On nikada nije bio običan dječak. Iako mu je bilo već dvanaest godina, Matija još uvijek nije odustao od svog omiljenog hobija- istraživanja. Svojim postupcima dovodio je svoje roditelje do ruba živaca,ali on nije previše mario. Škola ga nije previše zanimala, nije težio boljim ocjenama, već je bio sretan kada bi dobio prolaznu ocjenu i time "skinuo roditelje s vrata". Viktorija i Kristo – njegovi roditelji jednostavno već nisu znali što bi sa svojim sinom, on ih nikada nije slušao.
Matija nije bio viši od metar i pedeset centimetara, ono što se kod njega uočavalo bila je njegova kosa- crvenkasto- narančaste boje i plave oči. Matija je bio dijete razvedenih roditelja. Razveli su se kada je imao devet godina i od tada je za njega počelo prijelazno, teško razdoblje. Još se nije navikao na svakodnevnicu- da će živjeti kod majke kada ga je potpuno nespremnog zadesila nova vijest: njegov otac se opet ženi, a on će dobiti polusestru, jer je njegova buduća maćeha trudna. To je bilo ipak previše, čak i za njega. Poželio je pobjeći, daleko od svih, ali nešto ga je vezalo- njegova majka. Nije ju mogao napustiti, i ona je patila, te je zbog nje odlučio ostati. No, kada su zatražili od njega da se preseli k ocu i upozna svoju buduću maćehu, to je bila kap koja je prelila čašu.
Istoga dana kasno uvečer odlučio se upustiti u najveću avanturu svoga života. Dugo vremena slušao je priče svojih roditelja, pa čak i djeda i bake o otoku, o otoku koji se je nalazio nešto sjevernije od njegova grada. Često su pričali kako se noću onuda šuljaju razni stvorovi iz mašte, pa čak i oni za koje čovjek ne bi nikada povjerovao da postoje. Bića iz prošlosti, veća od najveće sekvoje, dok su manja malo viša od prosječnog nebodera.
Matija im nije vjerovao, smatrao je da su to priče kojima ga žele zastrašiti kako ne bi išao tamo, jer bi morao ići čamcem. No, u njemu se je pojavio crv sumnje te se htio sam na svoje oči uvjeriti u istinu. Pošto se uvjerio da mu majka spava, iskrao se kroz stražnja vrata. Nekoliko ulica dalje od njihove kuće živjeli su njegovi baka i djed. Djed je odavno bio u mirovini, dok je njegova baka bila tek nepune dvije godine. Bila je to starica puna energije, voljela je putovati, za razliku od njezina muža čije je najveće uzbuđenje bio ribolov. Matija nije znao kako su te naizgled dvije suprotne osobe našle u braku, ali sumnjao je što ih je povezalo (ipak,nije on bio malo dijete)- njegova mama. Baka je vjerojatno ostala trudna te je bila prisiljena udati se, jer to su bila takva vremena. No, Matija nije bio tu da razmišlja o prošlosti svoje porodice, već da uzme djedov čamac za ribarenje, koji se nalazio u rijeci ispred njihove kuće. Uskočio je u njega, ali, iako je čamac imao motorni pogon, morao je veslati jer bi bukom mogao probuditi baku i djeda. Tek nakon nekoliko sati njihova kuća se je izgubila u daljini. Odahnuo je i upalio motor, sada je išlo puno brže. Da je veslao, ne bi ni za tjedan dana došao na odredište, no spas je tehnologija.
Polako, ali sigurno približavao se otoku kojim je vladala tama. Prvi trenutak se pokolebao i poželio vratiti, ali pomislio je:
«Nisam uzalud dolazio, obavit ću ono što imam u planu i onda otići, uostalom, nisam daleko od kuće»- tješio se, nadajući se da će se prestati bojati. Izašao je iz čamca i privezao ga je za obližnje drvo te se uputio u tamu otoka. Okruživali su ga razni jezoviti zvukovi, grmlje je šuštalo kao da se u svakom netko skriva. Hrabro je nastavio naprijed, ne osvrćući se. Šta je dublje zalazio, sve je bilo tamnije. Sve je bilo zarašteno, nazirali su se tek obrisi nekadašnjih puteva. Stabla su bila zastrašujuću, osušena, činilo se da ljudska noga nije stupila na ovaj otok već desetljećima. Matija je mislio da nema smisla ići dalje jer se bojao, a nije to htio priznati. Već se okrenuo, kada je začuo nešto iz grmlja:
«Ššššššššš»- nešto se čulo u grmlju.
«Tko je to?!!- uplašeno je upitao Matija, no nije bio spreman na ono šta će vidjeti.
Iz grmlja je izašla visoka, tamna prilika. U mraku su joj se vidjele samo oči narančasto- žute boje. Matiji je i to bilo dosta, znao je- to nije obična životinja. Vičući, okrenuo se i počeo trčati. Nije se obazirao, ali je osjećao da je uspio pobjeći jer nije više ništa čuo iza sebe.Ipak nije htio prestati trčati, ali to ga je stajalo modrice. Po tlu su se ispreplitali korijeni obližnjih stabala koje on nije vidio u mraku. Spotaknuo se, a Matijina glava opasno se približavala kamenu kraj korijena. Približavala se, i približavala dok nije nastao mrak.
Probudio se opet u mraku, nije mogao vidjeti gdje se nalazi. Nakon nekoga vremena priviknuo se na mrak. Zaključio je da je u špilji, koja je očito bila nečije skrovište. Kameni zidovi špilje bili su vlažni, voda je kapala na tlo. Usprkos tome, tamo je ipak bilo ugodno. S lijeve strane kraj ulaza nalazili su se pokrivači na kojima je trenutno ležao Matija. Kraj ležaja smjestio se je visoki stol, s dvije stolice jedna nasuprot drugoj. Na zidovima su plamtjele baklje i cjelokupnom prostoru davale lijep ugođaj. Na stolu se je nalazilo voće- banane, kokosi, ali i neke čudne biljke koje Matija još nije poznavao.
Iznenada se na ulazu netko pojavio, pa je Matija odlučio da je najbolje pretvarati se da spava. Spodoba je ušla i Matija ju je po prvi put mogao vidjeti.
«To je D I N O S A U R!»- zvonilo mu je u glavi.
Matija je obožavao enciklopedije o dinosaurima, te je zaista znao kako se koja vrsta zove i koje su joj karakteristike, ali očito je nešto propustio. Pred njim je stajao živi primjerak!
Bilo je to mladunče brontosaura, ali nešto se nije podudaralo s podacima koje je Matija znao: prema enciklopediji brontosaur je težio 35 tona i većinom je boravio u vodi. Imao je ogromno tijelo tamno smeđe boje, četiri noge, dugačak rep i vrat koji je završavao ogromnom glavom, i ono najvažnije, bio je biljojed. Ovaj koji je bio pred njim sličio je brontosauru samo oblikom tijela: isto je bio smeđe boje i imao je dugačak vrat, ali ne i glavu, hodao je stražnjim nogama, dok su se prednje razvile u neki čudan oblik ruku s dva prsta. Imao je maleni rep, i, sudeći prema voću na stolu, bio je biljojed. Na sreću!
No, nešto ipak Matija nije mogao povezati! Što radi dinosaur u špilji s bakljama, stolom, stolicom, pa- ipak je on životinja!?
«Konačno si se probudio, spavao si više od dvanaest sati»- prozborio je dinosaur.
«Tttttiiiiii govoorriš?»- jedva je prozborio Matija.
«Ne, ja sam plišanac koji govori kada ga se stisne!»- rugao mu se dinosaur.
«Naravno da pričam, mislim, kada smo se već prilagodili vašem načinu života, bilo bi u redu da znamo i komunicirati s vama.»
Matija je razmišljao o bijegu, ali dinosaur je bio tik do ulaza i ne bi se uspio probiti kraj njega.
«Ti možeš otići kada god poželiš, nitko te ne prisiljava da ostaneš»- rekao mu je dinosaur kao da mu je čitao misli.
Nakon nekog vremena Matija se pribrao. U međuvremenu, dinosaur je sjeo za stol i jeo. Matija je ustao i krenuo prema dinosauru koji mu je ponudio voće- Matija je bio zaista gladan pa je uzeo bananu.
«Zovem se Gwen»- rekao mu je dinosaur.
«Znači, žensko si?»- upitao ga je Matija.
«Ne, nisam, samo su moji roditelji imali čudan smisao za odabir imena.»- odgovorio je.
«Kako to da živiš u našem vremenu?»- nestrpljivo ga je upitao Matija.
«Polako, polako, zar ne bi bilo u radu da se prvo upoznamo? Evo, npr. ja sam Gwen kao što već znaš, nisam još odrastao, imam svega sto i pet godina. Trenutno mi nema roditelja kod kuće. Reci mi ti nešto o sebi.»
«Tek sto i pet godina»- mislio je Matija, «šta ću onda je reći»?!
«Ja sam Matija, imam dvanaest godina, živim s roditeljima nedaleko od ovoga otoka u gradu Grenu. Sada mi odgovori na moje pitanje!»
«OK, OK, stay cool. Kao što već sigurno znaš iz priča svojih roditelja, bake i djeda na ovom otoku žive dinosauri. Doduše, ne oni primitivni kao prije sto i pedeset milijuna godina, već nešto poboljšani. U toku evolucije, nakon šta smo uspjeli preživjeti ledeno doba zahvaljujući ovom otoku i nizu špilja na njemu, dobili smo neke ljudske karakteristike, kao što i sam vidiš. No, u svemu tome postoji kvaka: nas mogu vidjeti samo djeca. I tvoji roditelji, ako su bili na ovom otoku kada su bili djeca, upoznali su nas, ali kada su navršili šesnaest godina, više se nisu toga sjećali, sve im je ostalo u magli. Mi nismo opasni, na ovom otoku žive samo biljojedi. Mesojedi se nisu uspjeli spasiti, što je i bolje jer bi tu onda samo vladao strah i trepet od tiranosaura i sabljozubih tigrova, te sličnih stvorenja. Jesi sada utažio svoju znatiželju?»
«Do šesnaeste godine?»
«Da».
«Ali,to je tako brzo»- žalio se Matija.
«Dođi, idemo van, upoznati ću te s ihtiosaurom Leom, Pticikusom saltoposukusom Anicetom, sa svojim najboljim prijateljem baluhiterijom Jackom Mrkvoklopdisom....
«I onda sam ih upoznao, najbolji je bio Jack, znaš, izgledao je kao današnji konji osim šta je bio viši, bio je zelenkasto-smeđe boje, imao je noge kao slon, obećao sam im da ću ostati prijatelj s njima zauvijek!!!»- pričao je Matija priču svog života djedu, koji ga očito nije razumio.
«Znaš, ti imaš prebujnu maštu, bilo bi bolje da se usredotočiš na školu, a ne da dobivaš same dvojke»- strogo mu je odgovorio djed kao uvijek ograničene vizije. Matija se ljutito pokupio u svoju sobu.
Kada je odlazio u svoju sobu, Matija je sreo baku, ona mu se nasmiješila, namignula mu i samo rekla:
«I ja znam», te produžila u kuhinju.
Do svoje šesnaeste godine Matija je još mnogo puta bio na otoku kojeg su dinosauri prozvali «Vitae fortuna» (Sreća života). No, došao je i šesnaesti rođendan i kako to biva u pričama, svega nestalo, ali samo u njegovoj glavi.
Što se dogodilo njemu,dogodilo se je i njegovoj djeci, unučadi, praunučadi...
A Gwen još uvijek nije odrastao dinosaur (što ti je peh!).
Post je objavljen 21.08.2018. u 17:50 sati.