O POSUSTAJANJU
16.06.2006.
Već se danima trudim dokazati da mislim ozbiljno. Zašto? Što je to u ljudima da ne vjeruju Dobru? Što ih stalno navezuje na zlo? Na oprez? Koliko čovjek mora imati rana, da prestane vjerovati? Pa nisu svi toliko loši. Da li ne vjeruju samo loši ljudi? Lopov lopova... uvijek osjeti. Ili je nešto drugo. Već tjednima slušam... ono famoznu: „Kad postane predobro povući ću se“. Kuda? Zašto? Što je predobro? Kako to definirati? Kako nešto, netko, može biti PRE dobro. Što je u tome toliko loše? Koliko znoja i suza treba da dokažeš da nemaš zadnju namjeru? Da ne misliš loše, da nemaš primisli, pomisli, predumišljaj. Ako mene od deset ljudi, iznevjeri devet... zašto da kaznim preostalog jednog? Ja to ne mogu shvatiti. To ne dopire do mene.
Neću ja posustati. Ne mogu. Ne smijem. To je moja misija. Samo mi nije jasno. Toliko se trudim shvatiti, ali mi je žao. Žao mi je koliko je malo ljudi spremno prepustiti se.
Kada „previše“ spominjete Boga pomisle da ste u službi zla. Kada se previše dajete, pomisle da nešto od njih tražite. I onda objašnjenje: Pa već sam se toliko puta opekao/la...
Kao da se ja nisam. I što to znači? Da će svi koji su me ranili pobijediti? Ma ne dam im gušta. Ne mogu me oni promijeniti. Osobito ne na lošije. Što ih je više, osjećam se boljom osobom. Svi smo se mi opekli. Da li zbog naivnosti, ili kako se sve to već ne tumači... To ne znači da se mi moramo tako ponašati. Danas je sramotno izdići se ili izroniti iz sredine. Netko te odmah želi poklopiti. Da bi se uklopio. Ja se ne želim uklopiti. Ja sam to što jesam. Ako me takvu ne trebaš, to je tvoj izbor. Ne pripadam zlatnoj sredini. Ne mogu. To nisam ja. Nisam za nju zamišljena.
Možda bacam „bisere pred svinje“ ponekad, ali za mene nitko nije svinja. Svatko ima pravo da ga saslušam. Svatko ima pravo na malo razumijevanja. Na malo Ljubavi. Ja neću ništa izgubiti ako je dam. Baš ništa. Ništa darovano nije izgubljeno. Samo je darovano zauvijek naše.
Već napisah post o posustajanju. Samo sam vam željela reći da ja neću. Posustati.
LJUDI
Polako se pale prozori
U mojoj sobi mrak
To netko meni govori
To meni daje znak.
I ta se priča ponavlja
Ko jučer nam je sve
Na stol se jelo postavlja
I gleda se TV.
Ljudi, otišla bih daleko od ljudi
Pratila bih put, te zvijezde sjaj
Ali znam, nešto možeš sam
Sve mogu ljudi.
Ljudi, mogu da ih volim, da im sudim
Vrelo srce, hladan zagrljaj
Ali znam,
svjetlo u daljini to su ljudi.
Polako se pale prozori
Dal' na me misli tko?
Da nekom dušu otvorim
Još želim samo to.
komentiraj (14) * ispiši * #
