29
srijeda
svibanj
2019
Crna i bijela strana života
Pred dvije godine iznenadila me napustila moja Mama. Bilo je to teško razdoblje jer sam bila jedinica te se ona, uz baku, jedina brinula za mene. Doslovno je nestala u nekoliko dana, iznenada, što je bio još veći šok za mene. Njezina mama, moja baka, tada je imala 87 godina i srušio joj se svijet. Inače je bila invalid, bez noge, te joj je ona bila cijeli svijet. Oduvijek su bile njih dvije, u dobrim i u lošim trenucima, trenucima kojih je nažalost bilo puno više od dobrih.
Dan kada sam joj došla reći da joj je kćer, moja mama, umrla bio mi je najgori. Reći joj da je umrla bilo je nešto najteže što sam ikada morala napraviti. Iako su joj drugi željeli to reći znala sam da to mora čuti od mene, jedinog djeteta njezine kćeri...jer jedino sam joj ja ostala, kao što je i ona meni jedino ostala.
Bila sam već tada sa svojim mužem, ali kako se kaže "od krvi" mi je ostala jedino baka.
Baka ili moja Ana, kako sam ju uvijek zvala, je umrla pred 3 mjeseca, taman na dan kada je moja Curica, njezina praunuka, napunila osam mjeseci.
Najgori je taj osjećaj nemoći. Gledaš svoje najbliže kako pate, kako ih boli, a ne možeš im pomoći. Igrom slučaja Anu je hitna dovezla u istu bolnicu u kojoj je bila i moja Mama prije nego što je umrla. Ležale su obje na istoj poziciji na hitnoj, samo sa malo manje od dvije godine razlike.
Obje sam vidjela prije nego su me napustile i to nikada neću zaboraviti. Njihove slike su mi se zauvijek urezale u pamćenje. Baka je samo željela ponovno biti sa svojom kćerkom, a sada joj se to ispunilo. Sada dijele svoj posljednji, vječni dom.
Mama, Ano, gdje god da ste nadam se da ste zajedno. Nadam se da ste sretne i mirne, da vam je ljepše nego što vam je bilo za života. Nadam se da ćemo se jednom ponovno vidjeti jer iskreno više se ne bojim smrti kada znam da ste mi vi tamo, gdje god to bilo.
Ima dana kada sam prezaposlena svakodnevnim obavezama pa ne razmišljam o tome, ima dana poput danas kada se ne mogu trgnuti iz tih misli. Nedostajete jako, nedostajete toliko da boli. Nedostaje mi vas vidjeti, zagrliti.
Mama nedostaju mi tvoje poruke, tvoji pozivi...nedostaju tvoji zagrljaji, tvoj miris, tvoj glas. Trebala si biti još ovdje, trebala si upoznati svoju unuku i biti uz nas. Trebala si... Baka je držala stan u kojem ste živjele u stanju kao da si tek otišla...tvoje stvari su posvuda kao da ćeš se vratiti. Kao da ćeš ovaj tren izaći iz sobe i nešto reći, nasmijati se... Tvoj miris je još na odjeći... tvoja odjeća je spremna da ju obučeš, tvoja uniforma čeka da ju obučeš na posao na koji nikada više nećeš otići.
Otišle ste, a ja moram s time živjeti. Moram zbog svoje Curice i muža i budem...ali bez obzira kako se kaže da je s vremenom lakše mislim da to kod mene neće biti slučaj..s vremenom je samo sve teže, pogotovo od kada je i baka s tobom.
Volim vas i voljeti ću vas zauvijek, hvala vam na svemu što ste za mene učinile. Oprostite mi za sve loše što sam vam ikada napravila.
Moja Curica će svejedno znati sve o vama, Ano tebe je barem upoznala, ali i tebe mama će upoznati kroz priče, slike. Nikada vas neću zaboraviti.
Za kraj izreka koju sam čula u jednoj seriji, a uvijek me podsjeti na vas:
May we meet again....
komentiraj (4) * ispiši * #
27
ponedjeljak
kolovoz
2018
Suvremeni očevi
Otkad sam dobili našu Curicu muž i ja ravnopravno sudjelujemo i trudimo se oko nje.
Jedino ga malo zeza mijenjanje pelena, no to mi zaista nije nikakav problem. I doista mi je lijepo da želi sudjelovati na taj način u njezinom životu, još od malih nogu, kako se kaže. :)
Ono što me u zadnje vrijeme zainteresiralo su sve moje poznanice i prijateljice s kojima se susrećem ili čujem. Sve pitaju pomaže li moj muž oko bebe, kada kažem da pomaže redovito nailazim na čuđenje.
Ako smo toliko ravnopravan spol, zar nije normalno da oboje sudjelujemo u odgajanju našeg zajedničkog djeteta?
Zar nije sramota da neki očevi ne mogu nahraniti svoje dijete, uspavati ga, nositi kada ima grčeve? Zar je doista opravdanje da je dijete premalo, da se oni ne usude i slično u redu?
Normalno da majka više uskače jer je ipak kod kuće, dok suprug radi, no nije mi to opravdanje za nesudjelovanje očeva u dužnostima oko djeteta?
Svaka majka voli svoje dijete najviše no to ne znači da je prestala postojati u trenutku kada je postala majka.
I dalje ima potrebu malo se maknuti od svega, pa makar to značilo da ima malo vremena da se otušira ili okupa, da se čuje sa dragim osobama, da prođe makar kupiti pelene u trgovinu.
Mi živimo sami, nemamo nikakvu pomoć roditelja te to znači da se možemo osloniti samo jedno na drugo. I to je u redu sve dok postoji međusobno poštovanje i pomoć.
Nemam problem ostaviti dijete sa mužem dok idem npr. na pregled kod ginekologa, jer znam da će se on pobrinuti za nju. Ma čak i da treba pelene promijeniti, preživio bi i to. :)
Ali priče koje čujem oko sebe- muž se samo igra sa djecom, ostalo ništa ne pomaže...ili dijete ne može sat vremena ostati sa mužem jer ga on ne može smiriti i slično zaista nisu u redu.
Dvoje ljudi je potrebno za dijete, i oboje su isto odgovorni. Izgovori u ovom slučaju zaista nisu dopušteni, barem u mom slučaju no tako bi zaista kod svih trebalo biti. Dijete nije samo ženino, dijete ima i majku i oca.
komentiraj (5) * ispiši * #
24
petak
kolovoz
2018
Ne zna svatko biti otac
Kada vrtim unazad svoje uspomene ima ih puno ružnih, negativnih. Ne zavaravam se, nisam jedina sa takvim događajima u životu no svatko nosi svoje breme, tako se barem kaže.
Jedno pitanje me uvijek boli, vjerojatno će boljeti do kraja života. Pogotovo sada, kada mi je i moja majka umrla, zanima me samo jedno- kako netko može ostaviti svoje dijete?
Kako možeš ostaviti dio sebe? Kako možeš živjeti pretvarajući se da to dijete ne postoji? Kakav čovjek moraš biti?
Moji roditelji razveli su kada sam imala četiri godine, sa šest godina posljednji sam put vidjela svog oca. Naravno, kako ide hrvatska realnost, ponekad je plaćao alimentaciju, vjerojatno u periodima kada je imao neki višak novca pa se sjetio da negdje postoji i njegova kćer, iako se to toliko trudio zaboraviti.
Sjećam se jednog događaja kada je fizički donio novac mojoj majci. Nije želio niti ući u stan već je tražio da se sa njim nađe na uglu, u lokalnom kafiću. Vidjela sam kada si prelazio ulicu, gledala sam kroz prozor. Kakvo nisko biće možeš biti da niti ne pitaš za svoje dijete? Da ga ne poželiš vidjeti?
Uvijek sam si zamišljala što bih ti mogla reći kada bih te vidjela. Vjerojatno bih u tom trenutku bila šokirana, ne bih se snašla.
E pa, biološki oče moj, iako nisam sigurna da te tako želim ikada zvati, želim ti poručiti sljedeće:
Uvijek ću se na tebe sjećati sa mišlju da mi je bolje bez takve osobe u životu.
Jesi li se ikada uopće sjetio da imaš još jedno dijete? Tvoje prvorođeno, najstarije dijete?
Jesi li se ikada pitao jesam li uopće živa? Nedostaje li mi nešto?
U međuvremenu sam dobila dijete, našu curicu, i za nju ti nikada nećeš postojati.
Ako bude sreće, neće nikada znati niti kako se zoveš. Jednostavno to ne zaslužuješ.
Imala sam jednog roditelja, samo jednog. ONU koja me napustila i koja mi je bila sve na svijetu. ONU koja se brinula za mene, koja bi mi sve dala, bez obzira što možda nije imala za sebe. Čak i kada nije bilo novaca, meni nije ništa nedostajalo.
Znam da si joj bio na grobu. Znam što bi ONA mislila o tome. Isto tako znam da si taj dan prošao i kraj kuće u kojoj smo svi nekada živjeli. Sigurno si me vidio no kao i inače nije te bila briga. Ili sada jednostavno više nemaš hrabrosti, ako si ju ikada uopće i imao.
Javila mi se jednom prigodom tvoja kćer, moja polusestra. Čitavo vrijeme nadala sam se da tvoja nova obitelj nije znala za mene, na taj način sam si opravdavala nedostatak interesa. Nitko nikada nije pokazao malo interesa prema meni, čak niti tvoj otac, majka, tvoja sestra.
Samo sam željela da znaš da te nikada neću kontaktirati, nikada neću s tobom niti riječi progovoriti. Nisam ogorčena niti zlopamtilo no preko nekih stvari ne možeš prijeći.
Ne želim osvetu, želim samo da jednom doživiš takav osjećaj, osjećaj kakav sam ja imala kada sam te gledala kao mala djevojčica kroz prozor, a tebe jednostavno nije bilo briga.
Imala sam MAJKU, imala sam djeda, imam baku, imam muža i savršenu kćer. To je moj svijet, svijet bez tebe i tvoje strane obitelji. Imala sam samo tvoje prezime no sada je i to iza mene. Više nisi dio mene, u bilo kojem smislu.
komentiraj (6) * ispiši * #
21
utorak
kolovoz
2018
Jedna stara priča- "Tajanstveni otok"
On nikada nije bio običan dječak. Iako mu je bilo već dvanaest godina, Matija još uvijek nije odustao od svog omiljenog hobija- istraživanja. Svojim postupcima dovodio je svoje roditelje do ruba živaca,ali on nije previše mario. Škola ga nije previše zanimala, nije težio boljim ocjenama, već je bio sretan kada bi dobio prolaznu ocjenu i time "skinuo roditelje s vrata". Viktorija i Kristo – njegovi roditelji jednostavno već nisu znali što bi sa svojim sinom, on ih nikada nije slušao.
Matija nije bio viši od metar i pedeset centimetara, ono što se kod njega uočavalo bila je njegova kosa- crvenkasto- narančaste boje i plave oči. Matija je bio dijete razvedenih roditelja. Razveli su se kada je imao devet godina i od tada je za njega počelo prijelazno, teško razdoblje. Još se nije navikao na svakodnevnicu- da će živjeti kod majke kada ga je potpuno nespremnog zadesila nova vijest: njegov otac se opet ženi, a on će dobiti polusestru, jer je njegova buduća maćeha trudna. To je bilo ipak previše, čak i za njega. Poželio je pobjeći, daleko od svih, ali nešto ga je vezalo- njegova majka. Nije ju mogao napustiti, i ona je patila, te je zbog nje odlučio ostati. No, kada su zatražili od njega da se preseli k ocu i upozna svoju buduću maćehu, to je bila kap koja je prelila čašu.
Istoga dana kasno uvečer odlučio se upustiti u najveću avanturu svoga života. Dugo vremena slušao je priče svojih roditelja, pa čak i djeda i bake o otoku, o otoku koji se je nalazio nešto sjevernije od njegova grada. Često su pričali kako se noću onuda šuljaju razni stvorovi iz mašte, pa čak i oni za koje čovjek ne bi nikada povjerovao da postoje. Bića iz prošlosti, veća od najveće sekvoje, dok su manja malo viša od prosječnog nebodera.
Matija im nije vjerovao, smatrao je da su to priče kojima ga žele zastrašiti kako ne bi išao tamo, jer bi morao ići čamcem. No, u njemu se je pojavio crv sumnje te se htio sam na svoje oči uvjeriti u istinu. Pošto se uvjerio da mu majka spava, iskrao se kroz stražnja vrata. Nekoliko ulica dalje od njihove kuće živjeli su njegovi baka i djed. Djed je odavno bio u mirovini, dok je njegova baka bila tek nepune dvije godine. Bila je to starica puna energije, voljela je putovati, za razliku od njezina muža čije je najveće uzbuđenje bio ribolov. Matija nije znao kako su te naizgled dvije suprotne osobe našle u braku, ali sumnjao je što ih je povezalo (ipak,nije on bio malo dijete)- njegova mama. Baka je vjerojatno ostala trudna te je bila prisiljena udati se, jer to su bila takva vremena. No, Matija nije bio tu da razmišlja o prošlosti svoje porodice, već da uzme djedov čamac za ribarenje, koji se nalazio u rijeci ispred njihove kuće. Uskočio je u njega, ali, iako je čamac imao motorni pogon, morao je veslati jer bi bukom mogao probuditi baku i djeda. Tek nakon nekoliko sati njihova kuća se je izgubila u daljini. Odahnuo je i upalio motor, sada je išlo puno brže. Da je veslao, ne bi ni za tjedan dana došao na odredište, no spas je tehnologija.
Polako, ali sigurno približavao se otoku kojim je vladala tama. Prvi trenutak se pokolebao i poželio vratiti, ali pomislio je:
«Nisam uzalud dolazio, obavit ću ono što imam u planu i onda otići, uostalom, nisam daleko od kuće»- tješio se, nadajući se da će se prestati bojati. Izašao je iz čamca i privezao ga je za obližnje drvo te se uputio u tamu otoka. Okruživali su ga razni jezoviti zvukovi, grmlje je šuštalo kao da se u svakom netko skriva. Hrabro je nastavio naprijed, ne osvrćući se. Šta je dublje zalazio, sve je bilo tamnije. Sve je bilo zarašteno, nazirali su se tek obrisi nekadašnjih puteva. Stabla su bila zastrašujuću, osušena, činilo se da ljudska noga nije stupila na ovaj otok već desetljećima. Matija je mislio da nema smisla ići dalje jer se bojao, a nije to htio priznati. Već se okrenuo, kada je začuo nešto iz grmlja:
«Ššššššššš»- nešto se čulo u grmlju.
«Tko je to?!!- uplašeno je upitao Matija, no nije bio spreman na ono šta će vidjeti.
Iz grmlja je izašla visoka, tamna prilika. U mraku su joj se vidjele samo oči narančasto- žute boje. Matiji je i to bilo dosta, znao je- to nije obična životinja. Vičući, okrenuo se i počeo trčati. Nije se obazirao, ali je osjećao da je uspio pobjeći jer nije više ništa čuo iza sebe.Ipak nije htio prestati trčati, ali to ga je stajalo modrice. Po tlu su se ispreplitali korijeni obližnjih stabala koje on nije vidio u mraku. Spotaknuo se, a Matijina glava opasno se približavala kamenu kraj korijena. Približavala se, i približavala dok nije nastao mrak.
Probudio se opet u mraku, nije mogao vidjeti gdje se nalazi. Nakon nekoga vremena priviknuo se na mrak. Zaključio je da je u špilji, koja je očito bila nečije skrovište. Kameni zidovi špilje bili su vlažni, voda je kapala na tlo. Usprkos tome, tamo je ipak bilo ugodno. S lijeve strane kraj ulaza nalazili su se pokrivači na kojima je trenutno ležao Matija. Kraj ležaja smjestio se je visoki stol, s dvije stolice jedna nasuprot drugoj. Na zidovima su plamtjele baklje i cjelokupnom prostoru davale lijep ugođaj. Na stolu se je nalazilo voće- banane, kokosi, ali i neke čudne biljke koje Matija još nije poznavao.
Iznenada se na ulazu netko pojavio, pa je Matija odlučio da je najbolje pretvarati se da spava. Spodoba je ušla i Matija ju je po prvi put mogao vidjeti.
«To je D I N O S A U R!»- zvonilo mu je u glavi.
Matija je obožavao enciklopedije o dinosaurima, te je zaista znao kako se koja vrsta zove i koje su joj karakteristike, ali očito je nešto propustio. Pred njim je stajao živi primjerak!
Bilo je to mladunče brontosaura, ali nešto se nije podudaralo s podacima koje je Matija znao: prema enciklopediji brontosaur je težio 35 tona i većinom je boravio u vodi. Imao je ogromno tijelo tamno smeđe boje, četiri noge, dugačak rep i vrat koji je završavao ogromnom glavom, i ono najvažnije, bio je biljojed. Ovaj koji je bio pred njim sličio je brontosauru samo oblikom tijela: isto je bio smeđe boje i imao je dugačak vrat, ali ne i glavu, hodao je stražnjim nogama, dok su se prednje razvile u neki čudan oblik ruku s dva prsta. Imao je maleni rep, i, sudeći prema voću na stolu, bio je biljojed. Na sreću!
No, nešto ipak Matija nije mogao povezati! Što radi dinosaur u špilji s bakljama, stolom, stolicom, pa- ipak je on životinja!?
«Konačno si se probudio, spavao si više od dvanaest sati»- prozborio je dinosaur.
«Tttttiiiiii govoorriš?»- jedva je prozborio Matija.
«Ne, ja sam plišanac koji govori kada ga se stisne!»- rugao mu se dinosaur.
«Naravno da pričam, mislim, kada smo se već prilagodili vašem načinu života, bilo bi u redu da znamo i komunicirati s vama.»
Matija je razmišljao o bijegu, ali dinosaur je bio tik do ulaza i ne bi se uspio probiti kraj njega.
«Ti možeš otići kada god poželiš, nitko te ne prisiljava da ostaneš»- rekao mu je dinosaur kao da mu je čitao misli.
Nakon nekog vremena Matija se pribrao. U međuvremenu, dinosaur je sjeo za stol i jeo. Matija je ustao i krenuo prema dinosauru koji mu je ponudio voće- Matija je bio zaista gladan pa je uzeo bananu.
«Zovem se Gwen»- rekao mu je dinosaur.
«Znači, žensko si?»- upitao ga je Matija.
«Ne, nisam, samo su moji roditelji imali čudan smisao za odabir imena.»- odgovorio je.
«Kako to da živiš u našem vremenu?»- nestrpljivo ga je upitao Matija.
«Polako, polako, zar ne bi bilo u radu da se prvo upoznamo? Evo, npr. ja sam Gwen kao što već znaš, nisam još odrastao, imam svega sto i pet godina. Trenutno mi nema roditelja kod kuće. Reci mi ti nešto o sebi.»
«Tek sto i pet godina»- mislio je Matija, «šta ću onda je reći»?!
«Ja sam Matija, imam dvanaest godina, živim s roditeljima nedaleko od ovoga otoka u gradu Grenu. Sada mi odgovori na moje pitanje!»
«OK, OK, stay cool. Kao što već sigurno znaš iz priča svojih roditelja, bake i djeda na ovom otoku žive dinosauri. Doduše, ne oni primitivni kao prije sto i pedeset milijuna godina, već nešto poboljšani. U toku evolucije, nakon šta smo uspjeli preživjeti ledeno doba zahvaljujući ovom otoku i nizu špilja na njemu, dobili smo neke ljudske karakteristike, kao što i sam vidiš. No, u svemu tome postoji kvaka: nas mogu vidjeti samo djeca. I tvoji roditelji, ako su bili na ovom otoku kada su bili djeca, upoznali su nas, ali kada su navršili šesnaest godina, više se nisu toga sjećali, sve im je ostalo u magli. Mi nismo opasni, na ovom otoku žive samo biljojedi. Mesojedi se nisu uspjeli spasiti, što je i bolje jer bi tu onda samo vladao strah i trepet od tiranosaura i sabljozubih tigrova, te sličnih stvorenja. Jesi sada utažio svoju znatiželju?»
«Do šesnaeste godine?»
«Da».
«Ali,to je tako brzo»- žalio se Matija.
«Dođi, idemo van, upoznati ću te s ihtiosaurom Leom, Pticikusom saltoposukusom Anicetom, sa svojim najboljim prijateljem baluhiterijom Jackom Mrkvoklopdisom....
«I onda sam ih upoznao, najbolji je bio Jack, znaš, izgledao je kao današnji konji osim šta je bio viši, bio je zelenkasto-smeđe boje, imao je noge kao slon, obećao sam im da ću ostati prijatelj s njima zauvijek!!!»- pričao je Matija priču svog života djedu, koji ga očito nije razumio.
«Znaš, ti imaš prebujnu maštu, bilo bi bolje da se usredotočiš na školu, a ne da dobivaš same dvojke»- strogo mu je odgovorio djed kao uvijek ograničene vizije. Matija se ljutito pokupio u svoju sobu.
Kada je odlazio u svoju sobu, Matija je sreo baku, ona mu se nasmiješila, namignula mu i samo rekla:
«I ja znam», te produžila u kuhinju.
Do svoje šesnaeste godine Matija je još mnogo puta bio na otoku kojeg su dinosauri prozvali «Vitae fortuna» (Sreća života). No, došao je i šesnaesti rođendan i kako to biva u pričama, svega nestalo, ali samo u njegovoj glavi.
Što se dogodilo njemu,dogodilo se je i njegovoj djeci, unučadi, praunučadi...
A Gwen još uvijek nije odrastao dinosaur (što ti je peh!).
komentiraj (1) * ispiši * #
Vječnost
Kada sam te prvi put vidjela.
Plakao si.
Bio si povrijeđen.
Bila sam kriva za to.
Znam.
Nisi me primjećivao sve ove godine.
Bila sam tvoja sjena.
Iako me nisi primjećivao, bila sam uz tebe.
Bila sam uvijek tu za tebe.
Čekala sam svoj trenutak.
Koji nikako nije dolazio.
Htjela sam ubrzati.
Ali nije bilo suđeno.
Bio si tako lijep, nevin.
Poput malog djeteta koji velikim očima radoznalo gleda okrutan svijet oko sebe.
A ja sam bila tvoja tajna majka, sestra, žena ili samo ljubavnica.
Šta god poželiš.
Bitan si samo TI.
Promatrala sam te.
Odrastao si.
Okrutna stvarnost te promijenila.
Više nije bilo onog sjaja u tvojim očima.
Pronašao si si ženu.
Čekali ste dijete.
Gledala sam tvoju patnju kada si ostao bez ičega.
Nisam ti to željela, ali je tako moralo biti.
Bez nerođenog dijeteta.
Bez srodne duše.
Ostala sam ti samo JA.
Iako to nisi znao.
Došao je i taj trenutak.
Taj dan.
Ušla sam u tvoju sobu.
Sjedio si na rubu kreveta.
Znao si.
Prišla sam ti i rekla- "Vrijeme je".
Pogledao si me onim istim očima bez sjaja...zbog čega sam ja bila kriva.
"Zašto"?
"Zašto si mi sve oduzela?"- upitao si.
"Voljela sam te"- odgovorila sam i otpratila ga u vječnost.
komentiraj (0) * ispiši * #
19
nedjelja
kolovoz
2018
Duh ulice
Vidite ga svaki dan.
On prolazi kraj vas.
Poput sjene.
Duh.
On za vas nije čovjek.
Smatrate ga nižim bićem.
Nedostojnim.
Promatrate Ga kada prolazi kraj vas.
Pogledi ispod oka lijepe se na njega...
Ali njega nije briga.
Ravnodušan je.
Samo buljite.
Svejedno mu je.
Odavno ga je to prestalo zanimati.
Promatrajte koliko želite.
Dokažite koliko ste jadni.
Gledajte njegovu neopranu kosu...
Poderanu odjeću...
Raspadnute tenisice...
Mislite da nema ništa.
I nema.
Ne želi se pretvarati.
Biti dio.
Samo da pripada.
Ostao je bez ičega.
U svim smislima.
Sam.
Napušten.
Prepustio se.
Postao dio grada.
Postao je NITKO.
komentiraj (3) * ispiši * #
16
četvrtak
kolovoz
2018
Za tebe
Nikada više neću čuti tvoj glas.
Nikada više neću osjetiti tvoj zagrljaj.
Nikada više neću čuti tvoj smijeh.
Nikada te neću preboljeti jer naša priča nije trebala tako završiti.
Trebala si s nama ostarjeti, trebala sam se o tebi brinuti.
Nikada nećeš upoznati svoju unuku kojoj bi se toliko veselila.
Nikada se nećeš s njom igrati, učiti je nepodopštinama.
Uvijek ćeš biti moja majka, moja mama.
Uvijek si se brinula za mene, sada te više nema.
Što više vremena prolazi od kada si otišla praznina je sve veća i veća.
Nitko me više ne zove milo moje.
Nitko mi ne šalje poruke i ne zove me poput tebe.
To je sve zauvijek iza nas.
Zaslužila si bolji život koji nisi dobila, zaslužila si biti sretna.
Oprosti mi mama ako sam te iznevjerila, ako nisam bila ono što si očekivala.
Nadam se da smrt nije kraj, i da si napokon sretna.
Jednog dana ponovno ćemo biti skupa. Ponovno ću biti tvoje dijete, a ti moja mama. Tada više ništa neće biti bitno.
23.01.1959.-15.03.2017.
komentiraj (0) * ispiši * #
15
srijeda
kolovoz
2018
Kako je sve počelo...ili realniji naslov- kako je završio moj stari život prije bebe
Naša Leona bila je planirano dijete. Suprug i ja (tada još dečko i cura) odlučili smo da nemamo više što čekati. Pravo vrijeme za obitelj više ne postoji, zar ne?
U današnje vrijeme više ne postoje poslovi do kraja života, kao što su imali naši djedovi i bake, već postoji isključivo nestabilnost i život "od danas do sutra".
Nakon nekoliko mjeseci od naše odluke pojavio se plusić na testu trudnoće. Nepovjerljiva kao i uvijek, za svaki slučaj napravila sam još 2. 
I svi su pokazali isto- dolazi nam beba. No to meni opet nije bilo dovoljno te nisam vjerovala u to sve dok ginekolog nije ultrazvukom utvrdio postojanje do tada fantomske bebe. 
Počeci su bili zanimljivi, puno mučnina i posjeta kupaonici no srećom to nije dugo trajalo. Ostatak trudnoće je dobro prolazio tako da mi je vrlo brzo proletio taj period i došla sam u famoznu "kit" fazu, fazu pred eksploziju, tzv. ubrzo ne mogu proći kroz vrata fazu. Naravno, nisam bila jedna od sretnica koje ne dobiju strije...zahvaljujući 18 kila koje sam dobila u trudnoći trbuh je popucao koliko je najviše mogao te trenutno izgleda kao autocesta sa sto traka. Tješiti ću se činjenicom da će jednog dana malo izblijediti...
O samom porodu nisam previše razmišljala no kako se bližio termin sve sam više razmišljala kako će sve proći i hoću li ja to uopće moći izdržati. I mala napomena, molim Vas nemojte trudnicama govoriti da će to sve proći jer su kolike žene prije njih već rodile. Sve smo toga svjesne no to i dalje ne umanjuje strah i neizvjesnost u danima prije termina.
Dva dana nakon termina išla sam na pregled no i dalje nije bilo nikakvih naznaka da se bliži TAJ događaj. Doduše bolila me je kralježnica noć prije no tome nisam pridavala pažnje. Vođena brdom filmova, priča, očekivala sam da ću znati kada počnu trudovi.
I tako je mene nakon pregleda sve više bolila kralježnica no i dalje nisam smatrala da su to trudovi. Pa smo suprug i ja mjerili vrijeme između (za svaki slučaj) no svaki put je bilo drugačije vrijeme, tj. razmak između bolova- 3 min, 5min, 9min i tako u krug.
Na trudničkom tečaju koji smo polazili rekli su da je pravi trud bol koju moramo prodisati kako bi izdržali...e pa zaključila sam da to nisu trudovi jer ja nemam takvu potrebu.
S obzirom da je bol i dalje bila prisutna te nisam više mogla mirovati jer me bolilo suprug je bio za to da otiđemo u bolnicu provjeriti jesu li to trudovi. Pristala sam no i dalje sam bila uvjerena da to nisu pravi trudovi i da će nas vratiti kući.
No eto, na pregledu se utvrdilo da su trudovi, u početku nisu bili česti no kada mi je odjednom puknuo vodenjak za vrijeme pregleda bilo je očito da porod kreće.
Na svu sreću išlo je sve brzo, došli smo u bolnici iza ponoći i rodila sam u 2:22. Nije to bila neka ogromna bol koju nije moguće izdržati. Istina, zadnjih nekoliko trudova je bolilo, ali brzo nakon toga se sve i završilo. Koliko god sam se bolila tzv. rezanja u tom trenutku nisam uopće razmišljala o tome, dapače bila sam za ako to znači da će porod prije završiti. I završilo je brzo te nam je stigla mala Leona.
Iskreno, porod kao porod nije mi bilo strašno niti traumatično iskustvo. Veći problem bio je oporavak od epiziotomije s obzirom da nije moguće normalno sjesti, a kamoli išta drugo. Beba ipak traži svoje tako da bol od reza mora pasti u drugi plan. Pozitivno, prekosutra 17.8. Leona ima dva mjeseca, a meni je sve normalno zaraslo i normalno funkcioniramo tako da je sve to iza nas. Borba oko hranjenja, presvlačenja i plakanja je neka druga priča, i trajati će još neko vrijeme. 
komentiraj (1) * ispiši * #