Budite svjetlo svijeta! Vi to možete. Vi to imate u sebi. I ne tražite ništa zauzvrat. Dobro djelo, ako ima nakanu i primisao, više nije dobro djelo. Ne očekujte ništa zauzvrat. Nema plaće za dobra djela. To je volontiranje. Svaki dan učinite nešto dobro, i o tome – ŠUTITE. «Nek ti ne zna desnica, što ti radi ljevica». To može biti nešto maleno. Prevesti preko ceste dijete, udijeliti kunu siromahu, držati vrata lifta susjedu, pomilovati uplašenoga, osmjehnuti se namrgođenom. Svaki će osmjeh na svijet unijeti malo topline. Razoružajte svijet smknutih svojim osmjesima. Upornim. Stalnim. Osmjeh ništa ne košta, a nagrada je vaše zadovoljstvo. Ne dozvolite da netko ode od vas u lošem raspoloženju. Neka svi znaju da je ta nasmijana osoba izišla upravo iz vašeg društva. Budite osmjeh na licu bližnjih, budite radost u srcima nepoznatih. Uostalom, stranac je prijatelj kojeg tek trebate upoznati. Dajte se! Najviše je dobio čovjek koji je dao. Sve što imamo u ovom svijet – jest upravo ono što smo dali drugima. Kada se probudite recite: Dobro jutro Isuse, hvala Ti što si mi pripremio dan. Osmjehnite se sebi u ogledalo i recite sebi: «Danas ću učiniti dobro djelo. Danas ću nekome ulijepšati dan.» i to učinite. Sve je moguće, nemojte to nikada zaboraviti. Čuda se događaju. I ljudi mogu činiti čuda. I malena i velika. I maleno dobro djelo je veliko dobro djelo. I maleno čudo je ČUDO. I ništa manje i ništa više od toga. Vi ne možete znati ( a nije niti potrebno ) što je i za koga dobro djelo, i što je i za koga koliko važno. Nije na vama da o tome razmišljate. To nije važno. Važno je da Bog sve vidi. On ionako jedini ZNA.
Čovjek nije prisiljen činiti samo dobra djela. To je njegov izbor.
Ima mnogo dobrih djela koja se zahtjevaju od kršćana, ali djelo molitve mora biti prije svih. Bez nje se ne može izvršiti nijedno dobro djelo. Ruski hodočasnik.
Razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega – to je religija.
Moderno društvo očajava jer je izgubilo vezu sa Praizvorom.

Budite uvijek veliki. Ali ne onako kako svijet od nas traži. Kao što rijeke ne piju svoju vodu a drveće ne jede svojih plodova. Sve što je veliko na korist je drugih. To ćete najlakše postići ako svaki dan kada se probudite započnete dan razmišljanjem kog biste i sa čime taj dan mogli razveseliti. Neka u svim vašim postupcima bude slika Boga koji će jednom o njima suditi.

U mutnom bistro pronađi, iz vatre hladan izađi.
U buci tišinu stvori, s tugom se radosno bori.
U plaču sretno se smiješi, pravedno nepravdu riješi.
Pod jarmom uspravan budi, gdje tuže - ti ne osudi.
Kad ruše iznova gradi, u zloći dobrotu sadi.
Samo mirom ćeš moći, na kraj nemira doći.
Tamom do svjetlosti stići, padom se do neba dići.
Ankica Svirač

Nedavno pročitan post o umjetnosti naveo me da napišem i ja nešto o tome. Rekla bih više, izazvao. (Meni je isto svašta izazov, šala). Dakle, što je umjetnost? Da li je SVE što čovjek stvori umjetnost ili baš i nije? Autorica posta kaže da nije. A ja kažem slijedeće:
Tko je pozvan da sudi o tome što je umjetničko djelo, a što nije? Tko je pozvan reći da je Michelangelo umjetnik, a autorica gore navedenog posta nije? (Iako se ona ne bi složila sa mnom) Po kojem kriteriju? Po mišljenju većine? (sumnjam) Ili manjine? (kad je manjina odlučivala o bilo čemu?) Jer, opće je poznata činjenica da su umjetnici u svoje vrijeme svi bili nepriznati, neshvaćeni... Zašto je tako? Što je to što ih unaprijeđuje, ili unazađuje, u odnosu na vrijeme u kojem su stvarali svoja djela? Nijedan umjetnik ne stvara umjetnost. On samo želi stvarati. Dati iz sebe dar od Boga. Ona navodi da je postolar umjetnik, a da tvornički proizvedena cipela – to nije. Izokrenimo proces stvaranja cipele. Zamislite sebe u tvorničkoj hali u kojoj bruje strojevi. Ne daju vam misliti. Radite u smjenama sulude satnice, i cijeli dan, i svaki dan radite iste monotone poslove. Za sitan novac. I tako 30-40 godina... u toj ste tvornici ostavili zdravlje, mladost, živce i sve svoje iluzije... Dakle, postavljam pitanje: da li je prozivod mjerilo, ili je mjerilo proces u kojem je nastao? Da li je umjetnost, i način stvaranja nečega? Bilo čega. I postolar i radnik u tvornici rade za novac. Samo što proizvod koji je proizveo postolar, on sam, može prodati po višoj cijeni. Jer on mora platiti porez, doprinose, režije itd. Kada tako surovo pojednostavimo proces stvaranja – to više nema veze sa umjetnošću kao takvom. Ili tek tada ona poprima svoju pravu dimenziju? Ili je to tek tada vrijedno – umjetnošću se zvati? Naše viđenje umjetnika je otprilike ovakvo: umjetnik ima ideju. Misli o njoj mjesecima ... tko zna koliko. I onda krene sprovoditi tu ideju u djelo. Danima, godinama, satima... stvara. Zaneseno, zaljubljen u svaki pokret pera, ruke, tijela, tonu glazbe, pokretu kista, što god... I onda je kraj. To će djelo netko kupiti. Ili neće. To će djelo biti shvaćeno. Ili neće. Za koga umjetnik radi? Za sebe? Za nekog tko će shvatiti? Ili ga nije briga? Jer on nije ni počeo stvarati zbog krajnjeg cilja, već zbog stvaranja samog. Zašto je Krleža umjetnik a bloger to nije? Zbog školovanja? Zbog broja čitača? Zato što je on lektira? Ili je postao lektira zato što je netko rekao da je Krleža umjetnik? Zašto lektira nije Hesee, Deepak Chopra, Tomislav Ivančić, Zvjezdan Linić? Zašto duhovni i pozitivni pisci nisu lektira? I opet, tko je pozvan o tome odlučivati?

Prije nekoliko dana upitala me prijateljica, što mi pomogne kada sam slaba i kada sam u krizi. Nakon moje tragedije bila sam na velikoj kušnji. Ispit zrelosti. Ispit vjere i odgovornosti. Sve oko mene bio je test. Veliki test Života. Svega proživljenoga i svega u meni. Svega što sam naučila. Da vidim gdje sam i kakva sam. Pomelo me. Odlazila sam. Odalzila sam na drugi svijet, k mužu, ka Bogu. Ali nisam otišla. Sa mojim je mužem nepovratno nestao i dio mene. Ta bili smo povezani 21 godinu. Dovoljno za zrelost. Samo još ne znam koji dio mene. To će vrijeme pokazati. To ću još vidjeti. Pripadam tipu ljudi koji vole komunicirati s drugima. To me prije spašavalo, držalo, nosilo, hranilo. No danas, ne. Kada vam se dogodi nešto takvo, kao meni, shvatite sve dubine ljudskih slabosti. Ogromnu lepezu raznolikih osjećaja i odbijanja, strahova... Veliki broj ljudi nestao je iz mojega života. Ostavili su me na vjetrometini bola, patnje, nemoći i samoće. Nije bilo dovoljno što ostadoh bez muža, sama sa dvoje djece, što me razara neopisiva bol, već su mi i ljudi pokazali što su zapravo. I ja sam im zahvalna. I blagoslivljam ih. Samo se na Boga osloniti možemo. Nikada na čovjeka. Čovjek je slab. Čovjek je suviše slab da bi mogao pomoći sebi, a kamoli durgome. Danas, prislonjena uz Isusa ne trebam ljude i od njih ništa ne očekujem. Ali danas više ljude volim. Više nego ikada. Zato što ih razumijem. Više im ne prilazim iz svojih slabosti, iz interesa da me hrane. Objektivna sam, ne očekujem ništa, ne trebam ih, slobodna sam od potrebe za njima. Svakome prilazim sa Isusom. On je moj štit. Ja im se radujem. Ali me više ne mogu povrijediti. Udarci se odbiju od mene. A još se uvijek mogu radovati. Čudesno zar ne? Ja se radujem. Ljudima. Vama. Kroz sve moje štitove i ograde, provukla se vaša uporna Ljubav. Jer to i jest Ljubav. I ja je puštam. K sebi. Da me ispuni i oplemeni. Više me ničije zlo sustići ne može. Želim vam svima najmanje isto toliko.

Sestre blizanke. Sve tri.
Zašto smo takvi? Zašto prisvajati? Zašto kažemo MOJ ... netko? Pripadanje = posesivnost. Ma ne smije biti. Čovjek ti pripada samo dok ga ne uzmeš cijeloga.
Voliš nešto na čovjeku. Ponosan si na njega. I onda uvidiš da on to isto daje nekom drugom. Npr, tvoj dragi svira gitaru. Svira je tebi. Divota. Uhvatiš ga da svira cijelom društvu i prožme te napadaj ljubomore. Zašto? Što je to u nama što želi prisvojiti najbolju osobinu svojeg bližnjeg? Zar mislimo da je nema dovoljno za sve? Ljubomora je mrak. Potpuni mrak. Ona nas može izjesti, kao što nas Ljubav može oplemeniti. Ne dajte se vlastitim slabostima. Niste sami u toj borbi. Trebamo se boriti.

Samo se ljubav dijeljenjem množi.

Čovjek koji ne zna davati i primati Ljubav, u biti je siromašan, najsiromašniji od sviju.
M. Tereza.
Ako čovjek u svom životu nije našao nešto za što je spreman umrijeti, nije dostojan da živi. M. L. King.
Sve što se u tebi opire da umre i nestane, nije dostojno živjeti. R. Tagore

SMISAO ŽRTVE

Znate, zapravo ne znate, ja imam dosta težak (nije on tako težak koliko je rano počeo) oblik reumatoidnog artritisa. I on je najjači u zglobovima šaka. Obiju. I sami znate da dosta pišem. Ali ono što vi čitate nije ni 10% onoga što ja pišem. Pišem puno, često, svaki dan. A ruke me bole. Ma nek bole. Znam da ima ljudi kojima bi bilo žao da prestanem pisati. Eto, u toj spoznaji nalazim smisao svoje boli. Ruke bi me boljele (možda manje, nisam nikada probala) i u mirovanju. Ovako ja svojoj boli dajem smisao. JA ga dajem. Pronalazim ga. Znam da me šake bole baš zato što njih najviše «trošim». Trebate vidjeti ponekad grč na mojem licu kada krene bol... Ali odmah nakon nje slijedi osmejh (u boli) jer znam da će ta moja ruka nekoga razveseliti. Kome je od vas palo na pamet, da je pisanje za mene daleko veći fizički napor od nošenja 50 kg špeceraja? Ja vam to darujem kao primjer, ja ne cendram. Ne žalim se. Prerasla sam to. Ne glumim žrtvu. Prenosim vam poruku. Ja bih pisala bez obzira na bol. Čak su me nagovorili da na rate (cca 2567 rata, šalim se,) kupim notebook. Da ne moram pisati rukom. Bilo mi je žao reći im da ni to nije baš lako. Barem meni nije. I po tipkovnici radim prstima. A čime bih? Teže mi je oprati zube nego premještati namještaj. Ali nema veze. Još uvijek mogu pisati I davati i pronalaziti smisao.

Kada sami trpimo, obično se to zove bijeda, a kada sa drugima trpimo – samilost.
Ako se Bog sakrije ne moram ga tražiti. On hoće vidjeti da li ću hodati po vjeri, umjesto po pogledu. Ako Bog moje molitve pusti kao lišće u jesen na zemlju, to je doba pouzdanja. Pričekaj malo, vidjeti ćeš, proljeće će doći. J. Briscol.

Na ovom blogu postoji jedan blog. Narodnjaci su zakon! Bloger (u nastavku testa pakosnik, ili jedan od vojske njih...) je stavio counter koji «broji debile koji posjete ovaj blog, jer su svi koji slušaju narodnjake debili». Hm. Da. Za ovu priču nije bitno zašto sam ga posjetila ja. Neću vam prepisati svoj komentar. Nije važno. Ostavila sam ga. Ja sam ipak ovan, mene je lako izazvati. J No, važno je da sam ga ostavila. Taj je blog još jedno oličenje zla koje nas okružuje. Čista pakost. Malena, niska, kako to pakosti obično i jesu, ali ipak primjetna. Osjetih izazov. Uh! Niski poriv da vičem. Moje su prve unutarnje reakcije bile nešto, na što nisam mogla utjecati. Ali vanjske već ne. To sam mogla birati. Mogla sam: izaći iz bloga, mogla sam biti pakosna, mogla sam ga popljuvati, mogla sam suditi, psovati. Napisah mu da nema pravo suditi i poručih mu da bude bolji čovjek i dokaže da su i oni koji ne slušaju narodnjake isto tako dobri ljudi. Izazvala sam i ja njega. Neka bude bolji od samoga sebe. Bez prijekora, ljutnje, svađe. Izazov, ali i ponuda smjera kojim treba ići. I više nije bilo važno tko je on. Kamen ili plodno tlo. Možda me se sjeti sutra, za mjesec, za 10 godina. Ali bude. To je važno. Ja sam stepenicu više. A biti će i on. Kada mu za to dođe vrijeme. Ne prije. Usprkos izazovu ostadoh vjerna sebi. Osim toga, on više nema opravdanja da mu nitko nije ukazao na to da to što čini je loše. Nije to loše za mene. Za njega je loše. Za mene bi bilo loše da sam opala na njegov nivo i bila drska i plitka.
Pakosni ljudi u srcima onih na koje su upućeni, ostavljaju ljutnju. Gomilu loše energije na sebe privuku. Jednom će podnijeti račun. Jednom će se sjetiti. Mene. Bloga. Komentara. Ja ću se moliti da se to dogodi.
Postoji samo jedan način oduprijeti se negativnoj struji: način pozitivnog puta i pozitivnih primjera. Takovi ljudi ne bježe od života, hrabro se bore protiv mračnih sila zla, njihova srca su puna ljubavi. Budite i vi takvi. Sretan je čovjek koji se ne obazire na savjet opakih.
Zašto sam uopće pisala o njemu? Zato što zlo ne treba ignorirati. Treba ga prokomentirati i uputiti. U kojem se god obliku prikazalo.
Molite za njih. I Isus je došao zbog griješnika. Pravedni su već spašeni.
Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća. A. Stepinac
Ljudski je griještiti a Božanski opraštati.

KHALIL GIBRAN 1883.-1931.

Taj me čovjek oduševljava. Jednostavno vam moram izložiti neke dijelove knjige «Slomljena krila». Možda zato što sam prošla nedavno nešto takvo, možda zato što ima vas, sa slomljenim krilima, možda zato što se slažem sa svakom riječi, a možda i zato što je krasan on sam po sebi. Kaže Khalil:

«Pustite me da odem u miru. Nebo je vedro i more je mirno i lađa je spremna; ne odlažimo putovanje; nek moje tijelo počiva zajedno s drugima; neka se okonča moj san i moja duša probudi u zoru; neka tvoja duša zagrli moju i podari mi poljubac nade; neka nijednda kap gorčine ili žalosti ne padne na moje tijelo, da cijet i trava ne odbace njezin sok. Nemoj nad mojom rakom liti suze nesreće, jer iz njih na mom grobu može izrasti trnje. Nemoj utisnuti bore patnje na moje čelo, da se ne prošulja vjetar i ne vidi ih, jer onda neće htjeti prašinu mojih kostiju ponijeti na zelene pašnjake ... dijete moje, ljubio sam te, dok sam živio, i ljubit ću te i kad umrem, i moja će duša uvijek bdjeti nad tobom. Ne zovite liječnika jer bi svojim lijekovima još produžio kaznu u tom zatvoru. Dano ropstva su prošli i moja duša teži za slobodom u nebesima. Ljudska volja ne može promijeniti Božju, kao što ni astrolog ne može skrenuti zvijezde s njihovog puta. Nakon moje smrti moja će lađa jedriti dalje, dokle god ne dođe do svojeg cilja. Noć je prošla.»

« Ljubljeni moj, ne suosjećaj sa mnom. Dušu, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Božju sjenu, nikada više neće biti strah ni samog vraga. Oko, koje je vidjelo nebesa, neće zažmiriti pred bolima ovog svijeta. Budimo čvrsti poput stupova u vihoru. Postavimo se pred neprijatelja kao hrabri ratnici i suočimo se sa njegovim oružjem. Ako padnemo, umrijeti ćemo kao mučenici, ako pobijedimo, živjet ćemo kao heroji. Prkošenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Do sada sam dolazila s osjećajem da mi teški okovi usporavaju korake, a danas sam došla sa novom odlučnošću, koja se smije okovima i koja mi je skratila put. Obično bih se prikrala u taj hram, poput prestrašenog duha, a danas sam došla ponosno kao žena, koja razumije vrijednost žrtve i ima vrijednost trpljenja: kao žena koja bi svog ljubljenog rado zaštitila pred neznalicama i pred svojim vlastitim gladnim duhom. Drvo sam, koje je izraslo u sjeni, i dans ću raširiti svoje grane, neka na trenutak zadrhte u sunčevoj svjetlosti. Ljudski se život ne začne u maternici i nikada ne završi u grobu: nebeski svod nad nama nije bez duša punih ljubavi ni intuitivnih darova.»

Već se danima trudim dokazati da mislim ozbiljno. Zašto? Što je to u ljudima da ne vjeruju Dobru? Što ih stalno navezuje na zlo? Na oprez? Koliko čovjek mora imati rana, da prestane vjerovati? Pa nisu svi toliko loši. Da li ne vjeruju samo loši ljudi? Lopov lopova... uvijek osjeti. Ili je nešto drugo. Već tjednima slušam... ono famoznu: „Kad postane predobro povući ću se“. Kuda? Zašto? Što je predobro? Kako to definirati? Kako nešto, netko, može biti PRE dobro. Što je u tome toliko loše? Koliko znoja i suza treba da dokažeš da nemaš zadnju namjeru? Da ne misliš loše, da nemaš primisli, pomisli, predumišljaj. Ako mene od deset ljudi, iznevjeri devet... zašto da kaznim preostalog jednog? Ja to ne mogu shvatiti. To ne dopire do mene.
Neću ja posustati. Ne mogu. Ne smijem. To je moja misija. Samo mi nije jasno. Toliko se trudim shvatiti, ali mi je žao. Žao mi je koliko je malo ljudi spremno prepustiti se.
Kada „previše“ spominjete Boga pomisle da ste u službi zla. Kada se previše dajete, pomisle da nešto od njih tražite. I onda objašnjenje: Pa već sam se toliko puta opekao/la...
Kao da se ja nisam. I što to znači? Da će svi koji su me ranili pobijediti? Ma ne dam im gušta. Ne mogu me oni promijeniti. Osobito ne na lošije. Što ih je više, osjećam se boljom osobom. Svi smo se mi opekli. Da li zbog naivnosti, ili kako se sve to već ne tumači... To ne znači da se mi moramo tako ponašati. Danas je sramotno izdići se ili izroniti iz sredine. Netko te odmah želi poklopiti. Da bi se uklopio. Ja se ne želim uklopiti. Ja sam to što jesam. Ako me takvu ne trebaš, to je tvoj izbor. Ne pripadam zlatnoj sredini. Ne mogu. To nisam ja. Nisam za nju zamišljena.
Možda bacam „bisere pred svinje“ ponekad, ali za mene nitko nije svinja. Svatko ima pravo da ga saslušam. Svatko ima pravo na malo razumijevanja. Na malo Ljubavi. Ja neću ništa izgubiti ako je dam. Baš ništa. Ništa darovano nije izgubljeno. Samo je darovano zauvijek naše.
Već napisah post o posustajanju. Samo sam vam željela reći da ja neću. Posustati.


LJUDI

Polako se pale prozori
U mojoj sobi mrak
To netko meni govori
To meni daje znak.

I ta se priča ponavlja
Ko jučer nam je sve
Na stol se jelo postavlja
I gleda se TV.

Ljudi, otišla bih daleko od ljudi
Pratila bih put, te zvijezde sjaj
Ali znam, nešto možeš sam
Sve mogu ljudi.

Ljudi, mogu da ih volim, da im sudim
Vrelo srce, hladan zagrljaj
Ali znam,
svjetlo u daljini to su ljudi.

Polako se pale prozori
Dal' na me misli tko?
Da nekom dušu otvorim
Još želim samo to.

Noću. Danju. Kad se sjetim. U svakom trenutku. Jer nitko uvijek ne može doći. Tebi, koji dolaziš, samo blagoslov poslati mogu. Ali sebe do tada dozvati moram. Samo sebe, zaspalu. Jednom. Davno.

I najduži život je još uvijek prekratak
za sve dobro koje možemo učiniti.

Hrabro! Bog ne traži da uvijek pobjeđujemo,
nego da se uvijek borimo!

Ne mislimo samo na ono što treba učiniti,
nego i na ono što smo pozvani biti.!

Evo me natrag. Htedoh samo malo dotjerati design bloga. sutra ću vas iznenaditi. Za početak vaš najdraži post. Po drugi puta u vašem gradu. Zagi hvala!!!
niste valjda pomislili da sam nestala. hihihihi.pusa svima.

ZA BLOGERE KOJI SU VRIJEDNI; MOJIMA SE ZVATI I OVOGA POSTA DIONICI BITI

SAMO ZA NJIH (VAS)

Kada bi Bog otvorio vrata Raja i rekao: «Uđi unutra i odmori se!»
Ja bih stao na pragu Njegovog doma i rekao:»Čekaj Dragi, reci još samo dvije-tri riječi. Moram nešto da Te pitam: Gdje su moji drugovi? Gdje je djevojka koju sam ljubio? Ja ne želim Tvoj Raj, ako u njemu moram biti sam... « Anđele čuvaru, kada dođeš po mene, morat ćeš imati velika krila da njima zagrliš čitav grad (ja kažem :svijet). Jura Stublić

Postoje na ovim stranicama ljudi čudesnih duša.
Postoji u Svemiru nakana da se te iste duše spoje.
Ja ne znam zašto. Ja to ne moram ni znati.
Ugasih iskricu znatiželje i prepustih se.
Prepustih se našoj bajci, koja na istinu, prečesto je nalik.
Postoji na ovim stranicama djevojka koja me treba.
Postoji čovjek sa kojim je tako lako...
Postoji čovjek toliko dalek, a već me prožeo...
Postoje ljudi – prijatelji...
Postoje ljudi toliko dragi da suza zaiskri dok čitaš njihove misli.
Postoji čudesna moć da se misli isprepliću.
Čudesno je koliko je snage i inspiracije u samo nekoliko prenesenih riječi koje iz duše teku. Kao kada ugledaš maleno jezero i sigurnom ga rukom pretvoriš u more. Kada nahraniš tisuću gladnih ušiju i usta. Sa svega nekoliko Riječi.

Da li smo mi nesretni? Da li lutamo? U vječitom traženju srodnih duša, u vječitom traženju Ljubavi? Bacamo li iz sebe, bez šminke i krinke, bez straha, sve one Riječi koje se inače usudili ne bi reći? A ovako, imamo osjećaj da one nikada izrečene i nisu. Da li samo usamljeni pišu blog? Ili nam je dosadno? Da li čitajući tuđu muku, manje o svojoj mislimo? Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje.... valjda.
Da li imamo višak emocija? Taj dragocjeni dar koji nosimo već upakiran a nemamo ga kome dati. Da li tragamo samo za smislom? Ili sve to zajedno? Što nas to veže? Što nam je zajedničko?
Dragi moji, nemam pojma. Možda nam je post kao nekome čaša vina, možda kao droga, možda... Ne znam. Ali znam da mi jesmo. Mi postojimo. Vi jeste, i ja skupa s vama. I to je dobro. Još kako je dobro.

Post – najbrži i najlakši način da nekom pošalješ ljubav. (ja)

Za jednu Ines...

Lijepo je što postojiš.
Lijepo te imati.
Lijepo je tvojom se zvati.
Imati Boga u srcu, je Milost iz blizine što šapuće srcu: «Ljubim te, ne boj se! Nećeš propasti. I kad te sve napusti i kad sve ustane protiv tebe, ja sam s tobom. Ja te ljubim iznutra.»

Za Miska, sve mornare, i sve prve i stare ljubavi....

Dok sam te voljela bila sam dijete, vjeruj mi,
Djeca najlijepše vole...

Da dotaknem ti srce i darujem sreću.
Iz ljubavi sam rasla,
U tebi, u svima,
Ko izvor što nabuja
Ko more i plima.
I pjevao je pastir,
Mornari i djeca,
I bila sam ko zvono
Što slavi, što breca.

Ja sam pjesma – pjevaj me!
Ja sam žena – ljubi me!
Ja sam dijete – čuvaj me!

Ono što jesi to je Božji dar tebi.
Ono što bi trebao biti to je tvoj dar Bogu.

ODLAZAK

Igraš se vatrom, znaš? A, znam. Pa zašto? Zašto stalno? Pa kad ne mogu odoljeti. To je ludo. Možda, ali to sam ja. Izgubiti ćeš me znaš? Zar me ne možeš voljeti takvu kakva jesam? Ne znam, odgovorio je iskreno. Uistinu ne znam. Zašto si tako nemirna? Ko da te sto vragova goni? Takva sam oduvijek. Još nisam srela nikoga tko bi se mogao nositi s tim. Nikoga sa dovoljno snage za to. Gledao je u njezino lice. Bila je toliko nesretna. Bilo mu je žao. Ali, osjećao je da posustaje. Nije mogao slijediti njezin ritam. Ne više. Otišla je i tiho zatvorila vrata za sobom. Osjetio je grčenje u želucu, toliko jako. Kao da je primio udarac. Udarac sudbine, čega li. Gledao je tupo za njom. U ta vrata što ih je maločas zatvorila. Kao da je zatvorila njegovo srce. Poražavajuće li simbolike. Zatvorio je srce nemoćan dočekati novu ranu. Kada ? Prije nje? Poslije nje? Nije znao. Znao je da dijeli vrijeme na život prije i poslije nje. Kako sam je mogao pustiti da ode. Samo tako. Da ode. Bez riječi, šutke, povijenih ramena, slomljenoga srca. I ona je moje slomila. Možda. Došla je, dala se, dala se sva. I što je želio od nje i što nije. I sada je otišla. A on je bio kriv. On, što je zavarao nju; govoreći joj bajke, da će je moći nositi. Zavaravao je i sebe mišlju da joj daje sve. Ali nije. Nije razumio dio nje koji mu je slijepo vjerovao. Iznevjerio je. Sada je to znao. Ona nije mogla dati više no što je dala. A on je mogao. Pokušao je promijeniti. Kada nije uspio, otjerao je. Budala, predbacivao je sam sebi. A upravo to je kod nje najviše volio. U ovom sumornom svijetu bila je iskrica života, mladosti, topline, novoga. A to je htio slomiti. Nije mu dala. Možad i bi da je mogla. Ali to je bio neodovjiv dio nje. Mogla je samo umrijeti, a to nije želio. U sebi umrijeti. Da zatre tu neiskvarenu žudnju za životom na kojoj joj je zavidio. Htio je to ubiti u njoj jer je želio osjećati što i ona, ali nije mogao. Želio je žuditi, želio je živjeti, želio je sjati. Kao ona. Ali nije. Jednom je davno umro on. Mislio je da je to sazrijevanje. Kada nema više žudnje, ni sjaja. Da je nadrastao svoju infantilnost. Ali zapravo bila je to mala i vrlo brza smrt. Predao se. Ni sam nije znao zašto. Više se nije sjećao ni kada se to dogodilo. Tek je sada shvatio što se uistinu dogodilo. Nije se ona igrala vatrom. Ona je samo živjela. Udišući svakoga jutra novi udah života ona je bila. A on nije. Ona se svakoga jutra nadala nečemu dobrom, nekoj novosti, nekoj radosti. I ona ih je pronalazila. A on nije. Ona je nadrasla svoju zrelost. Ona joj nije dopustila da je slomi. Od nje je trebao učiti. A ne podučavati nju. Prokleto bilo, pomislio je ljutito. Kako sam mogao biti tako prokleto glup. Kako sam je mogao ispustiti. Dograbio je jaknu iz hodnika i sletio stepenicama, pokušavajući je uhvatiti na putu do njezine kuće.



Za vjernu Veru, annu, maju, mamu2, koki, dipl.kućanicu, rozzu, zagi
Za sve žene što majčinstvo kao svetu dužnost dijele:

Ako i odem znati ću....
Zbog vas je vrijedilo.
Vrijedilo je biti ovdje.
Makar za trenutak.

Prospi na nas radost sa visina.
Učvrsti nam vjeru u Tvog Sina.

Blagoslovljen dan kada je Nebeski Otac
Odlučio spustiti te na zemlju i uljepšati je tobom.
Svijet je lijepši otkad ti postojiš!

Postoje iskustva za koja nema riječi.

«Podijeljena tuga – prepolovljena je.
Podijeljena radost – udvostručena je.» Moj predragi J. W. Goethe.




NEDOSANJAN SAN
(Priča, ili pjesma, što god bilo. Za Grofa V., Magičnu noć,
Forza Fiume, i sve koji razumiju...)

Najlijepše stvari ne možeš kupiti. Njih dobivaš na dar.

DRAGOJ I NEDOSTIŽNOJ:
Da Te imam...
E da mi Te ukrasti svijetu. Jer mu ne pripadaš. A dio si njega.
Toliko si dio njega da to samo naslutiti mogu.
E, da mi Te dodirnuti. Slutnjo moja! Dozvoli mi da te slutim. Noću.

Pjesnik je rekao:
Ma koliko bila žena, uvijek više, slutnja budi!
Budi čežnja, al' iskrena, nek' te vječno slute ljudi!

DRAGOM I NEDOSTIŽNOM:
Da sam te crtala, ne bih te lijepšega nacrtala.
Da sam te sanjala, tvoj osmjeh je lijepši od toga.
Da sam te stvarala maštom i mišlju, ne bi bio bolji.
A pomislih već, da više nikad to osjetiti neću. Apsurda li! I koliko god se trudila pronaći mane, ja ih ne nalazim. Ili one za mene, mane i nisu.
I k'o za prokleto, ti nisi moj.
Ja te ne mogu imati. Mogu te slutiti samo. Mogu te čeznuti samo.
Ja ne smijem dirati tuđe. Ma koliko bio moj. Stoga ću se maknuti. Da me ne boli gledanje u tebe. O, apsurda li! Toliko ljepote, u koju ni gledati ne smijem.

Pjesnik je rekao:
Ne poželi ništa tuđe.
Svi smrtni grijesi u tom su grijehu.

A ti nisi moj. Ja čak za time ne žalim. Nemam na to pravo. Ja to samo ponekad poželim.
Iza ograde obzira proviruju oči putenošću ispunjene. Ali to nije strast. To je nešto od toga više. I to je ono što plaši. Sa strašću bih se još i nositi znala. Ali ovo... To prijeti postati trajnim. To prijeti željom tvojom se zvati. I ostati. U meni. Zauvijek.
Nedosanjan san.... ima li što teže? Možda, uživanje u patnji sa dozom mazohizma, pri svakom spomenu na dušu koja isto toliko čezne.

I onda je proradio prkos! Čuvaj se ovnovog inata!
OK. Možda ću morati čekati. Ali JA ću TE imati.
Usne su se polagano pretvarale u osmjeh euforije, zbog spoznaje da je njoj sve moguće. Zbog sjećanja da ima moć. Neograničenu moć. Nekome bi taj osmjeh izgledao sotonski. Ali on je bio samo osmjeh pobjede. Pobjede moći nad slabošću. Nagona za preživljavanjem nad samoćom. Pobjede živućeg nad nestalim.
I već se tada počela pripremati za neumitnost skorog susreta.

CIGANKA JE BACILA KARTE. Rekla je samo: Na tvojem je putu čovjek. Biti ćeš bolesna od ljubavi za njim. Oteti će te. Ukrasti će te svijetu. Biti ćeš njegova kraljica. Kap vode na dlanu. Samo njegova. Po njemu krojena. Za njega kod Boga naručena. Sudar srodnih duša, tijela i umova.
Večeras je shvatila da je Ciganka imala pravo.

TADA JE SUDBINA BACILA KARTE.
Nije je nikada vidio. Ali je znao. Znao je kako će izgledati. Znao je kako će hodati. Koliko će čvrsto koračati. Jer je svijet njezin. Jer ga je pokorila svojom odlučnošću. Čuo je taj korak. U snu. Jedne noći. Znao je kako će se kretati. Da će iz nje izbijati u svakom pokretu sva ona snaga godinama nakupljene samoće i žudnje za životom koja počiva u njoj. Koja u njoj prebiva. Znao je kako će se osmjehnuti. Osmjehom prepoznavanja dviju srodnih duša. I znao je da će je zavoljeti. I znao je da je već voli. Iako je nikada vidio nije. Da li je lijepa? Usuđujem li se pomisliti? Ponadati? Smijem li? Da li je važno? Bio je tužan život sav – ni ne znajući da čeka je. Bio je sam noćima... Osamljenost je bila već naučeni, zaboravljeni osjećaj. Osjećao je mazohistički užitak mučeći sebe, došao je sat prerano. Naslađivao se svojom mukom iščekivanja kao da se gleda izvan svoga tijela. Bojao se. Bojao se da će ga odbiti kad posluša njegovu tužnu priču. Bojao se ponovnog ranjavanja. Bojao se odbijanja. Drhtao je prožet strahom, uzbuđenjem, njome. Toliko je toga znao, a bila je toliko nova, nepoznata. Uzbuđenje je dolazilo u valovima i svaki je imao drugačije ime: očekivanje, otpuštanje, napetost, nemir, Ljubav, strast, zanos, odševljenje. Prijetilo je da će kulminirati praskom Nebeskim.
Došla je. Dolazila je hodajući čvrsto. Mrvila je trunke prašine pred sobom. Gazila je zemlju, gazila ostatke prošloga života. Pretvorila bi u prah svako zlo što bi joj se ispriječilo na putu. Ali zlo je to znalo. I nije se usuđivalo približiti. Nikada više. Činilo se da gazi sve brže i da više ne može usporiti. A nije to ni željela. Dok joj je kosa vijorila tvoreći pogansku aureolu plamenog sjaja, znao je. Znao je da nije pogriješio. Činilo mu se da lebdi, da će poletjeti. Ali ona je već letjela. Na krilima zanosa, vesela što mu ide ususret. Isuse, kakve oči. Tople, bademaste, pune poruka proživljenoga. Kakvi pokreti. Jer ona je čuvala svoju putenost. Nije je mogla ostvariti. Uspavala ju je. Za neke bolje dane. Sada je izbijala iz svake njezine pore. Iz svakog pokreta njezina toplog tijela, iz svakog njezinog pogleda. Kako se ta žena kretala. Kao val sa tisuću kapi, dolazila je, pa bi se povukla čudesno idući još dalje, prilazeći još bliže. I znao je: bila je obožavana, bila je čuvana, bila je mažena, od sviju i svega. I kada je čula priču, nije pobjegla. Mogla se nositi sa tim. Već je tada znao da je obožava.

Pjesnik je rekao:
Samo za tvoju Ljubav
Dat' ću ti sva čuda svijeta.

Na njegovim kućnim vratima pisalo je : SAM. Iako taj kućni prag nitko prošao već dugo nije, osim njega. Samog. Ali on sada više nije bio sam. A on je nju, baš nju, želio prenijeti preko toga praga, da ona svojom potpeticom otkine natpis SAM. Zauvijek. Zbog njega, zbog sebe, zbog njih. Jer je želio obožavati, maziti, čuvati. Baš nju i baš takvu.
Oteo je od svijeta i dao joj SAMO ZA NJEZINU LJUBAV – SVA ČUDA SVIJETA.

Op.a.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima kao i uvijek – neminovna je.