Na bijelom oblaku
- Spavaš?
- Ne.
- Mogu li sjesti kraj tebe?
- Naravno, bit ćemo mi drago da putujemo zajedno! Na kojoj stanici silaziš?
- Dvanaestoj. A ti?
- Na trećoj! Nemamo puno vremena, pričaj mi.
- Što želiš znati?
- Kakvo je vrijeme dolje?
- Još uvijek je hladno.
- Ima li nasmiješenih lica?
- Dječjih dok se igraju mojom bjelinom.
- Imam nekoliko bijelih pramenova. Misliš kako će to biti dovoljno za nekoliko osmijeha?
- Zato uz bijele, imaš pramenove drugih boja i mnogi ih s nestrpljenjem iščekuju.
- Istina, šarena sam poput duge!
- Uostalom, u nekim su se krajevima tvoji bijeli pramenovi već pojavili. Sad je vrijeme i za druge boje.
- Znam, uz plavu obalu.
- No, kad se pojaviš u čitavoj svojoj ljepoti na mene će zaboraviti.
- Ja te neću zaboraviti. Ti si obojan mojim bojama!
- To je najljepše što mi je itko ikada rekao! A sada zbogom, jer vrijeme je za moje snove!
- Laka ti noć i slatko snivaj!
Bijela se zima zavukla u srce bijelog oblaka. Proljeće je iskočilo iz cvjetova badema i nastavilo putovanje prema sjeveru.
|
