Treba li se bojati? Čega? Možda ipak najviše straha, prije svega. U jednom postu na mom blogu Carstvo svjetova, upitaše me ljudi da li netko tko se boji životinja, znači i da se boji ljudi, ili da ih ne voli, ne daj Bože? Ne mislim tako. Ja volim ljude. I životinje. Ipak, ima životinja kojih se bojim fobično. Ptica. Ne podnosim ptice. Živim u Zagrebu gdje caruju golubovi, vrapci i sve više vrane.... užas. Za mene. To ne znači da ih ne bih zaštitila, borila se za njih i sl. Ali ih ne volim. Bojim ih se i to je to. Preko Trga Bana Jelačića prelazim zatvorenih očiju. Moja je najveća mora otvoriti prozor na balkonu. A tek kad čujem lepet krila.... bau. Ne znam zašto. Kažu da su ptice najmiroljubivije životinje. Neka su. To je ipak fobija. Dakle, potpuno bezrazložan strah. I što ja tu mogu?
Strah je osjećaj koji sputava, paralizira, otupljuje. U strahu smo nemoćni, sputani, nekritični.
Trema je nešto posve drugo. Dok imamo tremu srce brže kuca, luči se adrenalin, postajemo izoštrenijih osjetila, postajemo bolji. U svojim nastupima, vožnji, govoru... sigurniji smo, čim je savladamo. Pravi, ljudski i iskonski strah je zapravo nazadak za nas. Svatko ga je osjetio. Ja sam se najviše u životu bojala dok je bio rat. Stanovala sam par desetaka metara od glavnog ulaza u famoznu kasarnu „Maršalku“ u Travnom. Pucali su na nas svake večeri tjednima. Naš je stan bio na prvom katu i morali smo ga počesto napuštati. Bilo je svega. Tada sam se prvi puta uplašila za svoj život. NIŠTA na svijetu nije ravno tom strahu, vjerujte! To je nešto neopisivo. Tada sam shvatila da je u nama nagon da preživimo. Bez obzira na cijenu.
Post je objavljen 03.10.2006. u 11:06 sati.