Imam dobrog čovjeka, blagog, nezahtjevnog, često vrlo duhovitog. Dobar je ljubavnik, s vremena na vrijeme, kada mu se prohtije ili ga što posebno potakne i izvrstan, jedan od najboljih. Vjeran je na neki svoj miran način. "Što će mi druge žene, ti si mi dovoljna!". Doduše, malo manje atraktivno zvuči kada kaže istim tonom i "ti si mi dovoljno lijepa"! Nekako zvuči na neizgovoreno, mogao bih naći i ljepšu, ali ne da mi se baktati.
U srednjoj školi je bio među najboljima, ali nikada najbolji u ičemu, završio je fakultet u roku, ali jedan od sigurno najlakših. Obiteljske veze su mu osigurale relativno slabo plaćen posao u Gradu, refernta za kulturu, ili u prijevodu organizatora kulturnih događanja i koordinacije s raznim kulturnim udrugama. Vrlo lapidarnog radnog vremena. "Tko mi može platiti ova dva sata na sunčanoj terasi uz nebrojene kave, kada god mi se prohtije?!" I beskonačnih razgovora o gitarama, nogometu, ekologiji i sličnom, dodala bih. Svira gitaru vrlo pristojno, ali se prestao trudti oko toga "čim su komadi počeli padati". "Jer ionako nema dovoljno talenta za što vrhunsko."
Doselio se k meni kada sam ga pozvala i bio je sasvim ugodan i fer sustanar. Partner malo manje ugodan, jer sam prečesto i predugo znala biti sama. After party-i se otegnu i duboko u noć...., a i nije mi se s njim gledalo svašta, od folklora, preko prvog pljeska, do alternative. Posebno ne od postavljanja razglasa do zaključavanja.
Dva puta u dva mjeseca je ukupno rekao kako bi volio da ne prihvatim specijalizaciju u metropoli, nego ostanem. Jer su razlike u poslu, po njemu, zapravo samo tehničke. A i htio bi me oženiti kada god, ako je to meni što važno. Ovih se dana mirno vratio u potkrovlje mamici, jer za svoj stan neće vjerojatno nikada zaraditi, a i glupo bi bilo odricati se čega sve godinama, kada ima tako krasnu sobu i sav servis. Besplatno. Uz konstataciju da ćemo se mi već viđati kada budemo mogli. Ili nećemo, valjda....ako ne bude zgodno (to ja dodajem)?!
Čovjek je koji izbjegava sve probleme, ima vrlo malo izrazitih želja i ciljeva, pa se po toj logici tako postavlja i prema drugima. "Njegova pečenjarnica ima sasvim dovoljan jelovnik da se tamo hrani do kraja života". Mada zna uživati u jelu i pohvaliti moj ili mamičin trud, ako mu se servira. Jedan je od posljednjih ljudi koji ima auto bez klime, ali to ne samo da mu je OK, nego je i "puno zanimljivije stati svako malo u hladovini terasa usput, nego se zaključati u hladnjak".
No, poanta je da ja tog čovjeka ostavljam, potpisala sam ugovor da najmanje 10 godina ostajem u Zagrebu radeći posao o kojemu sanjam petnaestak godina. Što je de facto zauvijek. Je li oholo mijenjati dobrog čovjeka, muškarca, sve u svemu najboljeg kojega sam upoznala, za posao, kakav god? Jer, on mi se nikada neće pridružiti, skoro sam sigurna. Gotovo je organski dio svoga grada, kao prvo, a kao drugo s tim njegovim faksom neće dobiti posao u Zagrebu niti za milijun godina. Pogotovo sličan. Kada bi i želio sve napustiti.
Post je objavljen 23.03.2013. u 10:06 sati.