More, masline, muškarac

4 dana godišnjeg u srpnju, zapravo 2 i vikend, za najmlađu suradnicu je premija, znak milosti, naklonosti i nagrade šefa. Kojemu uobičajena tura jedrilicom traje 20-25 dana. Postati ću i ja jednom valjda šefica.
Mjestašce kraj Zadra smo našli ovdje negdje. Zapravo na Crnom jajetu, privatni smještaj, proširena soba koju zovu apartmanom za dvoje, u kombinaciji s večerom u restoranu istog gazde. Iznos doista prihvatljiv, a zasto je tako sam shvatila dolje. Nigdje nikoga. Skoro.
Volim se sunčati i kupati u toplesu, ali nikako da pregrizem, pa tu strast spojim s javnom plažom. Pokušala sam dva puta i oba imala dojam da svi bulje u njih. Umišljam, znam, ali... A baš si znam umisliti i kako sam prava, suvremena žena.
Elem, put uz suprotnu stranu zaljeva, nasuprot mjestašcu, uglavnom put maslinara i pasa turista. Freze i pješaci. Koji oko podneva baš ne bauljaju uokolo, pa je relativno pusto mjesto. Ako se ne računa da do prvih kuća preko mora nema više od 100 metara. Ili dapače. Poneki "naturisti" raznih provenijencija, kadikad, a i na obostrano željenoj daljini, su dio pejzaža. Tek strastveni ribiči za koje i ne bih dala ruku u vatru da su ovdje zbog riba, predstavljaju smetnju. Donekle. Još jedan par očiju ispod spuštenih obrva i uglavnom usmjeren u neutralnom smjeru, je jedno, a mnoštvo nešto posve drugo.
Osvježena još prehladnim morem protežem se kao gušterica na prostirki od trske ili nečeg sličnog. U slušalicama kompilacija Cohena, Njegov poklon, uradak tehničara lokalne radio stanice. Što me uvijek nekako dodatno umiri i smekša, raspekmezi.
Zaklanja mi sunce i podiže jednu slušalicu. Hoćeš da te namažem i izmasiram? Dapače. Okrećem se potrbuške. Minuta-dvije s namjerom usmjerenih pokreta vještih dlanova i trebalo mi je biti posve jasno da "pas ne laje radi sela". Bez obzira što je uredno izvukao ruke iz mojih gaćica nakon što je obavio posao. Možda i jest. No, bila sam prelijena uopće o tome razmišljati. A i sviđalo mi se. Jako. Okreće me i nastavlja utrljavati maslinovo ulje. Vrlo detaljno, vrlo pažljivo i temeljito. Bradavice mi postaju tvrde kao kamen i prije nego je posve logično dolutao do njih, ali to je uvijek tako od njegovih ruku posvuda. Zavlači prste obiju ruku pod gumu gaćica. Digni guzu! Ne budali, pa od preko se vidi golim okom, kamoli kakvim dvogledčićem. Ma da, baš, što bi se vidjelo dok ležiš. Ako tko naiđe? Pa vidiš da se vidi daleko na obje strane. Čempresi i masline.... A i baš te želim gledati golu na suncu! Znaš to. Kako odbiti? Nikako! Svlači me jednim blagim pokretom uz neophodnu pomoć i nastavlja polagano. Unutrašnja strana još skupljenih bedara, polagano uzbrdo, poprijeko preko mišića, svakog pojedinačno, sasvim do pregiba, pa natrag.Podiže mi koljeno i otvaram oči, ali ništa posebno, samo mi ga obuhvaća objema šakama i masira palcima, spušta se, detaljno prelazi listove, zatim stopala i prste, jedan po jedan. S prevelikom pažnjom. Vruće mi je, jest da sunce sja, ali ne toliko. U povratku, ne prekidajući ritmično stezanje mišića masnim prstima, ovaj puta uz mišić, usput mi širi bedra, pravi prostor za obje ruke, dotiče ju kao usput raznim pokretima, dlanovima, prstima. Zatim puno određenije. Prst sam klizne, jagodicom počinje kružiti unutra i izvoditi još neka čudesa. Ovaj puta sama podižem koljena, još širim bedra, bolje mu se namještam. Uvodi i društvo, a palcem kruži, traži što mi najbolje paše. Kao da već vrlo dobro ne zna! Cohen prelazi sasvim u pozadinu, postaje kulisa. Ne mogu se oduprijeti, ne slušam više njegov ritam, prepušam se drugom ritmu, osjećam kapljice na gornjoj usni i čvor koji se kupi negdje u utrobi. Ali, lisac je, neće još, usporava sasvim, pažnju opet vraća pretežno bedrima, unutrašnjoj strani bedara. Ruka u meni skoro miruje. Neću da miruje, počinjem sama kružiti. Odgovara i jednostavno me počinje ubadati. Polagano, ali odlučno, određenim ritmom i uvijek cijelom dužinom, dok mu se palac ne zalijepi na nju. I malo kreativno zadrži. Sada već neminovno dolaze vrući valovi, potop dolje, zujanje u glavi i moje sasvim određeno, usmjereno, ritmično, uvijanje tijela ususret. Krajičkom mozga registriram da je presložio momčad i počeo, gotovo bez zastoja, upotrebljavati još jedan prst. Sada me ubada i u guzu, istim pokretom. Svejedno, može sada što hoće, samo da ne prekida. Niti usporava. Ionako više ne razaznajem detalje, tek nekako uopćeno njegovu šaku što me pogađa sve brže.Vrlo promišljeno ubrzavajući, vođen mojim tempom.Toplina obavija mozak, oči i zube stišćem grčevito, utroba je na dobrom putu da se naprosto raspadne. Znalac je, ne pušta me samo tako, to traje bar minutu-dvije, možda tri. Istim intenzitetom. Baš je posvećen poslu. A i zaustavljanje je sasvim posebno, osjećam svaki treptaj svojih mišića oko njegove ruke što me i dalje postojano probada posvuda. Samo polagano, kao odsutno, a ipak i dalje savršeno usklađeno mom ritmu.
Treba sada uspostaviti dah. Treba na brzinu smisliti nešto pakosno, sarkastično ili provokativno. Jer me uvijek izazove taj njegov pretjerano slavodobitni fiksirajući pogled i nadmoćni smješak, što me dočekaju nakon što otvorim oči, a kada mi tako nešto učini. Kao da govori meni i svijetu kako je nenadmašan, kao da rukom drži boga za bradu, a ne.....
Možda sam nešto i smislila u smislu prolazne ocjene ili tako, ali nisam uspjela izreći. Čim sam otvorila oči ugledah ga kako i sebi užurbano spušta kupaće s bokova, klečeći na ležaljci, sasvim blizu, među mojim posve raširenim i još blago podignutim nogama. Sasvim ozbiljan, napetog lica, a i ne samo lica, što je bilo nemoguće previdjeti, sa žeravicama u očima, neobično dubokim, napuklim, glasom, napadno zureći u nju, naređuje vrlo jasno. Okreni se i klekni, sada ću te jebati! Tu se doista nema što dodati. Niti je dopušteno oklijevati.
Na početku, kada me prvi puta, bez ikakvog ustezanja ili obzira, silovito pogodio negdje duboko, malo odigao s ležaljke, pomaknuo po njoj, glava opuštena između ruku mi je sama poskočila uvis, pogled se izravnao i ugledah ispred sebe, na suprotnoj obali, neku ženu kako vješa rublje i možda na čas sa zanimanjem gleda prema nama. Brzo su se slike sasvim uskomešale i razlile, kao da netko za oko prevelikom brzinom miče kamerom preko maslina u svim mogućim smjerovima. Ili kao duga možda? Kao da me je više bilo briga. Nekada ga naprosto obožavam takvog, raspamećenog, kada ga svaki puta skoro sasvim izvuče iz mene i onda upotrijebi svu snagu ruku ukopanih na mojim bokovima, da me povuče ususret svojih jurećih kukova. Jednostavno pogodi kao čekićem, doslovno rastrese u najsitnije komadiće. Sakupi, suzi, svu moju pažnju i mogućnost percepcije na tu jednostavnu radnju. Toliko jednostavnu i posve bezvremensku. I ne staje, ne mijenja ritam, ne osvrće se puno na mene, mislim da niti ne diše. Samo me ustrajno lomi na komadiće, topi mi mozak. Uvlači u neki posve neovisan kovitlac na nekom neodređenom mjestu. Sex. Čisti sex, bez ijedne primjese ičega. Imam dojam, čak i posve neosoban.
Naučila sam već ranije da trska nikako nije najbolja podloga za na koljenima zaustavljati i pokušati kontrolirati skoro stotinu kilograma raspamećenih mišića koji nasrću i nasrću. Tko bi se svega sjetio....Kao da bi mi pomoglo i da jesam. Sva su mi se koljena zažarila. Prvo slatko, a popodne su više samo pekla kod ulaza u slanu vodu. Ovo je definitivno posljednje more s tom glupom ležaljkom kojoj je jedina prednost što se ne moči. Nabavljam definitivno jednu komfornu, s debelom spužvom! Da nikada više još i navečer ne izgledam i osjećam se kao da sam klečala na kukuruzu! Na Njegovo posve iracionalno oduševljenje i radost.