Egoizam ili naprosto loše vrijeme?!

Pitam se koja vrsta i količina egoizma je potrebna da oko manje-više benigne teme baš moramo prijeći na vrijeđanje, prozivanje na osobnom nivou i prizivanje pripadnosti SDP-ovom ili HDZ-ovom klanu, kao valjda konačnu uvredu ili diskvalifikaciju. Mišljenje, bilo čije, ne bi smjelo izazvati mržnju i diskvalifikaciju, u najmanju ruku dok ne zadire izravno u nečija osnovna prava, ili ne napada na slično zločest način. Načelo mislim, dakle postojim, po definiciji i sasvim očekivano, podrazumijeva različita mišljenja, do dijametralno suprotnih. Na koncu, povijest je vrlo zorno pokazala da su mnoge istine vrlo relativne i rastezljive, zar ne?! Zašto ičlije mišljenje o sexualnom odgoju, vrijednosti i adekvatnosti književnih uradaka, muzike ili filmova, baš mora izazvati dikvalifikaciju onih koji misle drugačije? Mogli bismo samo postaviti, iznijeti, svoje argumente i točka. Čemu bar ovdje, gdje doista ničije mišljenje ne proizvodi baš nikakve posljedice, ne možemo jasno priznati, prvo sebi a onda i ostalima, da možda ipak postoji mogućnost kako naše mišljenje uopće nije obvezujuće, niti zajamčeno točno. Čak niti da je postojanje samo jednog mišljenja i stava logično za očekivati. Jer naprosto nije, ako samo malo razmislimo od koliko različitog spektra pretpostavki potiče svako pojedinačno mišljenje ili stav, svjetonazor ili ukus, sistem vrijednosti i način zaključivanja.
Jesu li ljudi u lošim vremenima samo razdražljivi, pa reže u načelu, jedva čekajući "loptu na voleju", kako bi se naprosto iskalili na prvom pogodnom tko naiđe, a samo stoga jer su im prave mete nedostupne? Ili je obratno, to iskreni stav i navada priličnom broju ljudi, samo što u bezbrižnijim vremenima od ovog našeg, opuštenije i s više humora prilaze svemu, pa onda i tuđim oprečnim mišljenjima. Dakle sa dobroćudnim smješkom, ali ga svejedno zapravo ne uzimajući u obzir kao normalnu i prihvatljivu opciju. Kamoli nešto za razmisliti i možda bar dijelom prihvatiti, ugraditi u svoje "istine".
Naime, svakom normalnom je valjda jasno da je povijest vrlo zorno pokazala kako postoji doista iznmno mali broj istina koje su preživjele tijek vremena neokrznute. Dapače, da ih je veliki broj doživio totalnu inverziju, takvu preobrazbu, da neke stare samo 20-30 godina danas mogu izazvati samo iskreni smijeh i zapreopaštenost u što smo sve vjerovali tada.
Dakle, ako i stavimo posve na stranu običan dobar kućni odgoj, pristojnost u komunikaciji i tako to, mislim da bismo ipak to morali uzeti u obzir, te prihvatiti različito mišljenje puno tolerantnije, s puno više otvorenog uma. To ne znači pročitati svoje mišljenje svako jutro u dnevnom tisku ili čuti u aktualnom Dnevniku, ali znači ostaviti mogućnost da nas bar kadikad tko razuvjeri. Može razuvjeriti! Makar do stupnja da postoji mogućnost različitih stavova koji su podjednako dobri ili loši i prihvatljivi u smislu tolerancije i suživota. Takvih s kojima se uopće ne slažemo, ali oni ipak jesu posve benigni za okolinu, društvo i druge ljude. Dakle samo su šarolikost i niti na koji način ne bi trebali pokrenuti mehanizam obrane i samoobrane, kamoli teže oblike sukobljavanja. Što vrijeđanje na ovim prostorima svakako jest. Ovdje ne možemo opaliti pljusku neistomišljeniku, nego samo uvrijediti i diskvalificirati, a ne bi bilo preteško ili nemoguće, pokazati da je to samo stoga jer je to najteži mogući dostupni alat i način!!!