Ne zna svatko biti otac

Kada vrtim unazad svoje uspomene ima ih puno ružnih, negativnih. Ne zavaravam se, nisam jedina sa takvim događajima u životu no svatko nosi svoje breme, tako se barem kaže.

Jedno pitanje me uvijek boli, vjerojatno će boljeti do kraja života. Pogotovo sada, kada mi je i moja majka umrla, zanima me samo jedno- kako netko može ostaviti svoje dijete?

Kako možeš ostaviti dio sebe? Kako možeš živjeti pretvarajući se da to dijete ne postoji? Kakav čovjek moraš biti?

Moji roditelji razveli su kada sam imala četiri godine, sa šest godina posljednji sam put vidjela svog oca. Naravno, kako ide hrvatska realnost, ponekad je plaćao alimentaciju, vjerojatno u periodima kada je imao neki višak novca pa se sjetio da negdje postoji i njegova kćer, iako se to toliko trudio zaboraviti.

Sjećam se jednog događaja kada je fizički donio novac mojoj majci. Nije želio niti ući u stan već je tražio da se sa njim nađe na uglu, u lokalnom kafiću. Vidjela sam kada si prelazio ulicu, gledala sam kroz prozor. Kakvo nisko biće možeš biti da niti ne pitaš za svoje dijete? Da ga ne poželiš vidjeti?

Uvijek sam si zamišljala što bih ti mogla reći kada bih te vidjela. Vjerojatno bih u tom trenutku bila šokirana, ne bih se snašla.

E pa, biološki oče moj, iako nisam sigurna da te tako želim ikada zvati, želim ti poručiti sljedeće:


Uvijek ću se na tebe sjećati sa mišlju da mi je bolje bez takve osobe u životu.

Jesi li se ikada uopće sjetio da imaš još jedno dijete? Tvoje prvorođeno, najstarije dijete?

Jesi li se ikada pitao jesam li uopće živa? Nedostaje li mi nešto?

U međuvremenu sam dobila dijete, našu curicu, i za nju ti nikada nećeš postojati.

Ako bude sreće, neće nikada znati niti kako se zoveš. Jednostavno to ne zaslužuješ.

Imala sam jednog roditelja, samo jednog. ONU koja me napustila i koja mi je bila sve na svijetu. ONU koja se brinula za mene, koja bi mi sve dala, bez obzira što možda nije imala za sebe. Čak i kada nije bilo novaca, meni nije ništa nedostajalo.

Znam da si joj bio na grobu. Znam što bi ONA mislila o tome. Isto tako znam da si taj dan prošao i kraj kuće u kojoj smo svi nekada živjeli. Sigurno si me vidio no kao i inače nije te bila briga. Ili sada jednostavno više nemaš hrabrosti, ako si ju ikada uopće i imao.

Javila mi se jednom prigodom tvoja kćer, moja polusestra. Čitavo vrijeme nadala sam se da tvoja nova obitelj nije znala za mene, na taj način sam si opravdavala nedostatak interesa. Nitko nikada nije pokazao malo interesa prema meni, čak niti tvoj otac, majka, tvoja sestra.

Samo sam željela da znaš da te nikada neću kontaktirati, nikada neću s tobom niti riječi progovoriti. Nisam ogorčena niti zlopamtilo no preko nekih stvari ne možeš prijeći.

Ne želim osvetu, želim samo da jednom doživiš takav osjećaj, osjećaj kakav sam ja imala kada sam te gledala kao mala djevojčica kroz prozor, a tebe jednostavno nije bilo briga.

Imala sam MAJKU, imala sam djeda, imam baku, imam muža i savršenu kćer. To je moj svijet, svijet bez tebe i tvoje strane obitelji. Imala sam samo tvoje prezime no sada je i to iza mene. Više nisi dio mene, u bilo kojem smislu.