28
petak
prosinac
2012
Katolici, pape, agnostici, silnici i sex
Postaje gotovo nemoguće ignorirati tekuću trakavicu sa sexulanim odgojem, kao i ne ljutiti se, ili smješkati, glupostima koje malo-malo čujem iz usta jedne ili druge strane. Te pridruženih satelita.
Opet se, međutim, s obiju strana tako lako previđa jednostavna činjenica, nitko i ničije mišljenje nije bogom dano, jedino i sveto. Osim božjeg, a tu bi se svatko trebao potruditi da me uvjeri kako ima autentično tumačenje. Svejedno, bio kardinal, ili ministar!
Svi zakoni, propisi, socijalni obrasci ponašanja, sve organizacije i tijela, koliku god u nekom trenutku imali vlast, organizirani su samo i isključivo radi potreba čovječanstva, čovjeka. I ne mogu biti iznad toga i bez obzira na te potrebe, sami sebi svrha.
Uzevši gore navedeno u obzir, meni se čini da roditelji imaju pravo izabrati vrstu odgoja i obrazovanja za svoju djecu, gledano iz kuta svjetonazora, religijsklih stanovištva, pa i mnogih užih stanovišta. Uspoređivati pri tome program matematike s programima koji sadržavaju takve sastavnice jest neutemeljeno. Kao i izgovori to nije u programu, nego u kurikulumu, ili literaturi za nastavnike. Dakle neophodan je dijalog, dogovor, s roditeljima, ili njihovim udrugama. Jer doista nitko nije tako stručan i neopoziv da smije tvrditi u kojoj dobi je tako neophodno dati koju informaciju. Ili je uopće dati u okviru školskog programa. Činjenica da nešto postoji u nekim količina u realnosti također baš nije neki argument. I vještice su doista spaljivali, pa to nikome ne znači da su bili u pravu. Pojednostavljeno, ne želim li da moje dijete vježba u školi navlačenje kondoma, teško da itko smije protiv toga dekretom. Ako ima dobre argumente, ionako se ne bi plašio da me njima pokuša uvjeriti i stvori društvenu klimu koja bi to prihvatila. Kao i oko bilo kakvih ideoloških razlika. To nije uloga vlasti. Nametati. Nego provoditi društveni konsenzus!
Dalje, mi smo velikim dijelom katolička zemlja, sviđalo se to kome ili ne, relativizirao to ili ne. Uostalom već je i to prilično nepristojno, ako sam se izjasnila da se osjećam tako, raspravljati o toj mojoj odluci i osjećaju. Kako katolike u ovoj zemlji zastupa svećenstvo, s kardinalom na čelu, on ima pravo o tome govoriti, o potrebama i osjećajima svojih vjernika. A potrebe i osjećaji većine ne mogu biti irelevantni. Država postoji uglavnom radi zadovoljavanja istih, ne suprotno, da njima nameće što drugo, bez obzira u čije ime i s kojim plemenitim ciljem. Pa sam uvjerena da ministar Jovanović duboko nije u pravu i ponaša se kao nasilinik. A koji čak i nema realan izvor za to, tek je slučajnošću političke kombinatorike stavljen na čelo resora o kojemu nema pojma, niti je za njega obrazovan, niti ima praksu u njemu., niti je po bilo kojem drugom kriteriju ovlašten za preodgajanje pučanstva.
No, kako to već kod nas biva, nije niti Katolička crkva prva pozvana da progovori o tome, pogotovo ne isključivo i s pozicija neporecivog. Čitav je niz stručnih i verificiranih tijela i pojedinaca u našem društvu koji imaju pravo o tome govoriti i iznijeti stav crpljen iz svojega znanja i iskustva. Koje bi se moralo ne samo uzeti u obzir, nego obvezno konzultirati. Da bi se u širokoj raspravi svih zainteresiranih zbilja rodio novi program, najbolji mogući. Inače, pobijedi li Jovanović imati ćemo tihi ili glasni bojkot, jednako nastavnika i roditelja, dakle neki novi cirkus tipa pišemo jedno, radimo drugo. Pobijedi li pak Crkva, zaustavićemo uvođenje potrebnog programa, ili od njega načiniti cirkus arhaičnog tipa, kojemu će se opet smijati svi, na čelu s učenicima. U oba slučaja još će se i potrošiti milijuni.
A rješenje je tako očito. Zauzdati sujete i vlastite veličine i sjesti za stol s argumentima. Mnogo je i u ovakvom programu stvari koje nitko zdrav ne spori i koje bi bilo šteta izgubiti, pa doista nema realnog razloga za ne korigirati ga u detaljima i postići uvijek idealno, konsenzus!
Na koncu, pa nisu li već jednom Milanović i društvo s najavama ukidanja Vjeronauka u školama vidjeli što znači đon protiv katoličke većine. Na svoju štetu, ali i svih nas, kada su time produžili lopovsku eru Sanadera za još 4 godine ?!?
komentiraj (56) * ispiši * #
18
utorak
prosinac
2012
Skraćuje li i vama hladnoća krila?
Ne da mi se nikuda izvan obaveznih smjerova, posao-kuća-najbliži dućan. Čak niti u velike dućane. Možda i bi da zapravo nisu baš tako veliki u malom gradu. Da su kao u Zagrebu, čitavi mali gradovi, dovoljni za čitavo popdne. Da ne moram između njih na hladnoću. Opet, kada mi se smanji tempo života, on sam naginje tendenciji da zadrži trend i usporava i sam dalje. Pa mi se manje-više stalno drijema, svakako prečesto. Kako kućanske poslove držim nužnom logistikom, jasno da mi ne pada na pamet razbuđivati se započinjanjem čega značajnog, a ne neophodnog. Tv program je uglavnom loš, reprizan i nezanimljiv, a čak niti s knjigama nemam u zadnjim tjednima nešto sreće. Bar nisu dovoljno dobre da me vežu satima. Dragi je dobavio nešto novih filmskih naslova, ali i to mi je muka, od pet-šest pokušaja tek je jedan do dva opravdao napor da ostanem sasvim budna. Uključujući 007. I u stanu mi je takvoj nepokretnoj stalno prohladno i na raskošnih (dragi!) 23-24. Ubila bih za centralno grijanje, jer uopće ne vidim prednosti peći koje "bolje i jeftinije griju" (dragi!), kada mi je hladno u kupaonici, hodniku i spavaćoj sobi. Ako ne uspostavim stalnu turu loženja na 4 mjesta, što zapravo pretvori život u profesionalnog ložača. Sve moguće električne naprave za grijanje, uljne radijatore, infracrvene i svakakve, držim čistom iluzijom topline. Nikada se nisam uz njih pošteno ugrijala. I pokrivači me živciraju jer im treba vremena da počnu djelovati. Očito je, treba me grijati ! Ne smješkaj se Dado, ne tako, ne znam tko bi me nagovorio da se skinem. Nego kao mačku, sklupčanu u krilu, sakupljenu najviše što je moguće.
Mda, tako je dobro, leđa i guza na toplom, pokrivač s prednje strane, gledaj što hoćeš, ja plutam nekim prostorom između sna i jave, čujem, a ne trudim se razumjeti, vidim neke šarene slike na ekranu, ali zapravo maštam o šarenim slikama s plaže. Čaj? Bi, ali kako ga nema tko dodati, odustajem, samo se ne miči nikuda!
Neke istočne filozofije hvale ovakva stanja nužnog broja okretaja, kao neke periode rekuperacije. Imaju i tehnike za postizanje istih. Meni je dovoljna samo vlažna hladnoća i gasim se.
komentiraj (35) * ispiši * #
08
subota
prosinac
2012
Kontrapunkt i malo nostalgije
Blaga kasnoljetna večer, smiraj lijepog, tek malo pretoplog dana. Petak, početak mirnog vikenda, dežurstvo odrađeno prošli vikend, čak i dragi stiže s posla izravno kući. S ručkom iz ribljeg restorana, širokim osmjehom i bocom nekog malo preslatkog i naravno sasvim toplog, makedonskog, crnog, vina. Nema pojma o vinima, za njega su glavne vrste bijleo i crno, ali važna je namjera, niti mi na pamet ne pada prigovarati, cjepidlačiti!
Društvo će izići predvečer, nikuda određeno, tu i tamo, čak i malo plesa u kafiću, Za kraj, poput klinaca, hamburgeri. Ima takvih dana, kada je sve smiješno i zabavno, kada pale štosevi za klince, sve kočnice popuštaju, kada su svi za zabavu i ništa ne nedostaje, mada je sve relativno obično. Ljetna je haljinica vjerojatno prekratka za moje godine, pogotovo dok sjedim prekriženih nogu. Najfiniji, tanki pamuk se poput paučine omotava oko mene, ocrtava me svakim pokretom. Pa ipak jako paše dragom, a, iskreno, i ne samo njemu. Pogledi često odlutaju prema mojim preplanulim bedrima, ili onako vruće kližu niz čitavo tijelo. Vrtoglavo visoke sandalice samo pojačavaju učinak! Cure me vjerojatno u sebi nazivaju raznim imenima, a dragi se naizmjence topi, pa mu je slijedeći čas krivo kako me dečki gledaju! Razgovarali smo o tome i valjda se nikada neće sasvim naučiti ne biti ljubomoran. Što ću mu?! Naravno, dolijevam očima ulje na vatru i više sam nego zadovoljna kako se trznuo kada je definitivno, u plesu, shvatio da ispod haljinice nema ništa do malih čipkastih gaćica. Pokušava biti duhovit, spominje da nije shvatio da je baš toliko vruće. Nepogrešivo osjećam, već u polovini večeri, da mu nije samo do smijeha, ali baš stoga otežem, trudim se učestvovati u svakoj novoj šali, zezanciji, ostati među posljednjima. Prošlih dana si bio prezaposlen, pa možeš čekati i danas, ha?! Potkraj već postaje malo preslobodan s rukama, za javni prostor, šapće nakon što mi je dlanom dobro odmjerio guzu, kako je već pomislio da mi je još više vruće.... Pleše više da me ima u rukama, čvrsto priljubljenu, nego što nešto slijedi ritam iz zvučnika. Neka količina alkohola uvijek na njega tako djeluje, postaje izravniji, na granici agresivnog. Volim ga takvog, manje blaziranog nego bi njegova mamica ikada poželjela. Ili pomislila da jest!
Otkopčava remen čim smo sjeli u auto, mada su prijatelji tek jedan auto između udaljeni na parkiralištu. Samo se nadam da i oni imaju pametnijeg posla. Izvija se spušta hlače i povlači mi glavu u krilo skoro istim pokretom. Malo, samo ga malo uzmi...odmah ovdje. I takvog ga volim, napaljenog, kada mi se palac i ostali prsti ne mogu međusobno sastaviti oko njega. Vlažan je, nepogrešivog mirisa i okusa! Šumno udiše . Zapravo, baš me briga gdje smo, hoće li tko naići. Pritišće mi glavu, izvija se, guši me, tjera na nemoguće. Izvlačim se koliko moram, ludujem jezikom da ga odvratim od novog sličnog pokušaja, grickam ga čitavom dužinom, zaranjam do pregiba, pa natrag, dopuštam ipak da još jednom učini za čim žudi. Kao i uvijek, zakotrlja se i koja suza, dok pokušavam disati na nos. Ne uspijevam ga kontrolirati, prešao je crtu, uspravljam se naglo. Vozi nekuda ! Izdahne glasno, razočarano, kao dijete kojemu ste oteli lizalicu, pali auto, kreće i grabi me za unutrašnju stranu golog bedra. Iz prstiju mu isisjava želja, grč, pušta me tek na čas, dok mijenja brzine. Skreće čim može, prema brežuljcima s kletima i vinogradima, vozi malko prebrzo, prenervozno, jednom rukom, druga pokušava svašta. Pomažem mu, kliznem u sjedište, široko raširenih bedara. Skreće i pogled, nimalo pametno! Koga briga? Čim je stao okreće mi se, pritišće me na naslon, divlje ljubi, skoro proždire, uzima me prstom, pokreće svu, sjedalo kao da se ljulja na valovima, palcem izvodi čudesa, dok mu je srednji prst sasvim u meni. Posve se razbahatio svjestan što mi radi, koliko ga trebam.Što bi sada, hajde, reci, traži !!! Što hoćeš??? Reci glasno. Glasno! Igrala bi se samnom samo, ili...??? Hvatam zrak....Hoću da mi ga nabiješ do kraja, hoću da me prelomiš, rastrgaš, to hoću! Čvrsto ga stišćem, povlačim snažno slobodnom rukom i zaista ga strašno želim, životno, neprocjenjivo! Naglo me pušta. Van onda, na haubu, smjesta......! Glas mu je iskrivljen, treperav, previsok. Izlazim pomalo klecavih koljena, uznemirena, zbrkana, hvatam se za auto, zastajem pokraj. Na haubu rekao sam, što čekaš? Kaznu? Zakoračim ispred auta, zateturam štiklicama na narevanom terenu, brzo se hvatam, savijam u struku, sasvim polegnem po toplom, svjetlucavom, limu. Ne slušaš me dobro, ha? Gdje je guza, koliko puta ću govoriti ? Podižem brzo već visoko zadignutu haljinicu još ono malo, iznad struka, namještam se malo raširenih nogu, ali prekasno...ili ionako ne bi bilo drugačije ?!? Siktavi zvuk remena što izlazi iz hlača, spuštam i lice na lim, guza se sama refleksno napinje, makar znam da nije pametno, da će jače zapeći. I jest, samo su se svjetla grada u dolini sva zaljuljala, Ipak, preuzbuđen je, ovo je, mislim, više poza, sumnjam da će se baš posvetiti guzi, žuri mu se. Vrisnem, voli kada sam glasna, a i lakše je ne samo očekivati slijedeći puta! Zapeće po jednoj polovini guze, pa brzo po drugoj, lijevo, desno, skoro bez razmaka. Puka trakica među guzovima je baš nikakva zaštita! Ali nikako nešto posebno.... meki remen od fino uštavljene kože, bez šavova. Ne slučajno, točno za ovo je napravljen u Amsterdamu... Mala pauza, odolio je ipak, namješta se malo postrance.....i pogađa preciznije, opakije, preko obje napete polutke, dok se završetak omota oko bedra,....pucne po zraku, pa me još jednom tako! Idući puta zapeče kao vrag, to su oni posebni udarci kada prvo široko zamahne, pa povuče ruku naglo nazad, taman čas prije nego mi ju pogodi. Tada je kraj remena kao žeravica... I tako to dobro zna! Neće ti drugi puta toliko trebati da se naprčiš točno kako treba, da ju pokažeš čim poželim, ha?! Na čas pomislim na njegov ponos, kako mora da izgleda izluđeno, kakav mu je sada osmjeh, a zatim opet ugledam svjetla dolje kako se počinju vrtjeti. Sva sam mokra, valovi vrućine me oblijevaju. Niti ne registriram određeni trenutak kada je prestao raditi remen, tek osjećam kako me širi, uzima, prvo vuće k sebi za ramena, rastavlja, pali i gasi istovremeno. Prilagođujem se božanskom ritmu koliko uspijevam. Baš ne obraća pažnju na mene, samo navaljuje, pribija me uz auto, pokušava raspoloviti sve razuzdanije, posve divlje. Jednom rukom me grabi za kosu, drugom pritišće o haubu na dnu leđa, izvija k sebi do nemogućeg i još malo čvršće navaljuje. Tu negdje konačno tonem u kovitlac svjetala, pomiješanih onih u daljini i nekih iz moje glave, tek krajičkom razuma čujem da škrguće zubima, osjećam da mi stopala gube tlo pod nogama, kako me podiže na njemu, da mi se čini da će mi prelomiti kičmu kada slijedeći puta nasrne! Koga briga! Hauba se ljulja podamnom u svim smjerovima, bubnja mi u ušima, ili glavi! Sada i on postaje glasan, nekim roktanjem, skoro životinjski, sav se ukrućuje na meni, pušta mi kosu, opet grabi za ramena, pa na koncu za bokove, pribija me uza se, konačno i grčavito...kao da će se smiriti, pa opet podivlja, tek na čas popusti stisak, pa me opet čitavu povuče na sebe, kao perce, novom, iskonskom, snagom, opet i opet, još nekoliko, tko zna koliko, puta.... Ja sigurno ne, jer i nisam više ovdje na haubi, samo lebdim, dižem se i propadam kroz niz boja i bljeskova!
Jednom će ti guza zbilja stradati kako zaslužuješ, tako me izazivajući satima, znaš? Omekanio mu je glas, poprimio poznate boje, dok mi blago kruži dlanovima po leđima i guzi. Još je u meni, nije se niti malo odmakao, mada ga više skoro ne osjećam. Disanje mi se polagano smiruje, a i grad se umiruje u daljini. Pridignem se na laktove, malo zaokružim guzom, na jednu, pa drugu,stranu, kao kada pohvalimo, pomilujemo, psa, a i da ga još malo bolje osjetim, pa se sasvim ispravim, pustim da klizne van, ljubim ga po očima, u usta, meko, nježno....zahvalno. Smješka se na jasnoj mjesečini, ponosan je očito, između svih ostalih osjećaja. Kliznem na koljena pred njega, liznem ga, trljam uz obraze, uzimam čitavog u usta, zaslužio je, itekako. A sada i mogu to učiniti, za razliku od maloprije. Sišem ga, osjećam kako treperi ponovo, povlači čvrstu guzu, koja je u mojim rukama, pa ju vraća, mrmlja zadovoljno, mrsi mi odsutno kosu. Igram se, zgodan je tako, napola skršen, uzbudljiv, a ipak još bezopasan, pun svih mojih i njegovih mirisa i okusa, pojačanih s tek pokojom novom kapi što je negdje preostala, preosjetljiv, tako pogodan da mu činim što poželim, naizmejnce pustim da me dira niz nepce, pa ga zaokružujem jezikom, grickam dok mi relativno miran leži na dlanu, pa onda iznenada još koji puta posišem, od čega se sav zatrese, skoro zatetura....
Negdje taman prije nego li je podigao jednu nogu na branik, uzeo mi ga iz usta i ponudio svoja velika jaja, bio je posljednji trenutak za odustati. Nisam, naravno, bilo je preuzbudljivo tako se igrati njime, predobro su reagirali, obojica. Poslije se, da sam i željela, teško moglo natrag. Sam si ga je potezao zaneseno dok sam mu gutala jaja, tražila onu posebno mjesto iza njih vrškom jezika. Kada ga je kratko poslije vratio, bio je opet već impozantan, snažno je pulsirao i hitno mu je trebala pomoć, smještaj.
Volim to najviše baš ovako, kasnije, kada mi je u ruci, a ja na koljenima, na pravoj visini, kada mi je šaka na njemu baš taman graničnik za moguće nekontrolirane pokušaje. Koji će svakako doći, uvijek dođu, koliko god uživao u mom radu, odgađao.... Kada sve precizno osjetim i vidim, svaki njegov treptaj, rekaciju, zvuk, bljesak na mjesečini kada, kao da je na oprugu, naglo odskoči ako ga ispustim na čas, pokušaj da se još malo bolje namjesti, da me usmjerava, naizmjence naglo usporava, pa gubi kontrolu, vodi, nauči i zadnjoj tajni.....
Kada mu koljena postaju nesigurna, klecaju, a može se uhvatiti samo za mene, kada sav leluja, a mogu se posve koncentrirati na njega, sama već više nego zadovoljena, skoro mirna.....i toliko istinski zahvalna. Djelić sasvim posbenog, odvojenog, mikrosvemira.....
komentiraj (42) * ispiši * #
03
ponedjeljak
prosinac
2012
San
Dosta mi je života koji je u praksi priprema za posao, ili niz priprema za te pripreme. Ili priprema za dosadne i obavezne socijalne kontakte. Posao volim, da se razumijemo, ali mi ga je dovoljno prosječno desetak sati dnevno. Itekako dovoljno. Nisam dakle radoholičar. Volim zabavu, volim knjige, volim putovanja, njih zapravo obožavam, makar i nedaleka, volim sex i muškarce uopće, volim glazbu, volim šah, ali ne u pretjeranim količinama i ne sa svakim, volim smijeh i volim glazbu. Ne volim kućanske poslove, ali me ne živciraju u razumnim količinama i s dovoljnim razmacima. Shvaćam ih kao cijenu potpune atonomnosti. Ne volim muške mušice, ali me također ne živciraju u razumnim količinama i s dovoljnim razmakom! Shvaćam ih, pogađate već, kao cijenu onoga što, rekoh višlje, itekako volim! Volim svoju obitelj, mada proporcionalno sve manje kako ide u širinu, volim svoje kolega i suradnike, mada uz poneke izuzetke, čak volim i svoga šefa, makar sa strana kojima komuniciramo. Volim i mnoge svoje pacijente, osim nekoliko, koje, vjerujem, nitko ne voli. Bar izvan kruga onih koji ih moraju voljeti!
Jesam li dakle čudna i nakrivo nasađena, spadam li u malo prije spomenute individue? Umišljam da ne, a opet ispada prečesto, a da bi se moglo ignorirati, kako ima i drugih mišljenja.
"Što bi ti htjela", "Nikada nisi zadovoljna", "Koliki bi ubili da budu na tvom mjestu", Razmisli malo kako bi ti moglo biti", "Ne ponašaj se kao princeza", "Ne traži kruha preko pogače", "Pazi da ti ne bude žao kada izgubiš...što već", "Zašto stalno gnjaviš sa sitnicama, kada je glavno u redu" (najnovija umotvorina moga dragog!) "Rodi si dijete da ne misliš na piz....gluposti" (draga i očito malo zlobna kolegica!)
Zašto je tako teško malo poboljšati život? Pokrenuti se s voljom, razmišljati o lijepim idejama, pa onda poneku i ostvariti. Zašto je tako glupo otići u Zgb u kino, ako nije problem u lovi, ili na sajam knjiga? Zašto bi to bila morska ideja? Ili za vikend u Sarajavo preko Crnog jajeta? Okupiti 2-3 para i preko istog ponuđača iznajmiti romantičnu kuću u Lici ili Gorskom Kotaru? Iskušati s dragim najam privatnog jacuzzija, novost u obližnjim toplicama? (Iako, jasno, imamo sasvim pristojnu kadu doma)Sexati se negdje vani, divlje, pubertetski, opasno? Ili prekršiti koju drugu moralnu normu. Recimo bogohulno ušetati u kakav sexi shop i nabaviti što zgodno i novo, pa makar igračka na kraju i ispadne puno više njegova, te pokaže, ostavi, poneku ne baš mudro isplaniranu nus pojavu. Pokušati letjeti balonom? Obnoviti ugaslu naviku posjete Grazu ili Leibnitzu, iako "špeceraj više nije jeftiniji". Smisliti kakav scenarij što će nekoga oboriti s nogu (na mene, po mogućnosti) je zbilja priča iz romana i američkih petoparačkih filmova?
Tja....valjda zbilja samo sanjam dok jedem jedno od četiri neopisivo maštovita i ukusna jela što se izmjenjuju sezonski na jelovniku njegove drage mamice (pa se u skladu s tim valjda i moraju neprestano hvaliti s punim ustima) i slušam visprene povijesne komentare njihove, za ovu nedjelju malo proširene obitelji, a na temu Sulejmana, naravno! Prilično nesvjesna i nezahvalna zbog takve prilike da ne moram ništa raditi, čak niti konverzirati. Samo uživati!
Jer ipak sanjam, valjda....A snovi kao snovi, nemaju puno veze sa logikom!
komentiraj (24) * ispiši * #
