Stvaranje
28.06.2006.Nedavno pročitan post o umjetnosti naveo me da napišem i ja nešto o tome. Rekla bih više, izazvao. (Meni je isto svašta izazov, šala). Dakle, što je umjetnost? Da li je SVE što čovjek stvori umjetnost ili baš i nije? Autorica posta kaže da nije. A ja kažem slijedeće:
Tko je pozvan da sudi o tome što je umjetničko djelo, a što nije? Tko je pozvan reći da je Michelangelo umjetnik, a autorica gore navedenog posta nije? (Iako se ona ne bi složila sa mnom) Po kojem kriteriju? Po mišljenju većine? (sumnjam) Ili manjine? (kad je manjina odlučivala o bilo čemu?) Jer, opće je poznata činjenica da su umjetnici u svoje vrijeme svi bili nepriznati, neshvaćeni... Zašto je tako? Što je to što ih unaprijeđuje, ili unazađuje, u odnosu na vrijeme u kojem su stvarali svoja djela? Nijedan umjetnik ne stvara umjetnost. On samo želi stvarati. Dati iz sebe dar od Boga. Ona navodi da je postolar umjetnik, a da tvornički proizvedena cipela – to nije. Izokrenimo proces stvaranja cipele. Zamislite sebe u tvorničkoj hali u kojoj bruje strojevi. Ne daju vam misliti. Radite u smjenama sulude satnice, i cijeli dan, i svaki dan radite iste monotone poslove. Za sitan novac. I tako 30-40 godina... u toj ste tvornici ostavili zdravlje, mladost, živce i sve svoje iluzije... Dakle, postavljam pitanje: da li je prozivod mjerilo, ili je mjerilo proces u kojem je nastao? Da li je umjetnost, i način stvaranja nečega? Bilo čega. I postolar i radnik u tvornici rade za novac. Samo što proizvod koji je proizveo postolar, on sam, može prodati po višoj cijeni. Jer on mora platiti porez, doprinose, režije itd. Kada tako surovo pojednostavimo proces stvaranja – to više nema veze sa umjetnošću kao takvom. Ili tek tada ona poprima svoju pravu dimenziju? Ili je to tek tada vrijedno – umjetnošću se zvati? Naše viđenje umjetnika je otprilike ovakvo: umjetnik ima ideju. Misli o njoj mjesecima ... tko zna koliko. I onda krene sprovoditi tu ideju u djelo. Danima, godinama, satima... stvara. Zaneseno, zaljubljen u svaki pokret pera, ruke, tijela, tonu glazbe, pokretu kista, što god... I onda je kraj. To će djelo netko kupiti. Ili neće. To će djelo biti shvaćeno. Ili neće. Za koga umjetnik radi? Za sebe? Za nekog tko će shvatiti? Ili ga nije briga? Jer on nije ni počeo stvarati zbog krajnjeg cilja, već zbog stvaranja samog. Zašto je Krleža umjetnik a bloger to nije? Zbog školovanja? Zbog broja čitača? Zato što je on lektira? Ili je postao lektira zato što je netko rekao da je Krleža umjetnik? Zašto lektira nije Hesee, Deepak Chopra, Tomislav Ivančić, Zvjezdan Linić? Zašto duhovni i pozitivni pisci nisu lektira? I opet, tko je pozvan o tome odlučivati?
komentiraj (7) * ispiši * #
