Vječnost

Kada sam te prvi put vidjela.
Plakao si.
Bio si povrijeđen.
Bila sam kriva za to.
Znam.

Nisi me primjećivao sve ove godine.
Bila sam tvoja sjena.
Iako me nisi primjećivao, bila sam uz tebe.
Bila sam uvijek tu za tebe.

Čekala sam svoj trenutak.
Koji nikako nije dolazio.

Htjela sam ubrzati.
Ali nije bilo suđeno.

Bio si tako lijep, nevin.
Poput malog djeteta koji velikim očima radoznalo gleda okrutan svijet oko sebe.
A ja sam bila tvoja tajna majka, sestra, žena ili samo ljubavnica.
Šta god poželiš.
Bitan si samo TI.

Promatrala sam te.
Odrastao si.
Okrutna stvarnost te promijenila.
Više nije bilo onog sjaja u tvojim očima.

Pronašao si si ženu.
Čekali ste dijete.

Gledala sam tvoju patnju kada si ostao bez ičega.
Nisam ti to željela, ali je tako moralo biti.

Bez nerođenog dijeteta.
Bez srodne duše.
Ostala sam ti samo JA.
Iako to nisi znao.

Došao je i taj trenutak.
Taj dan.
Ušla sam u tvoju sobu.
Sjedio si na rubu kreveta.
Znao si.

Prišla sam ti i rekla- "Vrijeme je".
Pogledao si me onim istim očima bez sjaja...zbog čega sam ja bila kriva.

"Zašto"?
"Zašto si mi sve oduzela?"- upitao si.

"Voljela sam te"- odgovorila sam i otpratila ga u vječnost.