Otkad sam dobili našu Curicu muž i ja ravnopravno sudjelujemo i trudimo se oko nje.
Jedino ga malo zeza mijenjanje pelena, no to mi zaista nije nikakav problem. I doista mi je lijepo da želi sudjelovati na taj način u njezinom životu, još od malih nogu, kako se kaže. :)
Ono što me u zadnje vrijeme zainteresiralo su sve moje poznanice i prijateljice s kojima se susrećem ili čujem. Sve pitaju pomaže li moj muž oko bebe, kada kažem da pomaže redovito nailazim na čuđenje.
Ako smo toliko ravnopravan spol, zar nije normalno da oboje sudjelujemo u odgajanju našeg zajedničkog djeteta?
Zar nije sramota da neki očevi ne mogu nahraniti svoje dijete, uspavati ga, nositi kada ima grčeve? Zar je doista opravdanje da je dijete premalo, da se oni ne usude i slično u redu?
Normalno da majka više uskače jer je ipak kod kuće, dok suprug radi, no nije mi to opravdanje za nesudjelovanje očeva u dužnostima oko djeteta?
Svaka majka voli svoje dijete najviše no to ne znači da je prestala postojati u trenutku kada je postala majka.
I dalje ima potrebu malo se maknuti od svega, pa makar to značilo da ima malo vremena da se otušira ili okupa, da se čuje sa dragim osobama, da prođe makar kupiti pelene u trgovinu.
Mi živimo sami, nemamo nikakvu pomoć roditelja te to znači da se možemo osloniti samo jedno na drugo. I to je u redu sve dok postoji međusobno poštovanje i pomoć.
Nemam problem ostaviti dijete sa mužem dok idem npr. na pregled kod ginekologa, jer znam da će se on pobrinuti za nju. Ma čak i da treba pelene promijeniti, preživio bi i to. :)
Ali priče koje čujem oko sebe- muž se samo igra sa djecom, ostalo ništa ne pomaže...ili dijete ne može sat vremena ostati sa mužem jer ga on ne može smiriti i slično zaista nisu u redu.
Dvoje ljudi je potrebno za dijete, i oboje su isto odgovorni. Izgovori u ovom slučaju zaista nisu dopušteni, barem u mom slučaju no tako bi zaista kod svih trebalo biti. Dijete nije samo ženino, dijete ima i majku i oca.
Post je objavljen 27.08.2018. u 22:35 sati.