Kako je sve počelo...ili realniji naslov- kako je završio moj stari život prije bebe

Naša Leona bila je planirano dijete. Suprug i ja (tada još dečko i cura) odlučili smo da nemamo više što čekati. Pravo vrijeme za obitelj više ne postoji, zar ne?

U današnje vrijeme više ne postoje poslovi do kraja života, kao što su imali naši djedovi i bake, već postoji isključivo nestabilnost i život "od danas do sutra".

Nakon nekoliko mjeseci od naše odluke pojavio se plusić na testu trudnoće. Nepovjerljiva kao i uvijek, za svaki slučaj napravila sam još 2. I svi su pokazali isto- dolazi nam beba. No to meni opet nije bilo dovoljno te nisam vjerovala u to sve dok ginekolog nije ultrazvukom utvrdio postojanje do tada fantomske bebe.

Počeci su bili zanimljivi, puno mučnina i posjeta kupaonici no srećom to nije dugo trajalo. Ostatak trudnoće je dobro prolazio tako da mi je vrlo brzo proletio taj period i došla sam u famoznu "kit" fazu, fazu pred eksploziju, tzv. ubrzo ne mogu proći kroz vrata fazu. Naravno, nisam bila jedna od sretnica koje ne dobiju strije...zahvaljujući 18 kila koje sam dobila u trudnoći trbuh je popucao koliko je najviše mogao te trenutno izgleda kao autocesta sa sto traka. Tješiti ću se činjenicom da će jednog dana malo izblijediti...

O samom porodu nisam previše razmišljala no kako se bližio termin sve sam više razmišljala kako će sve proći i hoću li ja to uopće moći izdržati. I mala napomena, molim Vas nemojte trudnicama govoriti da će to sve proći jer su kolike žene prije njih već rodile. Sve smo toga svjesne no to i dalje ne umanjuje strah i neizvjesnost u danima prije termina.

Dva dana nakon termina išla sam na pregled no i dalje nije bilo nikakvih naznaka da se bliži TAJ događaj. Doduše bolila me je kralježnica noć prije no tome nisam pridavala pažnje. Vođena brdom filmova, priča, očekivala sam da ću znati kada počnu trudovi.

I tako je mene nakon pregleda sve više bolila kralježnica no i dalje nisam smatrala da su to trudovi. Pa smo suprug i ja mjerili vrijeme između (za svaki slučaj) no svaki put je bilo drugačije vrijeme, tj. razmak između bolova- 3 min, 5min, 9min i tako u krug.

Na trudničkom tečaju koji smo polazili rekli su da je pravi trud bol koju moramo prodisati kako bi izdržali...e pa zaključila sam da to nisu trudovi jer ja nemam takvu potrebu.

S obzirom da je bol i dalje bila prisutna te nisam više mogla mirovati jer me bolilo suprug je bio za to da otiđemo u bolnicu provjeriti jesu li to trudovi. Pristala sam no i dalje sam bila uvjerena da to nisu pravi trudovi i da će nas vratiti kući.

No eto, na pregledu se utvrdilo da su trudovi, u početku nisu bili česti no kada mi je odjednom puknuo vodenjak za vrijeme pregleda bilo je očito da porod kreće.

Na svu sreću išlo je sve brzo, došli smo u bolnici iza ponoći i rodila sam u 2:22. Nije to bila neka ogromna bol koju nije moguće izdržati. Istina, zadnjih nekoliko trudova je bolilo, ali brzo nakon toga se sve i završilo. Koliko god sam se bolila tzv. rezanja u tom trenutku nisam uopće razmišljala o tome, dapače bila sam za ako to znači da će porod prije završiti. I završilo je brzo te nam je stigla mala Leona.



Iskreno, porod kao porod nije mi bilo strašno niti traumatično iskustvo. Veći problem bio je oporavak od epiziotomije s obzirom da nije moguće normalno sjesti, a kamoli išta drugo. Beba ipak traži svoje tako da bol od reza mora pasti u drugi plan. Pozitivno, prekosutra 17.8. Leona ima dva mjeseca, a meni je sve normalno zaraslo i normalno funkcioniramo tako da je sve to iza nas. Borba oko hranjenja, presvlačenja i plakanja je neka druga priča, i trajati će još neko vrijeme.