U kuhinji, Mia sjedi za velikim staklenim stolom. Ispred nje, staklena je površina prekrivena ljubičastim papirima. Zamišljeno gricka vrh flomastera. Fifi drijema s glavom naslonjenom na njezinim crvenim papučama.
- Aha - promrmljala je Mia: na papiru su zaplesala slova u boji lavande.
- Aha što? - znatiželjno će Marie lupkajući drvenom kuhačom po rubu crnog lonca.
- Imam ideju - odgovorila je Mia.
- O, senora! - Marie umoči kuhaču u umak, pa ga energično promiješa. - A kakova ideja?
- Ššššš! - Mia je pogleda krajičkom oka, pa doda: - Nemojte me sad prekidati.
- Neću, neću, senora bila bez brige! - Marie poliže nekoliko vrućih kapi s vrha kuhače. - Ufff, kako pekla jezik.
- Marie! - ljutito će Mia. - Minutu tišine molim!
- Dofro, dofro! - Marie kažiprstom dotakne usne, pa prošapće: - Marie šutila.
Mia spusti pogled na slova, zagrize donju usnicu, pa nastavi pisati. Marie je pjevušila umaku, otvarajući usta, mašući kuhačom po zraku. Crvena kap umaka sletjela je na bijele pločice.
- Oh, prokletsva! - uzvikne Marie saginjući se prema crvenoj kapi umaka.
- Marie! - Mia spusti flomaster na staklenu površinu.
- Si senora? - upita Marie provirujući iza šanka.
- Ma, nema veze! - uzdahne Mia, ustane i protegne se visoko podižući ruke.
- Imala veze, senora!
- Ma nemala! - smješkala se Mia. - Nastavit ću poslije ručka.
- A što to senora pisala? - upita Marie popravljajući pregaču.
- Pjesmu! - razdragano će Mia.
- Ja jako volila pjesmu! - veselo poskoči Marie. - Senora meni čitala?
- A ne, ne, ne! - Mia se okrene prema stolu, pa brže bolje stane skupljati razbacane papire.
- Por favor! – Marie se zavrtjela na mjestu: suknja je zaplesala oko njezinih širokih bokova.
- Poslije ručka! - Mia podigne hrpicu papira i prisloni je na grudi.
- Samo dva stih - molećivo će Marie.
- No, dobro! - Mia sjedne, položi papire u krilu, duboko uzdahne i počne čitati.
- Proljeće! Pjesma se zove proljeće! – Mia je pogledom milovala slova.
- Primavera! - Marie je klimala glavom. - Kako ja volila primavera.
- Proljeće! - ponovi Mia, pa u jednom dahu nastavi: - Jutro je, u krošnji breze sunčaju se pupoljci, u srcu maslačka pčelica doručkuje proljeće.
- O senora! - Marie će brišući suze s lica. - Vi tako lijepo pisala o ljubavi.
- Marie! - Mia položi papire u krilo. - Pa, nije to ljubavna pjesma.
- A što je proljeća nego ljubav? - šmrcala je Marie.
- Hm? - Mia će zamišljeno. - Možda ste ipak u pravu.
- Ja bila tako tužna u proljeća. Svi imala nekoga za držati za ruke, za se ljubiti na klupica...samo ja bila sama. - Marie dlanovima pokrije oči pune suza.
- No, no! - Mia se nagne prema Marie, pa je potapša po ramenu. - Sigurna sam kako će te ovo proljeće i vi doživjeti ljubav.
- Senora stvarno tako mislila? - upita Marie brišući nos u rukav.
- Senora u to sigurna! - Mia ustane i snažno je zagrli.
- Dofro! - U kutu Mariinih usana pojavio se smiješak. - A bi li mi senora pročitala još koja pjesma?
- Oh! - polaskano će Mia. - Vrlo rado!
- Vi čitala, dok ja dovršila umak! - Marie doleprša do štednjaka, pa miješajući drvenom kuhačom doda: - Bila to najfinija umak puna poezija.
Dva sata kasnije.
Poslije ručka, David i Mia su sjeli u dnevni boravak, svatko u svoju kožnu fotelju. David je čitao sportske novine, a Mia je držeći laptop u krilu, lupkala prstima po crnoj tastaturi.
- Što pišeš? - upita je David listajući stranice.
- Pjesmu!
- Molim? - David spusti novine u krilo. - Ti pišeš pjesmu?
- Da! Pišem pjesmu! - oštro će Mia.
- A o čemu to molim te pišeš?
- O proljeću...o ljubavi! - osmjehne se Mia.
- Pišeš ljubavnu poeziju? - podsmješljivo će David. - Draga, s tobom je svaki dan iznenađenje!
- I ne samo to! - prpošno će Mia. - Već sam ih nekoliko objavila na blogu!
- Ti imaš blog? - upita začuđeno.
- A tko danas nema blog? - uzvrati mu pitanjem.
- Ja! - odlučno će David. - I, što kažu tvoji blog čitatelji?
- Sviđaju im se pjesme. Ostavljaju mi laskave komentare! - ponosno će Mia.
- Kao na primjer, blogić ti je super! - cerekao se David.
- Hej! – oštro će Mia, pa nastavi istim tonom: - A, rekao si kako nemaš blog!
- To što nemam blog, ne znači kako ne znam što je spam! - David ustane, presavije novine, baci ih na fotelju, pa sjedne na rub Miine fotelje.
- Ti si svakom loncu poklopac! - Mia ga laktom gurka iz fotelje
- Ajde ne budi Miica svađalica, već mi pročitaj koju pjesmu! - David se nage prema Mii kako bi je poljubio u obraz.
- Neću! - Mia ustane i odloži laptop na niski, drveni stol.
- Izmasirat ću ti leđa! Šetat ću Fifi svaku večer sljedeća dva tjedna! - David uskoči u Miinu fotelju.
- Neću i točka! - Mia zakorači prema kuhinji.
- Hej, kuda ćeš?
- Idem si napraviti limunadu! - dobaci otvarajući kuhinjska vrata.
- Napravi i meni!
- Neću! - Mia nestane iza kuhinjskih vrata.
David ustane, dohvati sportske novine, pa sjedne natrag u crvenu fotelju. Okrene prvu stranicu, pa baci pogled preko ruba novina: treperava svjetlost monitora mamila ga je poput čokoladne torte.
- Pročitat ću samo jednu pjesmu – mrmljao je David, otvarajući Google tražilicu: njegovi su prsti poput mrava jurcali crnim tipkama.
Iz kuhinje je dopiralo zujanje aparata za cijeđenje agruma.
Na monitoru su treperila slova: "Kod Miie", "Miin kutak", " Miin blogić".
- Prokletstvo! – progunđa David pitajući se: - Kako bi se mogao zvati Miin blog?
David zatvori oči. Duboko udahne.
- Imam te! – Davidove su oči pobjedonosno zasjajile, dok je u prozorčić tražilice upisivao riječ "Ljepotica".
Pred njim se otvori bijela stranica, puna crnih slova. Iz desnog ugla ekrana promatrala ga je mala Miina fotografija.
- Ovo je bilo lakše, nego što sam mislio! – David nakrivi glavu osluškujući: Miini su sitni koraci odzvanjali hodnikom.
David je pogledom gutao stihove Miine pjesme.
- Ljubavno-proljetna poezija malo sutra! – David je razrogačio oči, pa nastavio čitati u jednom dahu: - U crnim pramenovima noći, predajem ti se puna slatkog nektara, uzimaš me dodirima, osvajaš usnama, dok se naša tijela stapaju poput kapi voska.
David naglo ustane, pa otkopčavajući košulju pjevušeći krene prema spavaćoj sobi.
Ispod Miine zadnje pjesme, sitnim je crvenim slovima pisalo: " Marie i Fifi se neće još dva sata vratiti iz šetnje. Čekam te u spavaćoj sobi, Tvoja Ljepotica".
Osoba B će se odazvati pozivu pod uvjetom da je sunčan dan. Za lijepog vremena dobar je sugovornik, a imamo i nekoliko zajedničkih interesa. Osoba B ne razumije moju ljubav prema kišnim šetnjama bez kišobrana.
Osoba Z je pažljiv slušatelj, a dok govori njezine su riječi pune optimizma i razumijevanja. Volim zelenu boju njezinog glasa, kao i njezinu ljubav prema humoru.
Na popisu pića, za osobu D kava je tri put prekrižena. No, osoba D će vam zato vrlo rado promiješati šećer u kavi i skrivajući se iza osmijeha polizati kap sa vrha žličice. Za petnaest minuta uživanja u crnog tekućini, osobi D ću morat iz torbe izvaditi paketić PEZ bombona.
Ako sam ja noć, osoba M je moj dan. Nitko me ne poznaje kao ona, a ja ne poznajem nikoga tko toliko odiše čistom dobrotom. Najčešće komuniciramo sms porukama, jer i sama ima tri osobe pod slovo D, a dijele nas i velika brojka u kilometrima. No, kad se nađemo na istoj adresi, osoba M me ispuni mirom, tišinom i ljubavlju. Osoba M mi silno nedostaje.
Osoba G uzgaja tempere. Osoba G nikad neće imati sebe, na način, na koji je ja moram imati. Ona je sretna osoba, no svoju sreću baca kroz prozor. Osoba G je na ovom popisu samo u prolazu.
Osoba N voli trampoline i gorčinu limunove korice. Njezina me ljubav ponekad zaboli. Ona će se vrlo rado odazvati pozivu na kavicu, no meni je njezino prisustvo važnije za neke druge pozive. U tim je situacijama vrijedna zlata.
Tu su još osoba K, A i F, no dijele na kilometri autoceste. Uz to, osoba F će samom radije popiti hladno pivo.
Iako je osoba Š uvijek u blizini, trebala bi je češće pozvati na kavicu. Ona uz kavu čita novine, a ja čitam nju. Dok ja listam novine, ona čita mene, onda zajedno listamo i čitamo novine, a na kraju čitamo jedna drugu.
Osoba T je moje srebro: i to je kompliment. Voli viceve, a ja već dugo nisam čula dobar vic. Poslala sam joj link za jednu stranicu, sad se smijemo zajedno, svaka u svojem gradu. Osoba T preferira kavicu u svoja četiri zida, dobar je slušatelj, no odgovara sa «aha, hmm, da».
Osoba R voli duge šetnje, voćne sladolede i nescaffe, kao i flomastere, prazne papire i rumenu tišinu. Osoba R korača uz more, s mislima kako poznaje moje korake.
Sa osobom O najčešće popijem kavicu u društvu nekih drugih osoba sa popisa. Bez obzira na to, mogu reći kako je osoba O pozitivna, smirena i elokventna.
Osoba U je ljubitelj kave bez šećera, no nedavno se odrekla gorkih kapi: sad je ljubitelj čaja, gorkog naravno. Osoba U je moj uzor, rame za plakanje i anđeo čuvar.
.
.
ne vjerujem u slučajnost.
svaka sličnost sa stvarnim osobama nije slučajna.
pred kraj dana hladni se vjetar provlači ulicama.
osoba R i ja pijemo veliku kavu s hladnim mlijekom.
osoba R sam ja.
prstima brišem uplakane oblake
kišobran se mršti u torbici
prečicom do trgovine
pripovijedam ti o tramvajima, kremšnitama i Ramoni
vrtiš glavom i gumenim čizmicama zbrajaš lokvice
gulim povrće za juhu
mašeš slikovnicom domaćih životinja i kradeš mi mrkvu
za 245 sekundi
skakućeš mi na rukama
dok pretražujemo horizonte jubitubija
.
.
jutro je moje najdraže godišnje doba
a stablo marelice, kišne perlice i tvoj osmijeh
lajtmotivi popodnevne poezije
zato ću se
dok prijepodne drijema u tvojem pogledu
izgubit u fotografijama iz Pakla
rođenjem si naslijedio moje lijevo uho
i ljubav prema detaljima
u kišnom utorku
poklanjam ti još jedno zrnce svoje ludosti
Protrljala sam oči, desnom nogom odškrinula vrata kupaonice, te zijevnula u mrak. Prstima sam klizila po vanjskom zidu kupaonice u potrazi za prekidačem. Klik! Žarka je svjetlost poput igle razbudila moj sneni pogled. Zakoračila sam u kupaonicu, te skinula spavačicu preko glave. Hladan je zrak štipao kožu. Dohvatila sam kućni ogrtač s perilice, obukla ga, pa dlanovima od ramena do ručnog zgloba protrljala ruke, kako bi se barem malo ugrijala. Zakoračila sam prema umivaoniku, podigla ručku miješalice: okretala sam je lijevo-desno, u potrazi za toplom vodom. Zijevala sam, dok mi je topli mlaz vode milovao dlanove. Iz zrcala me promatrao neispavani pogled. Podigla sam ruke, te toplim dlanovima prekrila natečene kapke: nadala sam kako će toplina rastopiti osjećaj pijeska u očima.
Spustila sam dlanove, te ponovno zagrabila mlaz vode i isplahnula lice. Primaknula sam se zrcalu, trepnula i duboko uzdahnula. Podignula sam ruke, te popravila nekoliko kovrči, motajući ih među prstima.
- Joj! - odjeknuo je kupaonicom piskutavi glasić.
Razrogačila sam oči: s prstima u kovrčama, okrenula sam glavu, te pogledala iza sebe. Sa zidova su me promatrale nijeme keramičke pločice. "Sigurno mi se pričinilo" pomislila sam, dok sam polako izvlačila prste iz kose.
- Joj! - začulo se ponovno.
Spustila sam ruke, okrenula glavu na desnu stranu: moj se pogled ponovno susreo s tišinom keramičkih pločica. Odmahnula sam glavom uvjeravajući samu sebe, kako je piskutavi glasić posljedica neispavanosti. Okrenula sam se, te posegnula za zubnom pastom i četkicom za zube. Istisnula sam na četkicu malo paste, te stala energično četkati gornji red zuba.
- Hej! - povikao je glasić.
S četkicom u ustima, zurila sam u zrcalo: gornja je usnica bila prekrivena pjenušavom brkovima, s okusom metvice.
- Hej, tu sam! - derao se glasić nadglasavajući šum vode.
Pogledom sam lutala po svom zbunjenom odrazu lica u zrcalu.
- Tu sammm goreee! - piskutao je glasić.
Odložila sam zubnu četkicu na rub umivaonika, te velikim gutljajima vode isprala usta od zubne paste. Tutnula sam dlanove u džepove kućnog ogrtača.
- Gdje si? – upitala sam.
- Tu sam gore! - odgovorio je glasić, te nastavio s pitanjem: - Zašto ti sve moram dva put ponavljati.
- Jer je gore, iz mojeg kuta gledanja širok pojam - objašnjavala sam promatrajući bijeli strop kupaonice.
- Gore je uvijek gore - mudro će glasić.
- A ne! - okrenula sam leđa zrcalu, te sjela na rub kade.
- Kako nije? Baš jest!- ljutito će glasić.
- Tako što nije. Gore može biti na stropu, a može biti i gore, na vrhu ormarića. - Ispružila sam ruku pokazujući na ormarić pokraj umivaonika.
- Zbilja si šašava! - smijao se glasić. - Nisam pauk, pa da šećem po stropu.
- Nisi! - Podigla sam pogled: na stropu nije bilo niti jedne mrljice, za koju bih mogla pomisliti kako je pauk.
- A nisam ni zrnce prašine na ormariću!
- Nisi ni to! - Odmahnula sam glavom, pa dodala: - Jer sam s vrha ormarića prije dva dana obrisala prašinu.
- Vidiš! Nisam ni pauk, a nisam ni zrnce prašine, a opet sam gore!
- Kad ti tako kažeš, onda jesi! - Ustala sam, te iz ormarića izvadila kremu za lice.
- Hej, kuda ćeš? - povikao je glasić.
- Namazati lice. - Umočila sam jagodicu kažiprsta u mirisnu kremu.
- Zar ne želiš otkriti gdje sam? - tužnim će glasom glasić.
- Pa, znam gdje si – rekla sam mirnim glasom.
- Kako to znaš? - ljutito upita glasić.
- Jer si mi ti rekao! - Kružim sam pokretima nanosila kremu na lice. - Ti si gore!
- Ma daj, baš si neka! - mrzovoljno će glasić. - Sigurno misliš kako sam ja plod tvoje neispavanosti.
- Upravo tako! - potvrdno sam klimnula glavom.
- Ali nisam! Ja sam zbilja gore, gore, goreeee!
- Gdje gore? - povikala sam.
- Na tvojoj glavi! Pogledaj se malo bolje u zrcalo!
Za jedan sam se korak primaknula zrcalu, širom otvorila oči, te podigla pogled prema vrhu glave: sve što sam otkrila na vrhu glave bili su razbarušeni valovi smeđih kovrči.
- Ne vidim te!
- Koncentriraj se! – urlao je glasić.
- Jesam! - Prstima sam uhvatila pramen smeđih kovrči koji mi je padao niz čelo.
- Joj! - jauknuo je glasić. - Čupaš me!
- Što te ja? - upitala sam začuđeno.
- Čupaš me, eto što?
- Ti si u pramenu kose? - upitala sam sumnjičavo.
- Tako nekako...ja sam dio tvojeg pramena - pametovao je glasić.
- Onda nisi gore?
- Jesam! Kosa ti raste gore na glavi, zar ne?
- No dobro, da, raste na glavi! - odgovorila sam mrzovoljno umorna od te igre traženja.
- Ja sam uvijek u pravu! – rekao je pompozno.
- Bože! - Prstima sam prstima lagano razdvajala vlasi pramena.
- Molim? - odgovorio je uzvišenim tonom.
- Vidim te!
- Konačno! - oteo mu se uzdah olakšanja.
- Pa, od kad si ti tu?
- Nekoliko dana, a možda i više! – pravio se važan.
- Pa zašto si se tek sada oglasio? - upitala sam, te spustila pramen na čelo: vrh pramena škakljao mi je trepavice.
- Pod prvo, jer si me jutros počupala, a pod drugo jer mi je tu gore postalo malo dosadno - objašnjavao je polako. - Nemam nikoga za druženje.
- A s kime bi se ti molim te lijepo družio?
- S nekim poput mene - uzdahnuo je.
- Ako sam dobro razumjela, ti si tu gore sam. – Podigla sam nekoliko drugih kovrči.
- Da - rekao je tužnim glasom.
- Uf! - oteo mi se uzdah olakšanja.
- Hoćeš se ti družiti sa mnom? - upitao je umiljato.
- Ni ne pomišljam na to! Imam pametnijeg posla. - Desnom sam nogom zakoračila u kuhinju.
- Kao na primjer? – upitao je cinično.
- Skuhati jutarnju kavicu! - obrecnula sam se.
- Ja volim kavicu! I volim...
- Slušaj! - grubo sam ga prekinula. – Dobit ćeš gutljaj kavice pod uvjetom da budeš tiho, kako ne bi probudio ostale.
- Ali rekao sam ti, ja sam tu gore sam!
- Nisam baš sigurna u tu priču. Ti si poput vrganja, gdje je jedan, tamo su i drugi.
- Dobro, dobro bit ću tiho! - šaputao je. - Nećeš ni znati kako sam tu.
- Ne bih se baš s tobom složila! No, jedno je sigurno, nemam ništa protiv tvojeg postojanja na mojoj glavi!
- Stvarno? - upitao je razdragano. - Znači nećeš me iščupati ili pobojati ili...
- Neću i to je obećanje! – rekla sam odlučnim glasom.
- Držim te za riječ! - Učinilo mi se kako je glasić namignuo.
Sa šalicom kave zakoračila sam na balkon. Udahnula sam svježinu ranojutarnjeg sunca, te otpila gutljaj vruće tekućine.
U pramenu kovrči, suncem obasjana, smiješila se srebrna vlas.
S Matejuške smo promatrali paljenje krnje ispred lučke kapetanije.
Maska koju sam nazvala "klica života": plašt oslikan drvenim bojicama i bojama za tkanine, a šešir sunce je također ručni rad, nastao kaširanjem i bojanjem.
I mali dječak je imao plašt, koji se vozio u kolicima, no zato se od svojeg mača nije odvajao.
Kako je Matejuška bila skoro prazna, moji su dečki iskoristili to za jurcanje gore dolje.
U pratnji kišnih kapi, vratili smo se na rivu: mali je dječak odmah nešto spazio.
Ispred lučke kapetanije organizirali su predivan vatromet: osim nas troje, nisam niti čula niti vidjela kako je netko na kraju pljeskao.
Šteta, vatromet je bio zbilja lijep i smatram kako se trud mogao nagraditi pljeskom.
Prije polaska kuću sreli smo didu i baku, tako da smo se ipak svi troje našli na fotografiji.
Sredinu velikog staklenog stola, krasi vaza rascvjetanih suncokreta. Naslonjena na vrata hladnjaka, ne skidajući pogled s kazaljki velikog zidnog sata, Mia nervozno otpuhuje. Preko njezinog desnog ramena prebačena je mala crvena torba. Fifi, njezina pudlica, trči oko stola natjeravajući muhu.
- Davide! - doziva ga Mia. - Koliko te još moram čekati?
- Evo me stižem! - uzvraća David s balkona.
- Ako ne krenemo za pet minuta, možeš slobodno ići sam! - Mia lijevom rukom zamahne po zraku tjerajući muhu.
- Gotov sam! - David zakorači u kuhinju: vuče za sobom veliku platnenu torbu. - Krećemo!
- Pa, koliko ti to stvari nosiš sa sobom? - upita Mia iznenađeno. - U tu tvoju torbu stala bi četiri Djeda mraza.
- Nosim onoliko koliko mi treba - odgovori David prebacujući torbu preko ramena. - Ideš?
- Idem, idem! - Mia potapša Fifi po glavi. - Budi dobra curo i slušaj Marie.
Pet minuta kasnije, na parkiralištu ispred zgrade.
- Morreee...stižemmoooo tii miii! - zapjeva David otvarajući Mii vrata automobila.
- Stižemooooo! - Mia zapjeva s njim: David joj utisne sočni poljubac u nasmiješene obraze.
- Sretna vam put! – dovikuje im Marie s balkona, a Fifi joj se pridruži lajući na sav glas: David i Mia im odgovore mahanjem.
Vozeći se prema moru, David i Mia su pjevušili uz glazbu radija. Nebom su se tek tu i tamo pojavljivali mali oblaci: sunce je grijalo punom parom, obećavajući lijepo i toplo vrijeme za vikend.
- Davide? - Mia skine sunčane naočale, te ih položi u krilo. - Reci ti svojoj Mii, što sve putuje s nama u tvojoj torbi?
- Samo osnovne stvarčice za more. - David se promeškolji u sjedalu.
- Kao na primjer? - upita Mia znatiželjno trepćući.
- Dva ručnika, madrac za napuhavanje, dva para kupaćih gaćica, tri majice kratkih rukava, dva para kratkih hlača, trenirka, još jedna majica na duge rukave, japanke... - nabrajao je David naglašavajući svaki zarez.
- Putujemo na dva dana! - Mia ga prekine u nabrajanju.
- Masku za ronjenje, peraje, nekoliko udica za ribolov, toaletnu torbicu! - David napravi kratku pauzu, pa brže bolje nastavi: - A, u toaletnoj torbici...da vidimo...kremu za sunčanje, kremu za poslije sunčanja, pribor za brijanje, hansaplast, kremu protiv uboda komaraca, kremu za ublažavanje uboda komaraca, škarice, pincetu, nekoliko sterilnih gaza, dva zavoja...i...- David ugasi motor automobila. - Stigli smo!
- I? - upita ga Mia.
- Što i? - zadirkuje je David. - I prezervative.
- Davide! - Mia ga lijevim dlanom pljesne po ramenu.
Isto poslijepodne.
- Koliko ti treba vremena za obući kupaći kostim? - upita David spremajući stvari u veliku torbu.
- Gotova! - Mia izjuri iz kupaonice, noseći u rukama ručnik, kremu za sunčanje i bočicu vode.
- Ponesi mi peraje. Ostale su pokraj kreveta! - dobaci David koračajući prema izlaznim vratima.
- Davide, mislim kako će ti ručnik biti i više nego dovoljan. Plaža je na sto metara od hotela. Možeš uvijek skoknuti po nešto, ako ti baš jako zatreba - cvokotala je Mia dok su čekali dizalo.
- Idem sa kompletnom opremom! - tvrdoglavo će David.
Na plaži je vladalo pravo šarenilo velikih suncobrana, kupaćih kostima i glasova raznih generacija.
- Znao sam kako smo nešto zaboravili! - David ljutito baci torbu s ramena. - Suncobran!
- To ćemo lako riješiti! - Mia ga zagrli, pa doda: - Iznajmit ćemo ga!
- Kod kuće imamo novi - mrmljao je David otvarajući novčanik.
- I ležaljku! – dodala je Mia migoljeći se iz kratkih hlačica.
- Što ležaljku? - upita David koračajući prema suncobranima za iznajmljivanje, koji su se izležavali na pijesku.
- Ja bih i ležaljku! – dovikuje Mia poskakujući na vrućem pijesku.
Pod crvenim suncobranom, ležeći na boku, Mia je promatrala ostale kupače. Njezinu je pažnju privukao crnokosi dječak s velikim plavim šeširićem na glavi, koji se okružen plastičnim lopaticama, kanticama i modlicama u obliku morskih životinja igrao u pijesku. Mia sjedne na rub ležaljke, na ramena nanese debeli sloj kreme za sunčanje, pa s osmijehom na licu zakorači prema dječaku.
- Baš su ti slatki kolačići! - Mia čučne pokraj dječaka.
- To su morske nemani! – Dječak je žutom lopaticom kopao rupu u pijesku.
- Mogu li se igrati s tobom? - upita Mia, pa ne čekajući odgovor posegne za crvenom lopaticom.
- Mama, ova mi teta krade lopaticu! - poviče dječak, pa sav u suzama otrči k mami.
- Oh, oprostite...ovaj ja....nisam ništa loše mislila....samo sam...! - zamuckivala je Mia obraćajući se gospođi, koju je dječak čvrsto držao za ruku i dalje jecajući.
- Sve je u redu - obrati joj se blagim tonom dječakova majka, pa doda: - Jutros smo tek stigli na more, a ja sam obećala sinu kako ga nitko neće ometati u igri.
- Ona ću i ja pripaziti kako te nitko ne bio ometao, pa čak ni ja. - Mia ustane, pa mahne dječaku na odlasku.
Dječak se sagne, uzme lopaticu i potrči za Miom.
- Izvoli, ali se moraš igrati pored svojeg ručnika! – Dječak joj pruži crvenu lopaticu.
- Dogovoreno! – veselo će Mia uzimajući lopaticu.
Koračajući prema njihovom suncobranu, Mia se okrene i još jednom mahne dječaku: dječak joj odgovori osmijehom.
U hladu suncobrana, David je sjedio u pijesku, promatrajući Miin povratak.
- Imaš novog prijatelja? - David prstima prođe kroz mokru kosu: zrnca pijeska požudno su upijala slane kapi.
- Aha! - Mia je mahala lopaticom: njezini su kratki, plavi pramenovi blistali na suncu.
- Pardon.....i prijateljicu! - David ispruži ruku prema lopatici. - Mogu se ja malo igrati?
- Ne možeš! - Mia zakorači pod suncobran, pa sjedne pokraj Davida, te napuni lopaticu zrncima pijeska.
- Ne budi škrtica! - David je kažiprstom bocne u toplo bedro.
- Hej! - Mia zamahne lopaticom, pa istrese pijesak Davidu u krilo.
- Ja ću sebi kupiti lopaticu i ...! - David ustane, dohvati veliku, platnenu torbu, pa kopajući po njezinoj utrobi nastavi: - I kanticu i..lopaticu...i!
- I? - upita Mia smijuljeći se: Davidove su kupaće gaćice bile prekrivene zrncima pijeska.
- Sladoled! Veliki! Voćni! - David izvuče novčanik iz torbe.
- A meni? - Mia objesi donju usnicu.
- A kad ti nisam kupio sladoled? - upita David pružajući joj ruku.
- Ja ću dvije voćne kuglice, jagodu i jagodu, i jednu s okusom limuna ako imaju...i malo šlaga! - nabrajala je Mia koračajući uz Davida.
- Jagoda i jagoda, i jedna s limunom ...to su tri voćne kuglice! - ispravi je David.
- Ma ne! Jagoda i jagoda su jedna velika jagoda! - razdragano će Mia.
Držeći se za ruke, uživajući u sladoledu, David i Mia su promatrali zalazak sunca. Na drugoj strani plaže, u pratnji tate, crnokosa se djevojčica igrala s crvenom lopaticom.
Sljedeći dan, oko sedam sati navečer.
- Mia! - David podigne glavu s jastuka, pa poviče u smjeru kuhinje.
- Reci srce! - Mia sjedne na rub kauča.
- Fožeš li fi još falo nafazati leđa? - upita David mrmljajući u jastuk.
- Naravno! - Mia će ozbiljno. - S kojom kremicom želiš?
- Ne zefaj me! - David uzdahne. - I kad si već tu, pofledaj kako foja peta.
- Koja? - upita Mia nanoseći debeli sloj kreme na Davidova leđa u boji trule višnje. - Onu s pet ili onu s deset ježevih iglica?
- Ti se zbilja ludo zabavljaš? – gunđajući David se okrene na desni bok.
- Aha! - Mia ga pljesne po stražnjici.
- Auuuu! - jaukne David, pa ponovno legne na trbuh.
- Oh, oprosti! Zaboravila sam kako je tvoju stražnjicu poljubila meduza! - Mia se hihotala. - Tako ti i treba kad se kupaš gol na mjesečini.
- Hoćeš li ti pogledati moje pete ili ću morat skoknuti do doktorice? - zadirkivao ju je David.
- Evo, evo već ih gledam! - Mia čučne pokraj kreveta promatrajući Davidove pete, pa mudrujući doda: - Vidiš kako ti sve one tvoje stvarčice i nisu bile od neke koristi. Leđa su ti izgorjela, ježinci su te izboli unatoč perajama, a komarce neću ni spominjati.
- Jesu! - David je grubo prekine. – Ali ulovio sam ribicu, sjećaš se?
- Koju sam ti ja morala skinuti s udice! - podsjeti ga Mia klimajući glavom.
- Kažeš li nekome! - David ljutito skoči s kauča, pa isti tren mu lice preplavi bolna grimasa i procijedi kroz zube: - Prokleti ježinci!
- Bez brige srce, tvoja je tajna i moja tajna! - dobaci mu Mia, cmokne ga u rumeni obraz, pa koračajući prema kuhinji poviče: - Marie, ovo vam moram ispričati!
Druga je subota mjeseca lipnja, prozori dnevnog boravka širom su otvoreni: soba je okupana rumenim leptirima. U pratnji pudlice Fifi, noseći staklenu zdjelu punu svježeg voća, Mia ušeta u dnevni boravak, pa odloži zdjelu na niski, drveni stol u sredini prostorije. Na tren zamišljeno pogleda u mirisnu hrpicu voća, lagano se nagne, te pomakne jednu trešnju bliže banani.
- Savršeno! - usklikne Mia uzimajući sa stola blok za crtanje i olovku, pa sjedne u crvenu, kožnu fotelju.
Fifi zijevne pokazujući Mii crveni jezik, pa se sklupča ispod stola. Mia prebaci nogu preko noge, popravi nabore haljine s motivom poljskog cvijeća, pa položi blok za crtanje u krilo.
- Bit će to predivna slika - mrmljala je Mia grickajući vrh olovke.
Fifi je bezbrižno drijemala, trzajući prednjim šapicama, dok je njezina vlasnica marljivo crtala, neprestano pogledavajući u zdjelu s voćem.
- Tako bih pojela jednu trešnju! – prošapće Mia oblizujući usnice, no isti tren odmahne glavom, kako bi otjerala misao na zrelu bobicu. - A, ne! Jedna po jedna, pa ću si na kraju pokvariti sliku.
Dva sata kasnije.
Zatvarajući ulazna vrata, David odloži crnu, kožnu aktovku na ormarić za cipele.
- Stigao sam! - poviče David zaključavajući vrata. - Gdje su moje cure?
Fifi mu dotrči u susret veselo mašući repom.
- Hej curo! A gdje je moja druga ljepotica? - upita David tapšajući Fifi po glavi.
Ne mareći za njegovo pitanje, Fifi se baci na leđa, izlažući mu svoj trbuščić.
- Dobro je curo! - David se sagne, pogladi je po trbuščiću, pa preformulira svoje pitanje. - Fifi, gdje je Mia?
Fifi se hitro okrene, poskoči sa sve četiri u zrak i odjuri u smjeru dnevnog boravka. Prolazeći pokraj kuhinje, David se zaustavi, te odškrine pritvorena kuhinjska vrata.
- Dobar dan Marie! - pozdravi David provirujući s glavom u kuhinju: kuhinja je bila ispunjena slatkim oblačićima što su se provlačili pored vrata pećnice.
- Dobra dan senor, vi danas stigla ranije! - odgovori Marie pokazujući na veliki zidni sat, pa dohvati kuhinjsku krpu, te usklikne: - Gotova!
- Divno miriše! A što je to? - upita David, pa zakorači u kuhinju.
- Biskvit za vaša najdraža kolač! - ljutito će Marie čvrsto držeći tepsiju. - Kako senor ne prepoznala?
- Kad volim sve vaše kolače - dodvoravao se David.
- Ali ni jedna kao šupavci! - Marie odloži tepsiju na stol, pa iz ladice izvuče nož. - Senor David, prava ste laskavac!
David s leđa zagrli Marie i glasno je cmokne u rumeni obraz.
- Senor! - Marie poskoči, pa mašući nožem ispred sebe doda: - Ne me ljubila dok imala noža u ruke.
- Volim kad ste opasni! - David se vragolasto nasmije, pa ispruži ruku, te umoči kažiprst u posudu punu otopljene čokolade. - A gdje je senora?
- U dnevni boravak! - Marie ga lijevim dlanom pljesne po prstima.
David se okrene prema dnevnom boravku, no jedna mu misao bljesne u glavi, pa zastane i ponovno se okrene prema Marie.
- Marie… ali ja ne volim čupavce, sjećate se? – šaptao je David.
- Si senor. Marie ta zgoda jako dobro pamtila – namigne mu Marie, pa veselo doda: - No, zato ja ofožavala šupavci!
Pred vratima dnevnog boravka David izuje cipele, pa šuljajući se poput lopova zakorači unutra. Mia je spavala u fotelji, tiho hrčući. David priđe stolu, iz zdjele s voćem uzme dvije trešnje, pa se nagne nad Miu i poljubi je u obraz.
- Dobro jutro ljepotice - promrmlja David grickajući trešnje, te sjedne u crnu, kožnu fotelju.
- Jutro - osmjehne se Mia, protrlja oči i vikne: - Hej, gdje su moje trešnje?
- Koje trešnje? - upita David, pa brže bolje u dlan pljucne koštice.
- Pojeo si moju sliku! - Mia ljutito skoči iz fotelje, a blok za crtanje i olovka skliznu joj iz krila: olovka se otkotrljala pod fotelju.
- Koju sliku? - David se lagano pridigne u fotelji, pa ugura koštice u džep hlača.
- Te su trešnje bile moj model - Mia se sagne i podigne blok za crtanje.
- Mogu li vidjeti? - upita David umiljatim glasom.
- Slika još nije gotova! - obrecne se Mia na njega.
- Nema veza, daj da vidim...molim te, molim te, molim te! - navaljivao se David.
- No, dobro! - Mia mu pruži blok za crtanje.
David uzme blok za crtanje, polako ga otvori: listovi su zašuškali pod njegovim prstima. U tišini, Davidov je pogled slijedio tragove olovke.
- I? - upita Mia prekidajući tišinu.
- Pa, ovaj...znaš - zamuckivao je David. - Nije loše.
- Nije loše! Davide, tu sam sliku slikala gotovo dva sata! - Mia udari nogom o pod.
- Misliš crtala - ispravi je David, dok je jagodicom kažiprsta slijedio krivudavu liniju banane.
- Ne mudruj, ti cjepidlako jedna! - Mia mu istrgne blok iz ruke. - Ti uopće nemaš sluha za slikanje.
- Mia! - David ustane iz fotelje, pa šireći ruke zakorači prema njoj.
- Ne zanima me! - zadere se Mia, pa odjuri u kuhinju.
- Mia, ljubavi! - dovikuje David za njom.
U tom trenu zazvoni telefon. Fifi dojuri iz hodnika, skoči na kauč, te zalaje.
- Molim - javi se David.
- Dobar dan. Iva tu. Mogu li dobiti tetu Miu? - upita glas djevojčice.
- Samo trenutak - ljubazno odgovori David, okrene se prema kuhinji, te dovikne: - Teta Mia, telefon!
Mia zakorači u dnevni boravak, te ispruži ruku. David spusti slušalicu u njezin otvoreni dlan.
- Molim - javi se Mia, pa nakon kratke stanke nastavi: - Naravno! Reci mami kako se ne treba brinuti, ja ću te nakon tečaja dopratiti kući. Vidimo se u šest. Bok!
Mia odloži slušalicu, pa se ne gledajući Davida baci u fotelju.
- Tko je Iva? - upita je David radoznalo.
- Kolegica s tečaja - procijedi Mia kroz zube.
- Pa, koliko joj je godina, devet? - podrugljivo će David.
- Punih deset! - odbrusi mu Mia.
- Pohađaš tečaj za klince? – upita David smijuljeći se.
- Pa što! - Mia ljutito prekriži ruke. - Pisalo je kako se mogu javiti svi zainteresirani.
- Ma, gdje to pisalo? – upita David.
- Na vratima škole! - Mia ispruži ruku pokazujući u smjeru škole, koja se nalazila nedaleko njihove zgrade.
- Znači to je tečaj za sve generacije? - upita David češkajući se po glavi.
- Aha! - Mia je potvrdno klimala glavom.
- Pa, koliko vas ima...mislim na stariju generaciju? - David prstima popravi nekoliko razbarušenih pramenovima.
- Samo ja! - Mia ustane i nespretno se nakloni. - No, nema veze, jer klinci obožavaju moje slike.
- A, koliko već traje taj tečaj? - upita David pružajući ruku prema zdjeli s voćem.
- Tri tjedna! - Mia povisi glas: Davidova se ruka zaustavi u zraku.
- Toliko?- David spusti ruku na stol, pa lupkajući prstima po glatkoj površini nastavi: - Kao da si jučer krenula na tečaj.
- Imao si gužvu na poslu, pa nije ni čudo što nisi primijetio kako vrijeme brzo leti - objašnjavala je Mia.
- Mia! - David je ponovno lupkao prstima po stolu, izazivajući je.
- Da? - upita Mia nakrivivši glavu.
- Mogu li vam se ja pridružiti? - umiljato upita David.
- Pa, ti uopće ne znaš crtati! - smijala se Mia.
- Zato se i ide na tečaj, zar ne? - David skoči iz fotelje, a njegovo se tijelo poput vještog pantomimičara pretvori u slikara.
- Želiš reći kako ja ne znam crtati? - Mia zamahne nogom i tresne Davida ravno u potkoljenicu.
- Auuč! - poviče David trljajući bolno mjesto, pa podigne pogled prema Mii, no ona je već izjurila iz dnevne sobe: iz hodnika se začuje tresak vrata kupaonice.
- Krasno! Sljedeća je dva sata kupaonica nemoguća misija - mrmljao je David sebi u bradu, mljackajući sočne trešnje.
Istu večer, iza osam sati.
- Fifi curo, stigla sam! - dovikuje Mia zatvarajući ulazna vrata. – Hej Fifi, gdje si curo?
Mia izuje žute cipele, pa čvrsto držeći blok u ruci zakorači u dnevni boravak. Soba je bila okupana treperavom svjetlošću šarene kutije: David je ležao na kauču, gledajući nogometnu utakmicu. Fifi je spavala u crvenoj fotelji.
- Hej curo! – Mia čučne pokraj fotelje.
Fifi otvori oči, pogleda Miu, pa spusti glavu na prednje šapice, te nastavi spavati.
– Spavalico jedna – prošapće Mia, ustane i odloži blok za crtanje na niski stol.
- Prejela se voća - dobaci joj David.
- S tobom ne razgovaram - obrecne se Mia, promatrajući staklenu zdjelu u kojoj su sada ležali odgrisci kruške i jabuke, kore od banana, te hrpica koštica od trešanja.
- Ma daj Mia! - David se pridigne, sjedne na rub kauča, te dohvati Miin blok za crtanje. - Koliko ćeš se još ljutiti?
- Dok se ne odljutim! - oštro će Mia.
- Miice, ljepotice, curice... - tepao joj je David listajući stranice bloka za crtanje.
- Molim? - smijuljila se Mia.
- Kako je bilo na tečaju? - David ustane, ispusti blok na kauč, te zakorači prema Mii: snažno je zagrli, te ju uz sočni poljubac gricne za gornju usnicu.
- Auuuč! - poskoči Mia.
- To ti je za udarac u potkoljenicu. - David je pljesne po stražnjici, pa je odmah još snažnije zagrli, te ponovi pitanje : - Kako je bilo na tečaju?
- Odlično! - Mia se trzala poput ribice pokušavajući se osloboditi njegovog snažnog zagrljaja.
- Nema mrdanja, slikarice moja mala! – Davidove su se usne zabavljale Miinim malim uhom. - Jesi li dobila domaću zadaću?
- Aha! - Mia se prepustila poljupcima.
- Koja je tema? - upita David, dok su njegove ruke klizile niz Miina leđa.
- Akt! - Mia mu uputi zavodnički pogled ispod obrva.
- Oho! - veselo će David skidajući Miinu majicu. - Neobična tema za dječicu.
- To se zove sloboda umjetnika! - Mia ga štipne za stražnjicu.
- A, Mia...treba li akt nacrtati ili naslikati? - upita David otkopčavajući Miin grudnjak.
-Pojesti! – Mia snažno potegne prednjice Davidove košulje: sitni su gumbi poput staklenih perli zveckali po parketu.
- Moja najdraža slikarska tehnika! - David podigne Miu u naručje, te je odnese u spavaću sobu.
Fifi se jednim skokom iz fotelje prebacila na kauč: stranice bloka za crtanje šuškale su pod njezinim zubima. Na malom ekranu počinjalo je drugo poluvrijeme.
