Posebna vrsta ljudi. Ljudi koji se trude oteti sreću drugome ( po onoj poznatoj“ moja sreća je tvoja nesreća“ ). Što pametno reći o takvim ljudima? Da li je sadistički gledati kako se čovjek pred tobom muči? Da li je zvjerski (ma koja bi zvjer to učinila, oprostite mi sve životinje, molim) uživati u boli čovjeka do tebe? I to čovjeka kojeg želiš zadržati. Ili je samo apsurdno? Prisjećam se stiha pjesme : „Kako darivati sebe onom tko ne zna što prima?“
Kakve to ima veze? Velike. Ako ne znate s kim živite, koliko je dobar i plemenit čovjek do vas, kako ćete moći primiti njegov najveći dar? Dar je i biti samo uz takvog čovjeka. Šteta. Zapravo je velika šteta davati se desetljećima nekome kome je jedini interes i strah „Što će netko reći?“ Ma koje selo, koji ljudi? Kome je to više važno? Svakog čuda dosta za tri dana. Po selu se priča. Ma nek' se priča. Pa makar i dobro. Selo će uvijek pričati. Pričaju i metropole, pa što ne bi sela. Teško je reći gdje glasi brže putuju. Gdje su duše perfidnije. Tko ima više mašte. Ali svaka čast ljudima kojima je bitna sreća pojedinca. Onima koji će slušati svakoga, koji će ići i protiv sebe da te ohrabre, podižu, podignu.
U stanju sam podići vojsku ljudi koji vole pojedinca.
Čovjek je dobar, ljudi su zli. Ponekad. Moram priznati.
Znate, dragi moji, pakosnici uvijek ostaju sami. Ovako ili onako. I cijeli se život pitaju zašto se baš njima to dogodilo. I nikad se ne zapitaju, zapravo. Bolesno je ako svoje resurse koristite za zlo. Da nanesete bol. Žalosno i kažnjivo.
„Sada me oči ljudske, plaše više nego vučije“ Đ. Balašević.
Post je objavljen 11.10.2006. u 14:57 sati.