rekao: „Takvi smo kakvima nas je Bog stvorio, a neki još i gori.“ Cijeli se život učim, živjeti s tim. Učim se živjeti s ljudima. Učim, voljeti ih.
Preduvjet da bismo nekoga voljeli, jest, razumjeti ga. A da bismo razumijeli, trebamo upoznati. Ljudi su različiti. Isti u svojoj različitosti. Svi su isti, a drugačiji. Stara narodna „Sto ljudi, sto čudi“, istina je. Zamislite, kako je to čudesno. Toliko je puno ljudi na ovome svijetu. Koliko ih je tek, taj svijet napustilo, a svi različiti! U svakom od nas, postoji nešto jedinstveno. Nešto samo naše. Karakteristično za svakoga od nas. I uživam to otkriti u svakome. I trudim se to zavoljeti. I trudim se svakom pristupiti kao ČOVJEKU. Sa svim njegovim karakteristikama, manama i čudima. Sa ljudima možemo dobro živjeti, samo ako ih volimo.

Kažu da ako se Ljubav ne uzvrati - nije Ljubav.
Shakespeare je rekao da je Ljubav dvosmjerna ulica.
I ja sam tako mislila.
Čini mi se, iz vaših komentara, da u stvarnosti i nije uvijek tako. Čini mi se da ima puno neuzvraćene Ljubavi. Zašto je to tako? Mogla bih se posvađati sa svakim tko to tvrdi. Ipak, ima ljudi, nesposobnih voljeti. Tragično, ali isitnito. Da imam sto godina iskustva sa ljudskom psihologijom, teško da bih shvatila kako je to moguće. Ali jest. I zato je čovjek čudo. (Između ostalog.) Očito je, da nismo svi u istoj mjeri obdareni darom i mogućnošću – VOLJETI. Trebalo bi biti prirodno i moguće. Ali nije. Ljubav je po definiciji energija koja se uzvraća. Što je više darujete, više je imate. Ona se množi eksponencijalno. Barem u teoriji. Ja sam zahvalna što mogu voljeti i kad mene ne vole. Što mogu voljeti, uvijek. Što se hranim time. Ljubav je za mene smisao. Čak mi to i zamjere.
Kada volim, ta osoba, postaje centar moga svijeta. Možda nije dobro.
Ali je to jedino ŠTO znam. Ja samo tako znam. I mogu. Ne mogu te voljeti sa pola. Na malo. Ne mogu ti dati samo komad. Moram ti dati sve. Ili nije to. Ili nisam ja.

Ima li ih uopće? Mislim da nema. Uvijek me dirnu svjedočanstva ljudi iz logora, zatočeništava i sl. Kako čovjek može preživjeti mjesecima, ili godinama u nekoj tamnici? Na kakve su sve čudesne načine nekad mučili ljude? I što su ti ljudi sve preživjeli?
Čovjek je čovjeku vuk? Ma nema tog vuka! Nema te životinje koja je u stanju učiniti ono što može učiniti čovjek, čovjeku? Uistinu nema. Divim se ženama koje su gorjele na lomačama. Kršćanima ubijenim od lavova. Ljudima mučenim do smrti. Znam da je ovo crni post, ali ljudsko je tijelo fantastično. Duh je još genijalniji. Ma što sve čovjek može! Ne znamo dok nam nešto ne napregne granice do samog ruba. Ma nema ruba. Čovjeka je teško uništiti. Čovjeka može ubiti vješt udarac rukom. A može preživjeti i sa desetak metaka u tijelu. Fascinira me kako umirući ljudi čekaju trenutak svoje smrti, dok se ne pozdrave sa nekim dragim. U to sam se uvjerila više puta. Čovjek može odlučiti kada će otići sa ovog svijeta. Čovjek je čudo!
Samo tu čudesnost prečesto zlorabi.

Posebna vrsta ljudi. Ljudi koji se trude oteti sreću drugome ( po onoj poznatoj“ moja sreća je tvoja nesreća“ ). Što pametno reći o takvim ljudima? Da li je sadistički gledati kako se čovjek pred tobom muči? Da li je zvjerski (ma koja bi zvjer to učinila, oprostite mi sve životinje, molim) uživati u boli čovjeka do tebe? I to čovjeka kojeg želiš zadržati. Ili je samo apsurdno? Prisjećam se stiha pjesme : „Kako darivati sebe onom tko ne zna što prima?“
Kakve to ima veze? Velike. Ako ne znate s kim živite, koliko je dobar i plemenit čovjek do vas, kako ćete moći primiti njegov najveći dar? Dar je i biti samo uz takvog čovjeka. Šteta. Zapravo je velika šteta davati se desetljećima nekome kome je jedini interes i strah „Što će netko reći?“ Ma koje selo, koji ljudi? Kome je to više važno? Svakog čuda dosta za tri dana. Po selu se priča. Ma nek' se priča. Pa makar i dobro. Selo će uvijek pričati. Pričaju i metropole, pa što ne bi sela. Teško je reći gdje glasi brže putuju. Gdje su duše perfidnije. Tko ima više mašte. Ali svaka čast ljudima kojima je bitna sreća pojedinca. Onima koji će slušati svakoga, koji će ići i protiv sebe da te ohrabre, podižu, podignu.
U stanju sam podići vojsku ljudi koji vole pojedinca.
Čovjek je dobar, ljudi su zli. Ponekad. Moram priznati.
Znate, dragi moji, pakosnici uvijek ostaju sami. Ovako ili onako. I cijeli se život pitaju zašto se baš njima to dogodilo. I nikad se ne zapitaju, zapravo. Bolesno je ako svoje resurse koristite za zlo. Da nanesete bol. Žalosno i kažnjivo.

„Sada me oči ljudske, plaše više nego vučije“ Đ. Balašević.

ŽALITI I KAJATI SE ZA PROŠLIM VREMENIMA

Uzalud je žaliti. Za učinjenim ili propuštenim. Ne znam što je gore. Ne učiniti i kajati se što nisi probao, ili učiniti i fulati. A kako uopće možemo biti sigurni da smo fulali? Možda je baš tako moralo biti. Možda je upravo to za NAS najbolje. Teško je u nevolji uvjeravati sebe da je to zbog nečega za nas dobro.
AVANTURA U DALMACIJI
ILI: SVE JE DOBRO ŠTO SE DOBRO SVRŠI
Nedavno sam imala kvar na autu. Na samom ulazu u jedan naš dalmatinski grad. Na benzinskoj mi je iz motora krenuo bijeli dim. To je uvijek loš znak. Bila je noć i bila sam sama sa djecom. Vrlo neugodno. Bliži se vikend, a kvar je moguće težak. Razmišljam o tome kako ću u Zagreb. Kako ću to platiti i svašta drugo. Nije mi bilo svejedno, vjerujte.
Kvar je otklonjen drugo jutro. Usluga mehaničara me stajala 100 kn. Upoznala sam prekrasne ljude koji su nas primili na prenoćište. Upoznala sam divne djelatnike na pumpi koji su nekoliko sati bili uz mene i tražili mi smještaj. Vratiti ću se tamo i svima im dostojno zahvaliti. Čak su i moja djeca drugo jutro zaključila da je taj kvar bio samo ulazak u novi svijet koji smo podijelili sa predivnim ljudima. Da se nije dogodio ne bih nikada upoznala te ljude, koji su svakako zaslužili biti dio mojih molitvi.

DA SAM BOG NA PET MINUTA

Ljudi su rekli:“Da darujete ljudima mogućnost da budu Bogovi na kratko, znate što bi većina učinila? Kažnjavala bi.“
Sramotno? Možda, ali takvi smo mi ljudi.
Manje ljudi bi opraštalo, voljelo, mislilo na nemoćne.
Da sam ja Bog na pet minuta... molila bih da mi daju više, trebala bih puno više.... da učinim sve što mislim da bih trebala učiniti u toj poziciji. Ukratko, pomogla bih nemoćnima. Svi ostali neka se snađu.
Ionako je život počesto pitanje izbora. Kao i smrt, ponekad.

DA SE PONOVNO RODIM
(sa ovom pameću...)

Ma ne bih, hvala. Nema vremeplova, znam. Ali da ima, u nijedan period života se ne bih voljela vratiti. Zašto? Ne želite znati. Ne od Aries. A i što bih promijenila? Ništa. Baš ništa. Sve što nam se događa posljedica je naših odluka. Samo naših. I što bih onda mijenjala? Takve su bile okolnosti, takva sam bila ja tada... sve su to odluke koje su dovele baš ovdje i baš sada, mene takvu.
Ipak, uglavnom nam se čini da je prije bilo bolje. Uvijek je tako. Zašto je to baš tako? Da li zato što nam je ta situacija poznata, pa nam je samim time poznat i ishod. Tada nema straha od neizvjesnosti.
Đole je rekao „Da li su to stvarno bili bolji dani? Ili smo to bolji bili mi?“
Ja uisitnu ne bih znala. Zašto nam se uvijek čini da bismo sada sve drugačije. Sve nekako bolje. Nisam sigurna. Možda je ipak onako bilo najbolje. Pa ma kako ružno bilo. Mislite li d se tješim? Ili vas? Mislim da stvari uvijek dođu na svoje. Da ne mislim već bih poludila. Kao vjerojatno i puno ljudi. Vjerujem u život. Ali ne.... ne bih se vratila.

Nedavno izrekoh; da ne znam da li je gore ljudima koji ne rade, ili onima koji rade a ne dobijaju plaću. Još nisam sigurna. Ili je najgore ipak umirovljenicima koji imaju mirovinu kao što je moja. Npr. 1105 kn za dvoje djece. Pa ti vidi. Pa ti računaj. Što ja mogu kupiti djeci od 9 i 12 godina za tisućicu. I to svaki mjesec. Neš' ti para! Jedva ih potrošim.
Nije smiješno, znam. A najmanje meni.
Ali nije to tema. Tema je da kako i tko u Hrvatskoj može živjeti. Mislim od poštenog rada i dvije plaće ili mirovine. Nije važan iznos. Nekada se od dvije plaće ili mirovine, pa čak i od jedne MOGLO ŽIVJETI. Danas ne možeš ni od dvije. Zašto? Gdje je nestala računica. Ja znam da smo mi potrošačko-materijalno društvo. Da svi imamo i želimo više no što nam treba, ali ipak se ne može živjeti tako. Jer, što je to što nam treba. Kako to odijeliti?
Ne trebaju nam kave, cigarete, ljetovanja, automobili, dva para cipela i sl.
Treba nam hrana i voda. Režije. Ali ne televizija... I tako unedogled. Ne kažem da treba pretjerivati. Ali nama je gušt naručiti pizzu. Ali je nepotrebno. To je već pretjerivanje. Četveročlana obitelj potroši 100 kn za pizzu. A to im mogu biti tri ručka. Npr variva. I tko onda odlučuje što i kada je previše? Žalosno je, znate, da si ne možemo priuštiti barem jedan ručak mjesečno sa obitelji. Ne mora biti Sheraton, ali...

Od kada znam za Ljubav nekoga čekam.
Voljela sam pomorca.... voljeti pomorca znači čekati.
U doba punoljetstva dečki su išli u vojsku. Na godinu dana. Čekanje.
Kada sam se udala počeo je rat. Odlazak na ratište i najduža čekanja u životu.
Kada je bio gotov rat moj je suprug radio van našega grada i dolazio prerijetko kući. Čekanje.
Najduža godina mojega života prošla je. Dočekala sam i to.
Sada čekam nekoga tko nije slobodan za mene. Čekanje.
Da li je meni suđeno ili svi nešto čekaju? Ili nekoga? Da li je čekanje gubljenje vremena? Da li se dogodi da dočekamo? Da li ću ono što čekam sada dočekati? Vrijeme će proći, ili ja u njemu, ali što mi nosi? Imam li jamstva da će ono što čekam uistinu doći? Nema. Ali vjerujem.
Sreća je lijepa i dok se čeka. Smijem li maštati? Smijem li se nadati?
Da li ćete čekati sa mnom?
Ima jedan stih koji mi je pomagao dok sam čekala...
ŠTO JAČI JE BIO BOL
U VEĆEM SJAJU JE UMINO
I TAKO VRŠIM POZIV SVOJ
OD SUZA PRAVEĆI VAM VINO
D. Cesarić.

Treba li se bojati? Čega? Možda ipak najviše straha, prije svega. U jednom postu na mom blogu Carstvo svjetova, upitaše me ljudi da li netko tko se boji životinja, znači i da se boji ljudi, ili da ih ne voli, ne daj Bože? Ne mislim tako. Ja volim ljude. I životinje. Ipak, ima životinja kojih se bojim fobično. Ptica. Ne podnosim ptice. Živim u Zagrebu gdje caruju golubovi, vrapci i sve više vrane.... užas. Za mene. To ne znači da ih ne bih zaštitila, borila se za njih i sl. Ali ih ne volim. Bojim ih se i to je to. Preko Trga Bana Jelačića prelazim zatvorenih očiju. Moja je najveća mora otvoriti prozor na balkonu. A tek kad čujem lepet krila.... bau. Ne znam zašto. Kažu da su ptice najmiroljubivije životinje. Neka su. To je ipak fobija. Dakle, potpuno bezrazložan strah. I što ja tu mogu?
Strah je osjećaj koji sputava, paralizira, otupljuje. U strahu smo nemoćni, sputani, nekritični.
Trema je nešto posve drugo. Dok imamo tremu srce brže kuca, luči se adrenalin, postajemo izoštrenijih osjetila, postajemo bolji. U svojim nastupima, vožnji, govoru... sigurniji smo, čim je savladamo. Pravi, ljudski i iskonski strah je zapravo nazadak za nas. Svatko ga je osjetio. Ja sam se najviše u životu bojala dok je bio rat. Stanovala sam par desetaka metara od glavnog ulaza u famoznu kasarnu „Maršalku“ u Travnom. Pucali su na nas svake večeri tjednima. Naš je stan bio na prvom katu i morali smo ga počesto napuštati. Bilo je svega. Tada sam se prvi puta uplašila za svoj život. NIŠTA na svijetu nije ravno tom strahu, vjerujte! To je nešto neopisivo. Tada sam shvatila da je u nama nagon da preživimo. Bez obzira na cijenu.

Neki je rabin zamolio Boga da smije vidjeti pakao. Bog mu je to dopustio i kao pratioca mu dao proroka Iliju. Ilija je najprije odveo rabina u neku veliku prostoriju u čijoj je sredini stajao na vatri lonac s ukusnim jelom. Uokolo su sjedili ljudi s dugim žlicama: svi su oni grabili iz toga lonca. Ali izgledali su blijedo, mršavo i veoma jadno. Jer dršci njihovih žlica bili su predugi, tako da divno jelo nisu mogli prinijeti ustima. Kad su se dvojica posjetitelja udaljili iz te prostorije, upitao je rabin proroka: «Ilija, kaži mi, na kakvom smo to čudnovatom mjestu upravo bili?». Prorok je odgovorio: «To je bio pakao!» Zatim je Ilija odveo rabina u drugu prostoriju. Ona je izlgedala jednako kao ona prva. U sredini prostorije isto je tako gorjela vatra, a na njoj se kuhalo birano jelo. I tu su ljudi sjedili uokolo držeći u ruci duge žlice. Svi su bili dobro uhranjeni, zdravi i sretni. Oni nisu pokušavali prinijeti sami sebi to jelo. Duge su žlice više upotrebljavali da bi davali hranu jedan drugom. Ta je prostorija bila nebo.