KHALIL GIBRAN 1883.-1931.
Taj me čovjek oduševljava. Jednostavno vam moram izložiti neke dijelove knjige «Slomljena krila». Možda zato što sam prošla nedavno nešto takvo, možda zato što ima vas, sa slomljenim krilima, možda zato što se slažem sa svakom riječi, a možda i zato što je krasan on sam po sebi. Kaže Khalil:
«Pustite me da odem u miru. Nebo je vedro i more je mirno i lađa je spremna; ne odlažimo putovanje; nek moje tijelo počiva zajedno s drugima; neka se okonča moj san i moja duša probudi u zoru; neka tvoja duša zagrli moju i podari mi poljubac nade; neka nijednda kap gorčine ili žalosti ne padne na moje tijelo, da cijet i trava ne odbace njezin sok. Nemoj nad mojom rakom liti suze nesreće, jer iz njih na mom grobu može izrasti trnje. Nemoj utisnuti bore patnje na moje čelo, da se ne prošulja vjetar i ne vidi ih, jer onda neće htjeti prašinu mojih kostiju ponijeti na zelene pašnjake ... dijete moje, ljubio sam te, dok sam živio, i ljubit ću te i kad umrem, i moja će duša uvijek bdjeti nad tobom. Ne zovite liječnika jer bi svojim lijekovima još produžio kaznu u tom zatvoru. Dano ropstva su prošli i moja duša teži za slobodom u nebesima. Ljudska volja ne može promijeniti Božju, kao što ni astrolog ne može skrenuti zvijezde s njihovog puta. Nakon moje smrti moja će lađa jedriti dalje, dokle god ne dođe do svojeg cilja. Noć je prošla.»
« Ljubljeni moj, ne suosjećaj sa mnom. Dušu, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Božju sjenu, nikada više neće biti strah ni samog vraga. Oko, koje je vidjelo nebesa, neće zažmiriti pred bolima ovog svijeta. Budimo čvrsti poput stupova u vihoru. Postavimo se pred neprijatelja kao hrabri ratnici i suočimo se sa njegovim oružjem. Ako padnemo, umrijeti ćemo kao mučenici, ako pobijedimo, živjet ćemo kao heroji. Prkošenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Do sada sam dolazila s osjećajem da mi teški okovi usporavaju korake, a danas sam došla sa novom odlučnošću, koja se smije okovima i koja mi je skratila put. Obično bih se prikrala u taj hram, poput prestrašenog duha, a danas sam došla ponosno kao žena, koja razumije vrijednost žrtve i ima vrijednost trpljenja: kao žena koja bi svog ljubljenog rado zaštitila pred neznalicama i pred svojim vlastitim gladnim duhom. Drvo sam, koje je izraslo u sjeni, i dans ću raširiti svoje grane, neka na trenutak zadrhte u sunčevoj svjetlosti. Ljudski se život ne začne u maternici i nikada ne završi u grobu: nebeski svod nad nama nije bez duša punih ljubavi ni intuitivnih darova.»
Post je objavljen 19.06.2006. u 14:10 sati.