23
subota
ožujak
2013
Jesam li ohola?
Imam dobrog čovjeka, blagog, nezahtjevnog, često vrlo duhovitog. Dobar je ljubavnik, s vremena na vrijeme, kada mu se prohtije ili ga što posebno potakne i izvrstan, jedan od najboljih. Vjeran je na neki svoj miran način. "Što će mi druge žene, ti si mi dovoljna!". Doduše, malo manje atraktivno zvuči kada kaže istim tonom i "ti si mi dovoljno lijepa"! Nekako zvuči na neizgovoreno, mogao bih naći i ljepšu, ali ne da mi se baktati.
U srednjoj školi je bio među najboljima, ali nikada najbolji u ičemu, završio je fakultet u roku, ali jedan od sigurno najlakših. Obiteljske veze su mu osigurale relativno slabo plaćen posao u Gradu, refernta za kulturu, ili u prijevodu organizatora kulturnih događanja i koordinacije s raznim kulturnim udrugama. Vrlo lapidarnog radnog vremena. "Tko mi može platiti ova dva sata na sunčanoj terasi uz nebrojene kave, kada god mi se prohtije?!" I beskonačnih razgovora o gitarama, nogometu, ekologiji i sličnom, dodala bih. Svira gitaru vrlo pristojno, ali se prestao trudti oko toga "čim su komadi počeli padati". "Jer ionako nema dovoljno talenta za što vrhunsko."
Doselio se k meni kada sam ga pozvala i bio je sasvim ugodan i fer sustanar. Partner malo manje ugodan, jer sam prečesto i predugo znala biti sama. After party-i se otegnu i duboko u noć...., a i nije mi se s njim gledalo svašta, od folklora, preko prvog pljeska, do alternative. Posebno ne od postavljanja razglasa do zaključavanja.
Dva puta u dva mjeseca je ukupno rekao kako bi volio da ne prihvatim specijalizaciju u metropoli, nego ostanem. Jer su razlike u poslu, po njemu, zapravo samo tehničke. A i htio bi me oženiti kada god, ako je to meni što važno. Ovih se dana mirno vratio u potkrovlje mamici, jer za svoj stan neće vjerojatno nikada zaraditi, a i glupo bi bilo odricati se čega sve godinama, kada ima tako krasnu sobu i sav servis. Besplatno. Uz konstataciju da ćemo se mi već viđati kada budemo mogli. Ili nećemo, valjda....ako ne bude zgodno (to ja dodajem)?!
Čovjek je koji izbjegava sve probleme, ima vrlo malo izrazitih želja i ciljeva, pa se po toj logici tako postavlja i prema drugima. "Njegova pečenjarnica ima sasvim dovoljan jelovnik da se tamo hrani do kraja života". Mada zna uživati u jelu i pohvaliti moj ili mamičin trud, ako mu se servira. Jedan je od posljednjih ljudi koji ima auto bez klime, ali to ne samo da mu je OK, nego je i "puno zanimljivije stati svako malo u hladovini terasa usput, nego se zaključati u hladnjak".
No, poanta je da ja tog čovjeka ostavljam, potpisala sam ugovor da najmanje 10 godina ostajem u Zagrebu radeći posao o kojemu sanjam petnaestak godina. Što je de facto zauvijek. Je li oholo mijenjati dobrog čovjeka, muškarca, sve u svemu najboljeg kojega sam upoznala, za posao, kakav god? Jer, on mi se nikada neće pridružiti, skoro sam sigurna. Gotovo je organski dio svoga grada, kao prvo, a kao drugo s tim njegovim faksom neće dobiti posao u Zagrebu niti za milijun godina. Pogotovo sličan. Kada bi i želio sve napustiti.
komentiraj (72) * ispiši * #
11
ponedjeljak
ožujak
2013
Zagreb me čeka
Evo, desilo se, željeno i iznenada. Sredovječni, punašni Rom s debelim zlatnim lancem oko vrata i golemim pečatnjakom na prstu ,pozvonio je jučer poslijepodne na moja vrata. Školovati će najstariju kćer kako treba i za početak joj treba osigurati smještaj u gradu. Pregled je bio prilično detaljan, stana, što razumijem, ali i mene, što me skoro nagnalo da uprskam posao. Minute su odlučivale i ovaj puta bile na mojoj strani. Minute strpljenja.
Tek je dva-tri puta pokušao, čak i ne previše uvjerljivo, sniziti cijenu, zatim u nju utrpati i namještaj i ostale moje stvari, a na koncu je za njih nešto malo doplatio. Iseljavam se s nekoliko kovčega odjeće, obuće, posteljine, knjiga i osobnih memorabilija. Ostatak preuzima u kompletu zgođušna crnomanjasta djevojčica.
"Ne vidim što bi trebalo mijenjati, a Vi ćete doktorice lako napraviti još jednom isto! Evo Vam pet tisuća eura da potvrdimo dogovor, sutra ću donijeti ostalo, pa ćemo kod bilježnika. Ne, ne treba nikakva potvrda, pa nećete Vi mene prevariti!"
U osam sati i petnaest minuta jutros sam jednim potpisom doista ostala bez ikakve imovine osim Clia. I tek malo deblje kuverte s tako lijepim i novim eurima da sam ih morala odmah odnijeti u banku. Da otklonim sumnju što mi je kuckala u mozgu. Bezrazložnu i šovinističku, jer je vjerujem ne bi bilo da nisu Romi. Već iduće nedjelje moram stan i predati.
Sada ostaje dilema, golema. Dva-tri kilometra prema Samoboru od King Crossa ili Soblinec, Bandićevo naselje. Za što oboje imam dovoljno novca, pa bi mi sitniji krediti trebali tek za opremanje, ili kakvo bolje naselje, "u Gradu" i desetak kvadrata više. Pa da budem ozbiljno dužna idućih desetak godina. Meni je sada sve s mirisom Zagreba prekrasno, ali me prijatelji upozoravaju da nedjelja, kada ja razgledam, nije baš tipičan dan života u metropoli i da mane prave periferije ne treba uzimati olako. Treća varijanta, prastari stan na izvrsnom mjestu, starom dijelu Vukovarske avenije, mi se nije svidjela kada sam shvatila da zapravo trebam kupiti samo zidove, dok je baš sve ostalo za baciti. Imam neku averziju prema starim i pohabanim stvarima čudnih mirisa. A niti se smatram doraslom za bitku s desetak različitih majstora, čak niti sa pouzdanim savjetodavnim tijelom u pričuvi. U liku moga oca. Osim toga su mi u banci ispričali dosta kompliciranu priču oko financiranja tako različitih zahvata. Mada stoji da je lokacija točno kakvu sam zamišljala. Valjda ću jednom moći i doista birati prema ukusu, sada to ipak nije najvažnije.
Najvažnije je da će me vrlo uskoro početi plaćati da čeprkam po mozgu. Ne doslovno, krvavi dijelovi ceha mi nikada nisu bili nešto napeti. Umijećem, nadmudrivanjem, pronicljivošću. I uz mentora kojega izuzetno cijenim!
Dobra je ovo osjećaj, jako dobar, dok zakoračujem na posljednju od niza stepenica u životu, koju želim, planiram i sanjam. A koja se nije morala desiti, uopće nije, na petnaestak godina dugom putu.
Kažu poznati i iskusniji da neće dugo trajati, u smislu da nije štos u cilju, nego putu i želji, ali mi se baš sviđa, kolikogod potrajalo! Netko, Simple Minds, baš piše o odlukama i posve se slažem, dobre su odluke pravo blaženstvo!
komentiraj (51) * ispiši * #
07
četvrtak
ožujak
2013
Vjera, ideja, platforma
Pišući o vjeri, potrebi za njom u najširem smislu, čini se da sam izazvala brkanje lončića, komentare na strukturalne probleme Katoličke crkve, teokraciju i slične pojave koje su se dešavale ili se dešavaju još uvijek, kao posljedica djelovanja grupa ljudi koji vjeru uzimaju kao oruđe za neki konkretan cilj. Ili organizaciju. Nisam slijepa za mnoga zla kroz povijest, pa i aktualne dvojbene reakcije Katoličke i drugih crkava u okruženju. Mada i dalje mislim da su vjerske organizacije na našem području ipak učinile i čine zamjetno više dobrog nego lošeg. Makar stoga jer ih osnovni postulati vjere vežu da se neke stvari ne smiju činiti, a neke moraju. Što je bolje, uprkos vrludanju i pojedinim ispadima, nego da ih nema uopće. No, sadašnja Crkva uopće nije bila tema mojih razmišljanja o vjeri kao neophodnom temelju za neki kvalitetni pomak.
Nova platforma bi se osim vjerom mogla nazvati i idejom ili strategijom. To bi bio mali broj, 3-4, ili nešto više, ako bi se pokazalo mogućim, postulata koji bi bili široko prihvaćeni i obvezujući. Oni bi stvorili ispod sebe veći niz konkretnih mjera koje automatski proizilaze iz njih, a također bi determinirali i niz stvari koje se nikako ne mogu činiti, jer su u suprotnosti s prvima. Piramida dobrog! Također, ovaj bi koncept vezao ruke svim budućim izvršnim vlastima da u bilo čije ime, i zbog bilo čijeg interesa ili povoda, učine što nesukladno. Jer bi to bilo "bogohuljenje", a priori nedopustivo. Na primjer, zadaća društva, države, da mora osigurati nomalan život svim stanovnicima koji to isto društvo prihvaćaju, proizvela bi nužno drugačiju raspodjelu društvenih dobara, ekonomsku politiku i strukturu javnih usluga. Ne bi se mogla relativizarti niti jedna životna potreba i dvojiti oko nje za ijednog člana. Naprosto bi, za primjer, mala Nora bila poslana na liječenje na uštrb 1 kilometra nove autoceste. Sistem prioriteta. Također, niti jedna ljudska aktivnost ili ambicija ne bi bile ograničene ili uniformirane, osim da se ne kose s početnim postulatima. Ako je potrebno, uklesanim u kamen. Mislim da naša zemlja ima sasvim dovoljno resursa u svakom smislu da to može zatvoriti. Čak i bez revolucionarnih zahvata. Možda bi, opet za primjer, političare vozili u Golfu, a ne skupljim limuzinama, ali bi se i oni brzo navikli i shvatili da zapravo nije bitno. Ili potrudili stvoriti kroz vrijeme višak i za što više.
Za vjeru sam se odlučila iz dva važna razloga, Prvo, mislim da je narodu potrebna neka prispodoba, utjelovljenje čega, a da bi se mogao identificirati i s vremena na vrijeme podsjetiti o čemu je riječ. Osjetiti pripadnikom čega razumnog i dobrog. Dobrog za svakoga pojedinačno, ali i sigurnog za djecu i budućnost. Čak bi i teška vremena tada postala lakša, jer bi svi bili uvjereni da dobivaju doista sve moguće, te da stvari moraju ići na bolje. Ako se u njih ulaže osobni i kolektivni napor i pamet. Tu jednađbu danas kvare jedino sumnje, većim dijelom sasvim utemeljene, da nas netko izigrava i kani to činiti i dalje. Bukvalno, ako 90 dana hranim svinju, to MORA nešto vrijediti. I vrijedi, ako maknemo mućke na stranu i uspostavimo sistem vrijednosti na realnim osnovama. Tada nije velika mudrost proračunati samo koliko svinja moram hraniti za koji stupanj efikasnosti i zadovoljenja potreba. Drugo, vjera, crkve, imaju logistiku za široko sprovođenje Novog evanđelja, ljudi ih ionako pohode. A sadašnja vjera već sadržava sve važne elemente budućeg narodnog dogovora. Ili bar te dvije stvari načelno uopće nisu suprostavljene, mogle bi se usaglasiti, a da crkve ne izgube svaka svoj autonomni dio "priče" o duhovnosti ili ikojoj nadogradnji. Imaju i impresivan broj visoko obrazovanih ljudi koji bi lako i brzo mogli preuzeti propovijedanje, širenje i razjašnjavanje ideja ovoga projekta. Koji uopće ne bi dirao, ili možda rušio, njihove zasebne interese. Osim u dijelu da ih priječi, kao i sve ostale stanovnike, da krše osnove. Sistem bi njima, kao i svima ostalim organizacijama, grupama i pojedincima samo izbio iz ruku mogućnost uobličavanja bilo kojeg projekta koji ne prolazi test suglasnosti s osnovnim pravilima. Automatski i bez posrednika. Ali i jamčio sigurni opstanak i razvoj.
komentiraj (17) * ispiši * #
04
ponedjeljak
ožujak
2013
Egoizam ili naprosto loše vrijeme?!
Pitam se koja vrsta i količina egoizma je potrebna da oko manje-više benigne teme baš moramo prijeći na vrijeđanje, prozivanje na osobnom nivou i prizivanje pripadnosti SDP-ovom ili HDZ-ovom klanu, kao valjda konačnu uvredu ili diskvalifikaciju. Mišljenje, bilo čije, ne bi smjelo izazvati mržnju i diskvalifikaciju, u najmanju ruku dok ne zadire izravno u nečija osnovna prava, ili ne napada na slično zločest način. Načelo mislim, dakle postojim, po definiciji i sasvim očekivano, podrazumijeva različita mišljenja, do dijametralno suprotnih. Na koncu, povijest je vrlo zorno pokazala da su mnoge istine vrlo relativne i rastezljive, zar ne?! Zašto ičlije mišljenje o sexualnom odgoju, vrijednosti i adekvatnosti književnih uradaka, muzike ili filmova, baš mora izazvati dikvalifikaciju onih koji misle drugačije? Mogli bismo samo postaviti, iznijeti, svoje argumente i točka. Čemu bar ovdje, gdje doista ničije mišljenje ne proizvodi baš nikakve posljedice, ne možemo jasno priznati, prvo sebi a onda i ostalima, da možda ipak postoji mogućnost kako naše mišljenje uopće nije obvezujuće, niti zajamčeno točno. Čak niti da je postojanje samo jednog mišljenja i stava logično za očekivati. Jer naprosto nije, ako samo malo razmislimo od koliko različitog spektra pretpostavki potiče svako pojedinačno mišljenje ili stav, svjetonazor ili ukus, sistem vrijednosti i način zaključivanja.
Jesu li ljudi u lošim vremenima samo razdražljivi, pa reže u načelu, jedva čekajući "loptu na voleju", kako bi se naprosto iskalili na prvom pogodnom tko naiđe, a samo stoga jer su im prave mete nedostupne? Ili je obratno, to iskreni stav i navada priličnom broju ljudi, samo što u bezbrižnijim vremenima od ovog našeg, opuštenije i s više humora prilaze svemu, pa onda i tuđim oprečnim mišljenjima. Dakle sa dobroćudnim smješkom, ali ga svejedno zapravo ne uzimajući u obzir kao normalnu i prihvatljivu opciju. Kamoli nešto za razmisliti i možda bar dijelom prihvatiti, ugraditi u svoje "istine".
Naime, svakom normalnom je valjda jasno da je povijest vrlo zorno pokazala kako postoji doista iznmno mali broj istina koje su preživjele tijek vremena neokrznute. Dapače, da ih je veliki broj doživio totalnu inverziju, takvu preobrazbu, da neke stare samo 20-30 godina danas mogu izazvati samo iskreni smijeh i zapreopaštenost u što smo sve vjerovali tada.
Dakle, ako i stavimo posve na stranu običan dobar kućni odgoj, pristojnost u komunikaciji i tako to, mislim da bismo ipak to morali uzeti u obzir, te prihvatiti različito mišljenje puno tolerantnije, s puno više otvorenog uma. To ne znači pročitati svoje mišljenje svako jutro u dnevnom tisku ili čuti u aktualnom Dnevniku, ali znači ostaviti mogućnost da nas bar kadikad tko razuvjeri. Može razuvjeriti! Makar do stupnja da postoji mogućnost različitih stavova koji su podjednako dobri ili loši i prihvatljivi u smislu tolerancije i suživota. Takvih s kojima se uopće ne slažemo, ali oni ipak jesu posve benigni za okolinu, društvo i druge ljude. Dakle samo su šarolikost i niti na koji način ne bi trebali pokrenuti mehanizam obrane i samoobrane, kamoli teže oblike sukobljavanja. Što vrijeđanje na ovim prostorima svakako jest. Ovdje ne možemo opaliti pljusku neistomišljeniku, nego samo uvrijediti i diskvalificirati, a ne bi bilo preteško ili nemoguće, pokazati da je to samo stoga jer je to najteži mogući dostupni alat i način!!!
komentiraj (34) * ispiši * #
