Evo, desilo se, željeno i iznenada. Sredovječni, punašni Rom s debelim zlatnim lancem oko vrata i golemim pečatnjakom na prstu ,pozvonio je jučer poslijepodne na moja vrata. Školovati će najstariju kćer kako treba i za početak joj treba osigurati smještaj u gradu. Pregled je bio prilično detaljan, stana, što razumijem, ali i mene, što me skoro nagnalo da uprskam posao. Minute su odlučivale i ovaj puta bile na mojoj strani. Minute strpljenja.
Tek je dva-tri puta pokušao, čak i ne previše uvjerljivo, sniziti cijenu, zatim u nju utrpati i namještaj i ostale moje stvari, a na koncu je za njih nešto malo doplatio. Iseljavam se s nekoliko kovčega odjeće, obuće, posteljine, knjiga i osobnih memorabilija. Ostatak preuzima u kompletu zgođušna crnomanjasta djevojčica.
"Ne vidim što bi trebalo mijenjati, a Vi ćete doktorice lako napraviti još jednom isto! Evo Vam pet tisuća eura da potvrdimo dogovor, sutra ću donijeti ostalo, pa ćemo kod bilježnika. Ne, ne treba nikakva potvrda, pa nećete Vi mene prevariti!"
U osam sati i petnaest minuta jutros sam jednim potpisom doista ostala bez ikakve imovine osim Clia. I tek malo deblje kuverte s tako lijepim i novim eurima da sam ih morala odmah odnijeti u banku. Da otklonim sumnju što mi je kuckala u mozgu. Bezrazložnu i šovinističku, jer je vjerujem ne bi bilo da nisu Romi. Već iduće nedjelje moram stan i predati.
Sada ostaje dilema, golema. Dva-tri kilometra prema Samoboru od King Crossa ili Soblinec, Bandićevo naselje. Za što oboje imam dovoljno novca, pa bi mi sitniji krediti trebali tek za opremanje, ili kakvo bolje naselje, "u Gradu" i desetak kvadrata više. Pa da budem ozbiljno dužna idućih desetak godina. Meni je sada sve s mirisom Zagreba prekrasno, ali me prijatelji upozoravaju da nedjelja, kada ja razgledam, nije baš tipičan dan života u metropoli i da mane prave periferije ne treba uzimati olako. Treća varijanta, prastari stan na izvrsnom mjestu, starom dijelu Vukovarske avenije, mi se nije svidjela kada sam shvatila da zapravo trebam kupiti samo zidove, dok je baš sve ostalo za baciti. Imam neku averziju prema starim i pohabanim stvarima čudnih mirisa. A niti se smatram doraslom za bitku s desetak različitih majstora, čak niti sa pouzdanim savjetodavnim tijelom u pričuvi. U liku moga oca. Osim toga su mi u banci ispričali dosta kompliciranu priču oko financiranja tako različitih zahvata. Mada stoji da je lokacija točno kakvu sam zamišljala. Valjda ću jednom moći i doista birati prema ukusu, sada to ipak nije najvažnije.
Najvažnije je da će me vrlo uskoro početi plaćati da čeprkam po mozgu. Ne doslovno, krvavi dijelovi ceha mi nikada nisu bili nešto napeti. Umijećem, nadmudrivanjem, pronicljivošću. I uz mentora kojega izuzetno cijenim!
Dobra je ovo osjećaj, jako dobar, dok zakoračujem na posljednju od niza stepenica u životu, koju želim, planiram i sanjam. A koja se nije morala desiti, uopće nije, na petnaestak godina dugom putu.
Kažu poznati i iskusniji da neće dugo trajati, u smislu da nije štos u cilju, nego putu i želji, ali mi se baš sviđa, kolikogod potrajalo! Netko, Simple Minds, baš piše o odlukama i posve se slažem, dobre su odluke pravo blaženstvo!
Post je objavljen 11.03.2013. u 18:07 sati.