Evo me natrag. Htedoh samo malo dotjerati design bloga. sutra ću vas iznenaditi. Za početak vaš najdraži post. Po drugi puta u vašem gradu. Zagi hvala!!!
niste valjda pomislili da sam nestala. hihihihi.pusa svima.

ZA BLOGERE KOJI SU VRIJEDNI; MOJIMA SE ZVATI I OVOGA POSTA DIONICI BITI

SAMO ZA NJIH (VAS)

Kada bi Bog otvorio vrata Raja i rekao: «Uđi unutra i odmori se!»
Ja bih stao na pragu Njegovog doma i rekao:»Čekaj Dragi, reci još samo dvije-tri riječi. Moram nešto da Te pitam: Gdje su moji drugovi? Gdje je djevojka koju sam ljubio? Ja ne želim Tvoj Raj, ako u njemu moram biti sam... « Anđele čuvaru, kada dođeš po mene, morat ćeš imati velika krila da njima zagrliš čitav grad (ja kažem :svijet). Jura Stublić

Postoje na ovim stranicama ljudi čudesnih duša.
Postoji u Svemiru nakana da se te iste duše spoje.
Ja ne znam zašto. Ja to ne moram ni znati.
Ugasih iskricu znatiželje i prepustih se.
Prepustih se našoj bajci, koja na istinu, prečesto je nalik.
Postoji na ovim stranicama djevojka koja me treba.
Postoji čovjek sa kojim je tako lako...
Postoji čovjek toliko dalek, a već me prožeo...
Postoje ljudi – prijatelji...
Postoje ljudi toliko dragi da suza zaiskri dok čitaš njihove misli.
Postoji čudesna moć da se misli isprepliću.
Čudesno je koliko je snage i inspiracije u samo nekoliko prenesenih riječi koje iz duše teku. Kao kada ugledaš maleno jezero i sigurnom ga rukom pretvoriš u more. Kada nahraniš tisuću gladnih ušiju i usta. Sa svega nekoliko Riječi.

Da li smo mi nesretni? Da li lutamo? U vječitom traženju srodnih duša, u vječitom traženju Ljubavi? Bacamo li iz sebe, bez šminke i krinke, bez straha, sve one Riječi koje se inače usudili ne bi reći? A ovako, imamo osjećaj da one nikada izrečene i nisu. Da li samo usamljeni pišu blog? Ili nam je dosadno? Da li čitajući tuđu muku, manje o svojoj mislimo? Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje.... valjda.
Da li imamo višak emocija? Taj dragocjeni dar koji nosimo već upakiran a nemamo ga kome dati. Da li tragamo samo za smislom? Ili sve to zajedno? Što nas to veže? Što nam je zajedničko?
Dragi moji, nemam pojma. Možda nam je post kao nekome čaša vina, možda kao droga, možda... Ne znam. Ali znam da mi jesmo. Mi postojimo. Vi jeste, i ja skupa s vama. I to je dobro. Još kako je dobro.

Post – najbrži i najlakši način da nekom pošalješ ljubav. (ja)

Za jednu Ines...

Lijepo je što postojiš.
Lijepo te imati.
Lijepo je tvojom se zvati.
Imati Boga u srcu, je Milost iz blizine što šapuće srcu: «Ljubim te, ne boj se! Nećeš propasti. I kad te sve napusti i kad sve ustane protiv tebe, ja sam s tobom. Ja te ljubim iznutra.»

Za Miska, sve mornare, i sve prve i stare ljubavi....

Dok sam te voljela bila sam dijete, vjeruj mi,
Djeca najlijepše vole...

Da dotaknem ti srce i darujem sreću.
Iz ljubavi sam rasla,
U tebi, u svima,
Ko izvor što nabuja
Ko more i plima.
I pjevao je pastir,
Mornari i djeca,
I bila sam ko zvono
Što slavi, što breca.

Ja sam pjesma – pjevaj me!
Ja sam žena – ljubi me!
Ja sam dijete – čuvaj me!

Ono što jesi to je Božji dar tebi.
Ono što bi trebao biti to je tvoj dar Bogu.

ODLAZAK

Igraš se vatrom, znaš? A, znam. Pa zašto? Zašto stalno? Pa kad ne mogu odoljeti. To je ludo. Možda, ali to sam ja. Izgubiti ćeš me znaš? Zar me ne možeš voljeti takvu kakva jesam? Ne znam, odgovorio je iskreno. Uistinu ne znam. Zašto si tako nemirna? Ko da te sto vragova goni? Takva sam oduvijek. Još nisam srela nikoga tko bi se mogao nositi s tim. Nikoga sa dovoljno snage za to. Gledao je u njezino lice. Bila je toliko nesretna. Bilo mu je žao. Ali, osjećao je da posustaje. Nije mogao slijediti njezin ritam. Ne više. Otišla je i tiho zatvorila vrata za sobom. Osjetio je grčenje u želucu, toliko jako. Kao da je primio udarac. Udarac sudbine, čega li. Gledao je tupo za njom. U ta vrata što ih je maločas zatvorila. Kao da je zatvorila njegovo srce. Poražavajuće li simbolike. Zatvorio je srce nemoćan dočekati novu ranu. Kada ? Prije nje? Poslije nje? Nije znao. Znao je da dijeli vrijeme na život prije i poslije nje. Kako sam je mogao pustiti da ode. Samo tako. Da ode. Bez riječi, šutke, povijenih ramena, slomljenoga srca. I ona je moje slomila. Možda. Došla je, dala se, dala se sva. I što je želio od nje i što nije. I sada je otišla. A on je bio kriv. On, što je zavarao nju; govoreći joj bajke, da će je moći nositi. Zavaravao je i sebe mišlju da joj daje sve. Ali nije. Nije razumio dio nje koji mu je slijepo vjerovao. Iznevjerio je. Sada je to znao. Ona nije mogla dati više no što je dala. A on je mogao. Pokušao je promijeniti. Kada nije uspio, otjerao je. Budala, predbacivao je sam sebi. A upravo to je kod nje najviše volio. U ovom sumornom svijetu bila je iskrica života, mladosti, topline, novoga. A to je htio slomiti. Nije mu dala. Možad i bi da je mogla. Ali to je bio neodovjiv dio nje. Mogla je samo umrijeti, a to nije želio. U sebi umrijeti. Da zatre tu neiskvarenu žudnju za životom na kojoj joj je zavidio. Htio je to ubiti u njoj jer je želio osjećati što i ona, ali nije mogao. Želio je žuditi, želio je živjeti, želio je sjati. Kao ona. Ali nije. Jednom je davno umro on. Mislio je da je to sazrijevanje. Kada nema više žudnje, ni sjaja. Da je nadrastao svoju infantilnost. Ali zapravo bila je to mala i vrlo brza smrt. Predao se. Ni sam nije znao zašto. Više se nije sjećao ni kada se to dogodilo. Tek je sada shvatio što se uistinu dogodilo. Nije se ona igrala vatrom. Ona je samo živjela. Udišući svakoga jutra novi udah života ona je bila. A on nije. Ona se svakoga jutra nadala nečemu dobrom, nekoj novosti, nekoj radosti. I ona ih je pronalazila. A on nije. Ona je nadrasla svoju zrelost. Ona joj nije dopustila da je slomi. Od nje je trebao učiti. A ne podučavati nju. Prokleto bilo, pomislio je ljutito. Kako sam mogao biti tako prokleto glup. Kako sam je mogao ispustiti. Dograbio je jaknu iz hodnika i sletio stepenicama, pokušavajući je uhvatiti na putu do njezine kuće.



Za vjernu Veru, annu, maju, mamu2, koki, dipl.kućanicu, rozzu, zagi
Za sve žene što majčinstvo kao svetu dužnost dijele:

Ako i odem znati ću....
Zbog vas je vrijedilo.
Vrijedilo je biti ovdje.
Makar za trenutak.

Prospi na nas radost sa visina.
Učvrsti nam vjeru u Tvog Sina.

Blagoslovljen dan kada je Nebeski Otac
Odlučio spustiti te na zemlju i uljepšati je tobom.
Svijet je lijepši otkad ti postojiš!

Postoje iskustva za koja nema riječi.

«Podijeljena tuga – prepolovljena je.
Podijeljena radost – udvostručena je.» Moj predragi J. W. Goethe.




NEDOSANJAN SAN
(Priča, ili pjesma, što god bilo. Za Grofa V., Magičnu noć,
Forza Fiume, i sve koji razumiju...)

Najlijepše stvari ne možeš kupiti. Njih dobivaš na dar.

DRAGOJ I NEDOSTIŽNOJ:
Da Te imam...
E da mi Te ukrasti svijetu. Jer mu ne pripadaš. A dio si njega.
Toliko si dio njega da to samo naslutiti mogu.
E, da mi Te dodirnuti. Slutnjo moja! Dozvoli mi da te slutim. Noću.

Pjesnik je rekao:
Ma koliko bila žena, uvijek više, slutnja budi!
Budi čežnja, al' iskrena, nek' te vječno slute ljudi!

DRAGOM I NEDOSTIŽNOM:
Da sam te crtala, ne bih te lijepšega nacrtala.
Da sam te sanjala, tvoj osmjeh je lijepši od toga.
Da sam te stvarala maštom i mišlju, ne bi bio bolji.
A pomislih već, da više nikad to osjetiti neću. Apsurda li! I koliko god se trudila pronaći mane, ja ih ne nalazim. Ili one za mene, mane i nisu.
I k'o za prokleto, ti nisi moj.
Ja te ne mogu imati. Mogu te slutiti samo. Mogu te čeznuti samo.
Ja ne smijem dirati tuđe. Ma koliko bio moj. Stoga ću se maknuti. Da me ne boli gledanje u tebe. O, apsurda li! Toliko ljepote, u koju ni gledati ne smijem.

Pjesnik je rekao:
Ne poželi ništa tuđe.
Svi smrtni grijesi u tom su grijehu.

A ti nisi moj. Ja čak za time ne žalim. Nemam na to pravo. Ja to samo ponekad poželim.
Iza ograde obzira proviruju oči putenošću ispunjene. Ali to nije strast. To je nešto od toga više. I to je ono što plaši. Sa strašću bih se još i nositi znala. Ali ovo... To prijeti postati trajnim. To prijeti željom tvojom se zvati. I ostati. U meni. Zauvijek.
Nedosanjan san.... ima li što teže? Možda, uživanje u patnji sa dozom mazohizma, pri svakom spomenu na dušu koja isto toliko čezne.

I onda je proradio prkos! Čuvaj se ovnovog inata!
OK. Možda ću morati čekati. Ali JA ću TE imati.
Usne su se polagano pretvarale u osmjeh euforije, zbog spoznaje da je njoj sve moguće. Zbog sjećanja da ima moć. Neograničenu moć. Nekome bi taj osmjeh izgledao sotonski. Ali on je bio samo osmjeh pobjede. Pobjede moći nad slabošću. Nagona za preživljavanjem nad samoćom. Pobjede živućeg nad nestalim.
I već se tada počela pripremati za neumitnost skorog susreta.

CIGANKA JE BACILA KARTE. Rekla je samo: Na tvojem je putu čovjek. Biti ćeš bolesna od ljubavi za njim. Oteti će te. Ukrasti će te svijetu. Biti ćeš njegova kraljica. Kap vode na dlanu. Samo njegova. Po njemu krojena. Za njega kod Boga naručena. Sudar srodnih duša, tijela i umova.
Večeras je shvatila da je Ciganka imala pravo.

TADA JE SUDBINA BACILA KARTE.
Nije je nikada vidio. Ali je znao. Znao je kako će izgledati. Znao je kako će hodati. Koliko će čvrsto koračati. Jer je svijet njezin. Jer ga je pokorila svojom odlučnošću. Čuo je taj korak. U snu. Jedne noći. Znao je kako će se kretati. Da će iz nje izbijati u svakom pokretu sva ona snaga godinama nakupljene samoće i žudnje za životom koja počiva u njoj. Koja u njoj prebiva. Znao je kako će se osmjehnuti. Osmjehom prepoznavanja dviju srodnih duša. I znao je da će je zavoljeti. I znao je da je već voli. Iako je nikada vidio nije. Da li je lijepa? Usuđujem li se pomisliti? Ponadati? Smijem li? Da li je važno? Bio je tužan život sav – ni ne znajući da čeka je. Bio je sam noćima... Osamljenost je bila već naučeni, zaboravljeni osjećaj. Osjećao je mazohistički užitak mučeći sebe, došao je sat prerano. Naslađivao se svojom mukom iščekivanja kao da se gleda izvan svoga tijela. Bojao se. Bojao se da će ga odbiti kad posluša njegovu tužnu priču. Bojao se ponovnog ranjavanja. Bojao se odbijanja. Drhtao je prožet strahom, uzbuđenjem, njome. Toliko je toga znao, a bila je toliko nova, nepoznata. Uzbuđenje je dolazilo u valovima i svaki je imao drugačije ime: očekivanje, otpuštanje, napetost, nemir, Ljubav, strast, zanos, odševljenje. Prijetilo je da će kulminirati praskom Nebeskim.
Došla je. Dolazila je hodajući čvrsto. Mrvila je trunke prašine pred sobom. Gazila je zemlju, gazila ostatke prošloga života. Pretvorila bi u prah svako zlo što bi joj se ispriječilo na putu. Ali zlo je to znalo. I nije se usuđivalo približiti. Nikada više. Činilo se da gazi sve brže i da više ne može usporiti. A nije to ni željela. Dok joj je kosa vijorila tvoreći pogansku aureolu plamenog sjaja, znao je. Znao je da nije pogriješio. Činilo mu se da lebdi, da će poletjeti. Ali ona je već letjela. Na krilima zanosa, vesela što mu ide ususret. Isuse, kakve oči. Tople, bademaste, pune poruka proživljenoga. Kakvi pokreti. Jer ona je čuvala svoju putenost. Nije je mogla ostvariti. Uspavala ju je. Za neke bolje dane. Sada je izbijala iz svake njezine pore. Iz svakog pokreta njezina toplog tijela, iz svakog njezinog pogleda. Kako se ta žena kretala. Kao val sa tisuću kapi, dolazila je, pa bi se povukla čudesno idući još dalje, prilazeći još bliže. I znao je: bila je obožavana, bila je čuvana, bila je mažena, od sviju i svega. I kada je čula priču, nije pobjegla. Mogla se nositi sa tim. Već je tada znao da je obožava.

Pjesnik je rekao:
Samo za tvoju Ljubav
Dat' ću ti sva čuda svijeta.

Na njegovim kućnim vratima pisalo je : SAM. Iako taj kućni prag nitko prošao već dugo nije, osim njega. Samog. Ali on sada više nije bio sam. A on je nju, baš nju, želio prenijeti preko toga praga, da ona svojom potpeticom otkine natpis SAM. Zauvijek. Zbog njega, zbog sebe, zbog njih. Jer je želio obožavati, maziti, čuvati. Baš nju i baš takvu.
Oteo je od svijeta i dao joj SAMO ZA NJEZINU LJUBAV – SVA ČUDA SVIJETA.

Op.a.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima kao i uvijek – neminovna je.