na pola puta, negdje oko Slatina, mama mačka je rekla mjau, a ja sam brže bolje skoknula po malo klopice
na kratko smo se zaustavili na sunčanoj plaži
bacali kamenčiće
smijali se
ostavljali zagonetne tragove
a čija je ovo tenisica, pitala se stijena
parkirali smo metalnog ljubimca i krenuli šumskim puteljkom
slijedili su nas znatiželjni pogledi ciklama...
...i plava duga
u daljini, nad gradom skupljali su se oblaci
pozdravili smo ljubičasti cvjetić i krenuli na drugu stranu
uzbrdicom i nizbrdicom stepenica do Gospe od Prizidnice
Gospe od Prizidnice je svetište Majke Božje kod Slatina na otoku Čiovu. Svetište i crkva Gospe od Prizidnica izrasli su u sklopu istoimene pustinje koju su u 16. stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši. U crkvi se nalazi središte pobožnosti - slika Majke Božje s Djetetom (Milosna Gospa). Slika se u sačuvanim dokumentima spominje prvi put 1750., u službenom pohodu splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze. U umjetničkom pogledu slika je vrlo vrijedan rad 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti. Na pročelju crkve nalaze se dva, na kamenim pločama uklesana natpisa. Stariji od njih je dokument o prvoj gradnji crkve, pisan oblikom talijanskog jezika, tadašnjim (pod mletačkom upravom) glavnim uredovnim jezikom, i običnim glagoljašima poznatijim od latinskoga: PRE ZORZI STOIDRAZIC VENE QUA IN EREMITORIO ED IFICHO QUESTO TEMPIO AD ONORE BEATE MARIE CONCEPCIONE MDXLVI. On u prijevodu glasi: Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije, 1546. god. Crkva je u prvoj polovici 18. st. obnovljena o čemu svjedoči drugi natpis. Od godine 1928. Gospinim svetištem u Prizidnicama redovito upravlja slatinski župnik uz pomoć dvaju crkovinara. Posebnu brigu za svetište i svu njegovu imovinu vodi slatinska porodica Nakir. Gospi od Prizidnice hodočaste posebno Slatinjani kao i vjernici iz bližih i dalekih krajeva, četiri puta godišnje: na Uskrsni ponedjeljak, na Duhovski ponedjeljak, na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe) i na Gospu od Bezgrešnog začeća (8. prosinca). (preuzeto s wikipedije)
detalj koji sam odmah poželjela ponijeti kući
dok sam se ja divila vratima, iza mojih leđa šaputala je smokva iz kamena
boje ove gušterice su nas ostavile bez riječi
najljepše je predahnuti uz miris cvijeća
iza žutog oblaka
more se smije
sad već i mamu bole noge
tu je našem izletu kraj
a gdje su zrake šparoga iz naslova
Gost sunčanog intervjua arhitekt, karikaturist, pisac i glavni «krivac» za uređenje Matejuške, šjor Edo Šegvić.
- Dida, tko su to arhitekti?
- E vidiš, ka šta pužić zna napravit svoju kućicu a ptica gnjizdo, tako ti arhitekti znaju napravit dom za maloga dječaka i njegovu porodicu.
- Kada naučim crtati kuću, hoću li i ja biti arhitekt?
- Ti možeš bit sve šta poželiš i radit šta voliš, važno je da budeš čovik.
- Znaju li arhitekti crtati ribice?
- Znaju, ali neki znaju i uvatit ribicu na udicu, pa je okrenit na gradele...
- A bubamare?
- Hm, moram priznat da bubamare još nisan kuša...
- Dida, po kome ja Matejuška dobila ime?
- Jedan stari ribar govori da su tu blizu živila dva brata, Mate i Joško, pa da ih je mater uvik zvala doma - Mate Joško, MateJoško, i da je tako nastala rič - Matejuška.
Ja mislim da se Mate ustvari zva Tonći, i da nije ima brata, ali mu je zato mater kuvala najboju juvu na svitu! Kad bi u gajeti na po kanala dobro ogladni, jedva je čeka doć doma na teplu materinu juvu, kojoj je od milja tepa - matejuška! Zato Matejuška i je ovako tepla, i na njoj se dobro - papa.
- Gdje sada žive gusari iz Gusarevog doma?
- Priča se kako su otplovili na neki tajanstveni poluotok, di još traže zakopano blago, možda neke zlatne medalje.
- Tko je posadio Ružu vjetrova?
- Izgleda da joj je sjeme na Matejušku donija niki južni vitar s mora.
- A šta radi vjetar kad ne puše?
- Hm, sigurno gleda crtiće i gricka slane štapiće...
- Koliko ima mačaka na Matejuški?
- Eno jedna crna se odmara na mriži, one dvi malene su se sakrile ispod klupe, eno jedna tigrasta pije vodu na mačjem kamenu, a ko će ih sve izbojit...
- Idu li one s ribarima u ribolov?
- Ma kakvi, one su ti fine i lukave. One lipo čekaju da ribari akoštaju svoje brodice sa friškim ribicama, pa im dobri ribari uvik dadu njihov dio.
- Koliko je kamena bilo potrebno za uređenje Matejuške?
- Skoro jedno cilo brdo. Znaš koliki je metar? Ovoliki! E, pa ovako, metar livo, metar naprid, metar gori, i tako jednu oko 300 puta.
- Dida, a koliko si ti kamenčića donio na Matejušku?
- Samo jedan. Sritni kamen.
- Možemo li ovi kamen baciti u more?
- Inače ja to mogu ka od šale, samo neznam šta mi je danas.
- A neki manji?
- Ovi manji mogu, pogledaj! To ti je jedna vječna igra mora i dice. Ti baciš kamenčiće u more, a valovi sve to vrate nazad, nikad kraja, nova dica, novi valovi. Bacajmo!
- Dida, možeš li kamenčićem pogoditi Brač?
- E, to ti je vrlo opasno. Brač je cili od kamena, i puno puno je težak. Ako na njega nabacamo još kamenčića može se cili otok potopit, pa će nam svi Bračani doplivat u Split.
- Jesi li ti projektirao ovu rupu u kamenu?
- Nisam, ova rupa je i mene iznenadila, došla je nenadano. Ustvari, izronila je iz mora. Stoljećima je ronila u luci, a u njoj su se sakrivale ribice, glamci i špari. Sad se ovde na žalu lipo odmara, suši i gušta na suncu.
- A zašto je rupa meka?
- A zato jer je šuplja, prije je bila puna mora, a sad je puna zraka.
- A što radi ova rupu u kamenu?
- To ti je jedna čarobna rupa! Onaj ko se provuće kroz tu rupu ispunit će mu se jedna želja! To naravno vridi samo za dobre ljude, naročito dicu.
- Evo provukao sam se, hoće li mi se sada ispuniti želja?
- Hoće, odmah idemo na jedan sokić.
ogrlica trbušastih slova
teglica meda od kadulje i poljubac smokava
zaglavila sam na devetoj latici jutra
u čaši vode utopila sam žličicu razuma
obrazi su slani od riječi
pregrizla sam inicijale imena
između trećeg i četvrtog rebra osluškujem izdisaj sutrašnjice
moje si riječi pomiješala s ostacima zagorjelog ručka
i preko ramena bacila poput pahuljica
sad lutalice niz ulicu razvlače moje emocije
pojela sam pola limuna i odmahnula rukom
.
.
sreća je više od buketa balona
smijeha na trampolinu
plaže napuštenih puževih kučica
hm, da…vidjet ćeš
ako uspiješ iskopati glavu
iz pijeska očekivanja
dan je žut
na horizontu kiša sunčevih zraka
valovi prevoze putnike na otoke
zalijevam grmiće lavande i listiće čaja od melise
mali dječak stražari nad cvjetovima jagoda
dan je žut
vrapci su pozobali zadnje sjemenke zime
a mene je napala hunjavica
crveni se nosić skriva u kaputiću papirnatih maramica
u dnevnoj sobi labirint plastičnih kockica
na stolu prazni papiri i akvarel bojice
(kad ništa ne radim crtam slikovnicu)
rekla sam jutro
otvorila prozor suncu
i udahnula pupoljak vjetra
dolje na valovima ljuljuška se Brač
složila sam sendviče i zakuhala kavu
otvorili smo sezonu doručaka na balkonu
dječak se zabavlja premještanje gumbića zemlje
između zalogaja osmijeha i poljubaca
fotografiramo proljeće
imamo tog plišanog jazavčara
kupili smo mu zeleni povodac
u jutru rumenih zraka
ti ga poneseš u šetnju
pa ga ja nosim u torbi
a on dugim ušima maše prolaznicima
.
.
pričala sam ti o Dašenki
i nisam odustala dok je nisam pronašla
sad uz crtić zapisujem: voćni jogurt
žuta i plava žličica-
kišica
tvoje su riječi blijede
poput jagodica prstiju zarobljenih u santi leda
u kutu usana strši ti udica
suvenir avantura
na dane dok je more bilo
čisto, plavo i slano
putuješ u krivom smjeru
otkucaji trokutastog srca
odjekuju tvojim trepavicama
preživljavaš na mrvicama starih priča
pokušavaš se prisjeti na koje slovo počinje:
okus sunca
obris borova
ritam svitanja
putuješ u krivom smjeru
ulice su sjenke tvojih misli
na požutjelom papiru mreže sasušenog korijenja
utihnula je potražnja za stihovima s prefiksom "ja"
nitko se ne sjeća:
guste kose lavande
dodira cvjetova badema
polja oblutaka
ukrala sam dugu ili 4-ta godišnjica piskaranja poezije
na planeti narančastih latica
ispijamo rosu tirkiznim slamčicama
doručkujemo omlet od tratinčica
moje su usnice žute
tvoji prsti zeleni
zidovi kučica obrasli hladom crvenih naranči
utrkujemo se u polju čokoladnih mrvica
proljeće stiže na krilima pelikana
drijemamo u loncu za cvijeće
u kojega smo posadili
kišobrane za sunčanje
stanica na kraju grada
klupica prekrivena kapima kišnog ponedjeljka
stežeš kaput oko struka
sjedaš
trepćeš
prebacuješ nogu preko noge
minute ubijaš zbrajanjem crvenih automobila
trepćeš
dlanovima trljaš obraze, nos
pa ih stišćeš bedrima
na lijevom rukavu otisci žarkih bubamara
mrmljaš
ustaješ
pretražuješ džepove
samo nekoliko kovanica
tiho opsuješ
maramom brišeš crvene tragove
trepćeš
šmrcaš
koračaš gore, dolje, gore
duga je presjekla osamnaesti otkucaj velike kazaljke
kiša je zapela u petom oblaku
trepćeš
sa čela sklanjaš pokisle pramenove
smješkaš se
pjevušiš
dok jutro tone u sumrak
uskačeš u autobus za jučer
sutra ćeš sigurno dotaknuti dugu
- Spavaš?
- Ne.
- Mogu li sjesti kraj tebe?
- Naravno, bit ćemo mi drago da putujemo zajedno! Na kojoj stanici silaziš?
- Dvanaestoj. A ti?
- Na trećoj! Nemamo puno vremena, pričaj mi.
- Što želiš znati?
- Kakvo je vrijeme dolje?
- Još uvijek je hladno.
- Ima li nasmiješenih lica?
- Dječjih dok se igraju mojom bjelinom.
- Imam nekoliko bijelih pramenova. Misliš kako će to biti dovoljno za nekoliko osmijeha?
- Zato uz bijele, imaš pramenove drugih boja i mnogi ih s nestrpljenjem iščekuju.
- Istina, šarena sam poput duge!
- Uostalom, u nekim su se krajevima tvoji bijeli pramenovi već pojavili. Sad je vrijeme i za druge boje.
- Znam, uz plavu obalu.
- No, kad se pojaviš u čitavoj svojoj ljepoti na mene će zaboraviti.
- Ja te neću zaboraviti. Ti si obojan mojim bojama!
- To je najljepše što mi je itko ikada rekao! A sada zbogom, jer vrijeme je za moje snove!
- Laka ti noć i slatko snivaj!
Bijela se zima zavukla u srce bijelog oblaka. Proljeće je iskočilo iz cvjetova badema i nastavilo putovanje prema sjeveru.
cvjetovi bajamendule su već stara priča
njezine su pahulje natopljene kišom
neka druga stabla migolje iz pidžama
na 534 koraku udružili su se
pogled krajičkom oka i ljubav prema boji lavande
i dok prebacujemo vrećice iz limenog kotrljala
prepričavam ti svoje snoviđenje
zapravo
uvjeravam tebe
jer želim uvjeriti sebe
kako sam vidjela
što sam željela vidjeti
i da pupoljak nije slatki plod mašte
da skratim priču
ili je vrijeme za odlazak okulisti
ili je magnolija zijevnula
.
. 52 sata kasnije