KO TU KOGA H..E

Jedan od mojih starijih tekstova obojen lakim notama.





KO TU KOGA H..E



Poslije podnevna kava.....

Prijateljica: " Draga, govorim ti za tvoje dobro. Okani se toga. Šta će ti on u životu? Ti si pametna žena! Super izgledaš! Pa ima
slobodnih muškaraca tvojih godina! On je balavac! Ne može ti dati ništa osim sexa, a ti zaslužuješ puno više.

Ona: " Ali to nije istina. On je pametan, zabavan, poštuje me i nema nikakav problem s mojim godinama. Uživam u
njegovom društvu. Zabavljam se i osjećam se dobro."

Prijateljica: " Ok, neka je i tako, ali znaš kakvi su ljudi. Šta ćeš? Upoznati ga sa svojim sinom? Možda su zajedno studirali!"

Ona: " No, daj, sad zbilja pretjeruješ! Uostalom to je moj život, zašto bi me bilo briga šta drugi misle o tome!"

Prijateljica: " Tu si u pravu, ali to ipak nije u redu. Petnaest godina! Jel razmišljaš o tome što će biti za koju godinu? On muškarac
u najboljim godinama, a ti starica! Bit će ga sram izaći s tobom! Osim toga šta je s njegovim pravom na normalan
život? On gubi vrijeme sa toliko starijom ženom, a trebao bi razmišljati o obitelji, o djeci! Ti mu to ne možeš dati!"

Ona: " To su njegove odluke i o tome ne mogu ja odlučivati.Uostalom ništa u životu nema garanciju i sve ima rok trajanja.
Zasad je dobro, lijepo nam je zajedno i to je to. Ajmo se mi okanit mog intimnog života i pričat o nečem drugom."

Prijateljica: " Dobro, ako ti tako hoćeš, ali shvati da ti govorim dobronamjerno. Mlađi muškarac te može samo unesrečiti! Kad ta
ludost završi, a završit će, doći ćeš mi plakat na rame.Ne možeš imati ništa zajedničko s njim! Pa ti si baka,
zabogamiloga! Jel mu pokazuješ slike unučice? Sigurno je oduševljen!!! I još se spremaš s njim na more! Vjerojatno
ćeš na plaži bit u dugoj haljinu, dok će on gledati mlade utegnute komade. Nije dobro, nije dobro!!!

Ona: " Gle, ovaj razgovor zbilja nema smisla. Idem ja, javi se kad te prođe kritična faza. Bok!"


Susret nakon nekoliko mjeseci...

Prijateljica: " Draga!!! Baš si mi falila! Super izgledaš! Znam da sam bila malo gruba zadnji put, al nadam se da si razumjela da
sam samo bila zabrinuta za tebe! Kako si? Kako ljubavni život?"

Ona: " Super sam, još sam s njim, ako me to pitaš i odlično nam je! Nego, dosta o meni. Čujem da ti se kćer udaje.
Pa čestitam, nadam se da si zadovoljna njenim izborom."

Prijateljica: " O, da!!! Zet mi je sjajan! Intelektualac, njen profesor s faksa. A nosi je ko malo vode na dlanu! Zaljubljen je u nju
ko klinac. Istina, ima dva braka iza sebe i prilično je stariji od nje, ali njoj baš takav treba. Netko sa životnim
iskustvom! Pored njega će i ona malo sazrijeti. Jako sam zadovoljna!"

Ona: " Kažeš stariji? Pa koliko?"

Prijateljica: " Dvadeset tri godine, al nije to tako strašna razlika. Pa zabogamiloga on je ipak MUŠKARAC!!!"

...

Hommage Evi

Dobri su ljudi sreća na ovom svijetu.

Rijetki i dragocjeni.

Živimo u čudnim i otuđenim vremenima.
Jurnjava za stjecanjem materijalnog, pa opet jurnjava da bi sve to održali i sačuvali.Postali smo robovi potrošačkog društva, u kojem nema puno prostora za prave ljudske vrijednosti. Prijatelje i rodbinu, ne samo da rijetko viđamo, sad već rijetko nalazimo vremena i za telefonski razgovor, samo da bi nekog pitali kako je.
Istovremeno, možda samo vrata do nas, živi osamljena starica, za koju bi naj veća sreća na svijetu bila, kad bi joj netko uputio samo lijepu riječ ili ponio tešku torbu stepenicama kojima se jedva penje. To bi bila istinska, a ne instant dobrota.

Moja je baka bila žena-mučenica. Živjela je u teškim vremenima, na početku onog prošlog stoljeća. Udala se ili su ju udali, kad je još bila dijete, za dominantnog i netolerantnog muškarca, tiranina kojem se nitko nije usudio proturječiti. Rodila je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo. Čitav život radila je teške fizičke poslove, žrtvovala se do maksimuma, krala jaja iz gnijezda vlastitih kokoški, koje je ona hranila, kako bi ih kradom od muža despota, prodala da svojoj djeci dade nešto što im treba. Štitila je njih više nego sebe od kućnog nasilnika i teškog života na selu u oskudna i gruba vremena svog življenja.Postavila ih je na noge i svi su na kraju ispali solidni ljudi koji su se u životu borili i puno radili i nisu na ničijoj grbi živjeli.
Djeca su odselila, poženila, poudavala se,ne toliko fizički daleko, koliko drugim vremenima i načinima života odijeljena od roditelja. Djed je umro, laka mu zemlja, nije znao ni mogao biti drukčiji. A Eva je ostala sam. U maloj , trošnoj kućici, sa djecom koja povremeno i na kratko dođu, uglavnom sama. Održavala je gospodarstvo dok je to fizički bila u stanju. Ali kad ju je tijelo počelo izdavati, ostala je sjediti pored prozora zadubljena u vlastitu samoću i misli koje su mogle biti samo turobne. Jer život je nije mazio ni u jednom segmentu.
Takvu je pamtim. S krunicom u ruci pored prozora.
Ono što danas osjećam je njezina dobrota, nešto što se neda očima vidjeti. Pamtim noći prospavane uz nju ispod debele tuhice u sobi majušnih prozora, na kojima se tokom noći stvorilo cvijeće od leda. A meni je bilo toplo.
Pamtim skupljanje sijena, zimske dane provedene na zidiću zidane peći u njenoj kuhinji, pekmez od šljiva u kojem kuhača stoji uspravno i u kojem nije bilo ni trunke šećera, a bio je slađi od meda. Murve u dvorištu, prljave ruke i cika djece. Miris krava u staji. Njene ruke koje doje mlijeko.
Tako pamtim svoju baku.
Kad su je ruke i noge prestale slušati, kad više nije mogla na misu, ostao je samo taj prozor pored kojeg je sjedila sama kao mala ptica koja se polako gasi.Molila je Boga da je uzme k sebi.
A onda je u njezinu župu došao mladi kapelan. Možda zbog mladosti, možda zbog ambicioznosti ili duhovnosti, ja ipak volim vjerovati, zbog čiste i esencijalne dobrote i prave, istinske vjere, počeo je redovito posjećivati Evu. I ne samo nju. Bilo je dosta osamljenih starih i potrebitih ljudi. Nadasve potrebitih tople ljudske riječi. Jer upravo to je kapelan radio. Sjedio je pored bake i molio se s njom. Pitao je kako je. Ponekad joj donio malu čokoladicu ili naranču. Nikad nije žurio. Obilato joj nudio toplinu svoje ljudskosti, tješio je vjerom, suosjećao s njezinom tugom. Odjednom se u njezinom životu pojavila svjetlost. Radovala se je kao malo dijete svakoj njegovoj posjeti, jer on joj je nosio veru i nadu i tako potrebnog joj Boga .
Tako je dočekala da je ON uzme k sebi, istinski radosna, zato što je u blizini imala dobrog čovjeka.
Žao mi je što ne znam kako se je zvao.
Taj nadasve ČOVJEK.
Moja Eva, nadam se da je prozor kroz koji sad gledaš okrenut prema rajskom vrtu!
I da te posjećuje tvoj prijatelj.
I tvoja djeca, koja su sva sad negdje gore i vjerojatno imaju više vremena nego što su imali ovdje.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zaista, male , lijepe geste dobrih ljudi, začin su života i istinska radost.
Vozač koji je zaustavio auto i propustio psića da prođe.
Prodavačica u vašoj lokalnoj trgovini koja se nasmiješi i mahne svaki put kad prođete pored njenog izloga.
Gospodin koji vam je prepustio mjesto ispred sebe u nekom dugom i dosadnom redu na šalteru.
Sve su to dobri ljudi koji puštaju male zrake svjetlosti u naš život i tjeraju nas da stanemo i razmislimo jesmo li i mi takvi i bi li se trebali mjenjati. Malim ljudskim gestama.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Da bismo se opravdali pred vlastitom savješću, najčešće iz udobnosti svojih fotelja, ugađajući sebi dobrim koncertom, okrećemo brojeve telefonskih automata, gdje ćemo , navodno, sa svojih par darovanih kuna, učiniti dobro djelo.

Nekad bi možda bilo dovoljno samo se okrenuti oko sebe.

I provesti starca preko ulice...

Ja se samo okrenem

Kad me povrijede ja se okrenem i odem.

Samo tako. Bez riječi. Bez objašnjenja.

Komplicirano je. Ne događa se ni brzo ni nenajavljeno. Samo oni na koje se odnosi ostanu zatečeni.

Jer sam im dugo dopuštala da istresaju svoje frustracije i svoje nezadovoljstvo pred mojim pragom. Pomislili su da meni sve smiju reći i da ću uvijek sve oprostiti i preko svega prijeći. Da ću stojećki otrpjeti i optuživanje i vrijeđanje i omalovažavanje. Da nema kraja mom strpljenju. Da mogu u tri u noći slati optužujuće poruke, bez argumenata i bez mogučnosti obrane. Da , kad se loše osjećaju, mogu na meni iskaliti sve svoje životne nesigurnosti i sav jad i bijes kojeg su nakupili u sebi. Uljuljala ih je vjera da ću baš preko svega biti u stanju preći. Pa da sa mnom i mojim strpljenjem smiju kockati. Da me smiju emocionalno ucjenjivati.

Priznajem, i ja sam svakakva. Hodajuća riznica mana. Ponekad izgubim strpljenje ili mi ponestane takta. Ponekad namečem svoje mišljenje. Ali kunem se, NIKADA, NIKOG nisam namjerno povrijedila. Spremna sam reći " oprosti". Jer griješimo. Jer smo ljudi. Pokušavam to ne izgubiti iz vida. Pokušavam shvatiti sve ljudske mane i ne cjepidlačiti pretjerano oko toga što je pjesnik htio reći. Dajem puno šansi. Dok se voda ne prelije preko ruba.

A kad se prelije, samo se okrenem i odem...

Postoje granice. A na njima male ptice krila zamrznutih u letu.

Pa ako se i sretnemo, led u pozdravu i pogledu sve će reći. Ne pitajte tada što mi je

Ego je moćan. Štiti nas od tuđih otrovnih strijela.

Kaže jedna narodna "kad volem-volem, kad ne volem-koljem".

Za mene to ne vrijedi.

Ja se samo okrenem...

Ono što ljubav nije

Tako to biva kad srce brže zakuca.

Pa se otvori i primi nekog u čvrsti zagrljaj.

I nema to veze s ničim priželjkivanim u trenucima realnog razmišljanja.

Tko si, koliko hrabrosti i iskrenosti imaš, kakvo ti je obrazovanje, životni stavovi i stilovi, interesi, izgled, imovinsko stanje, bračni status? Ništa glupi mišić ne pita. Samo krene kucati u ritmu nove ljubavi.

Lako je to na početku. Dok se samo vanjski omot vidi. Pa su riječi slatke i pametne kao da ih sam Einstein izgovara, šale kao da su iz Monti Pajtona. A izgled, moj Bože, ako se samo malo bolje zagledaš , Cevin Costner, Richard Gere, Leonardo de Caprio u najboljim danima mu nisu ni do koljena!

Jer on je tako dobar i tako pametan i tako sazdan od same emocije, samo, jadan ,nije imao sreće u životu.

I svemu vjeruješ i samo dobro i vrijedno vidiš. Nitko i ništa ti oči otvoriti ne može. Jer ti znaš, ti osjećaš, da je to, napokon ono pravo. Srce ti je reklo. Ono valjda najbolje zna.

Pa se ponadaš da je ovaj puta ipak drukčije. Jer te snaga riječi uvjeri kako si divna i posebna i kako takve još u njegovom životu nije bilo.
Pa misliš da se nećeš nasukati na laži i razočarenja.Da se nećeš pretvoriti u krpu kojom će netko obrisati pod i nahraniti svoj jadni , mali, bolesni ego.

A ipak se baš to dogodi.

Onog trena kad poželiš da ti i djelima dokaže što si u njegovom životu.

Pa ćeš nakon toga danima, možda i godinama, skupljati i krpati komadiće svog samopoštovanja, iako znaš, da ga i najbolji majstor pokrpa, uvijek će se vidjeti tragovi šivanja.

Ne boj se, nisi sama. Ima nas koje smo pametne u svim segmentima života, samo za ljubav smo slijepe i glupe i gluhe ko tuke.

Sve u svoje vrijeme

Elem...50+. Još malo pa šezdeset???!!!

Ne mogu vjerovati!

Otkud? Kad prije?

Nije istinaaaa...

To se netko šali na moj račun! Neslano!

Jer starenje kao takvo, nije prihvatljivo u vremenima u kojima živimo. Stari ljudi se tretiraju kao dosadni, naporni, jadni, ništa ne znaju, guraju se u sve i treba ih šikanirati i pokazati im gdje im je mjesto.

Ali šta je tu je, ajmo to malo sumirati.

Uglavnom, čitam neki dan, kaže žena, možda i koju starija od mene, kao,ne bi ona mijenjala svoju mudrost za mladost..bla bla..truč truč...
Malo morgen, pričaj to nekom drugom.! Ne bih se nimalo žalila da sam uspjela izbjeći popratne pojave starenja. Pa da mi je koža napetija, da nemam celulita, da mogu skinut kile kad god se sjetim, da me noge ne bole, da me vid ne izdaje, da se osjećam manje umornom... Ima toga još.

A da sam nešto bitno mudrija, ne bih rekla. Možda djelujem mrvicu tolerantnija, ali i to je obmana. To je samo zato što mi se više ne da trošiti energiju da nekome nešto dokažem.Ljudi ionako vjeruju samo u svoju istinu. Tako valjda treba biti. Pa sad uglavnom umjesto žustrih rasprava samo okrenem leđa. Ne zato što nemam mišljenje, jer, ooo daaa, imam ga, itekako. Samo mi se ne upušta u rasprave.

Pa bombastični članak na portalu ozbiljnih novina o tome kako izgleda Linda Evangelista sa 55 godina, kako je neprepoznatljiva i zapuštena, blabla... A žena izgleda sasvim dobro i u skladu sa svojim godinama. Vidi se da je nabacila nešto kila, nije se podvrgla estetskim operacijama i nije previše našminkana. Ne želi biti ono što nije i slijediti nametnuti kult vječne mladosti. Nema tužnije slike od stare žene koja glumi djevojčicu. Jer, osim ako si miljenik sudbine, pa imaš gene kojima treba podići spomenik, sve drugo je jadno silovanje prirode. Naravno da se ne treba zapustiti, da treba paziti na težinu, zbog zdravlja prvenstveno, da treba voditi računa o zubima , kosi, noktima, odjeći... Ali sve u skladu sa svojom dobi. Da bude tijelu i oku ugodno.


Napravila sam popis stvari koje definitivno više nisu za mene. Ne zbog tuđih predrasuda, nego zbog toga što se ja u tome više ne osjećam dobro.

Dakle...

-Nočni izlasci.

Ako baš moram, izdržat ću. Ali u pravilu umjesto gužve, galame i dima , radije biram mirnu većer uz knjigu ili druženje s prijateljicama u mirnom kafiću.Ako se baš izlazi, onda je to kazalište, kino ili ciljani koncert koji počinje u zakazano vrijeme. Nisam baš neki pristaša stroge rutine, ali moram priznati da mi godi kad mogu otići u krevet u uobičajno vrijeme.

-Moda

Oduvijek se volim dotjerati, uživam u odjeći i modnim kombinacijama. Kažu da imam stila. Nikad me nije privlačilo preee... u oblačenju. Pre kratko, pre usko, pre dekoltirano. Držim da to čak i na mladim djevojkama ili ženama djeluje pre napadno. Osobito kad isforsiraju, pa u jednu odjevnu kombinaciju uključe sve preee.
A na ženama u mojim godinama, to u najmanju ruku djeluje jadno. Patetično. Tužno. Noge isšarane venama i pune celulita u prekratkoj suknji. Trbušina u pre uskoj odjeći. Dekolte s obješenim grudima. Zastavice na golim nadlakticama. Jadna, izobličena stopala koja nabadaju u previsokim štiklama. Ne, hvala!

-Šminka

Naravno, zašto ne? Postoji i navika, pa se, nakon dugo godina šminkanja, žena, nenašminkana osjeća kao da je gola. Ali i to što dalje, to manje. Dapače, osjećam se sasvim dobro kad imam našminkane samo trepavice i usne. Prirodnije je. I zadaje manje brige oko toga jesam li se razmazala, jel mi se što razlilo i nakupilo gdje ne treba. Daleko ljepše nego kad se slojevi šminke uvuku u bore. Ne daj Bože, umjetnih trepavica, tetoviranih obrva, napumpanih usana. Mislim, ko voli nek izvoli, ali ja nisam ni Severina ni Meg Ryan , pa da mi egzistencija ovisi o izgledu.

- Težina

Eh, bolna točka većini nas. Ali... ako ne razgovaramo baš baš o pretilosti, koja , naravno, nikako nije dobra, usporedite izgled žene sa deset kilograma previše ili deset kilograma pre malo. Uvijek biram biti ona prva.
Davno, dok sam još bila uvjerena da to mene nikada neće zaskočiti, Sonja Šarunić je rekla " Ako moram birati između guzice i lica, uvijek ću izabrati lice, zato što njega puno češće gledam !" I bila je u pravu. Ako imate koju kilu viška , lice će izgledati bolje, imat ćete manje bora, i ukupni dojam će biti bolji.Okruglasti ljudi uglavnom izgledaju sretniji. Pre mršavo u starijoj životnoj dobi izgleda grubo, naborano, žilavo i neprivlačno. Samo mlohava koža bez mišića i mesa. Stvarno nije nešto. Barem meni.
Prestala sam pušiti prije devet mjeseci ( o tome nekom drugom prilikom). Elem, malo sam se prvih mjeseci nakon prestanka tješila hranom. I nabila deset kila. I sad me to mući. Iako sam još daleko od kategorije debelih, suze mi teku jer sam tamo negdje iza sebe ostavila nekoliko pari jako dobrih hlača koje su prirasle srcu, a sad su mi, hmmm, daaa... Znaći, motiv je tu. Ali bez robovanja.
Ko o ćemu, svak o svojoj bolnoj točki.:D

-Ljudi

Sad ću ko Balašević Namčor...ali ... ne volem..negativce, svađalice,nametljivce, lažljivce, smutljivce, primitivne, pravdaše, seoske mudrijaše, napuhance, inatljivce, strašljivce, kukavice, plačibabe, one što nisu sretni ni zadovoljni ni sa čime i ni sa kime i ne prestaju kritizirati , optuživati, kukati i za sve su im krivi svi drugi samo oni ne.
Složit ćete se da mi je izbor društva prilično sužen.
Divna je vijest da još uvijek, usprkost svemu, privlačim u život neke ljude s kojima je druženje inspirativna pjesma koja puni moje resurse samo pozitivom. Neke sam kroz život i zadržala. Jer smo rasli skupa i međusobno se podupirali na putu oblikovanja osobnosti. Na njima sam zahvalna. Oni drugi, koje nisam uspjela zadržati bili su dio životnog naukovanja, I na njima sam zahvalna. Možda ipak malo manje...

-Politika

E, to baš neću!!! Neću politiku u moju butigu, jer kad mi se slučajno zalomi da uključim tv , susjedi se uglavnom hvataju telefona i ne znaju bi li pozvali hitnu, policiju ili vatrogasce. A i televizor se, jadan , ne provede baš naj bolje , sva sreće pa ne držim tvrde predmete u blizini. Uglavnom, da baš nisam prisiljena, rado bi potpisala da se odričem svih političkih tema za ostatak svog života. Amen.

-Posao

Hmmm, diskutabilna tema. Ali da. U mom slučaju, sve ono što je baš -mora se. Znam ja, znam, posao oplemenjuje, čini ljude zadovoljnima jer su korisni itd,itd... Ali isto tako znam da se na kraju života nitko nije požalio da je premalo radio. Pa ja biram posao po kriteriju - baš mi je gušt. A kad ti je gušt, onda daš puno više od sebe i produktivniji si.


Mogla bih još nabrajati sve što me je život do sad naučio, ali neću više.

Samo onoliko koliko je za moj gušt.

Ostatak ćete naučiti sami na svojoj koži.

Zašto se nisam udala

Prije dosta vremena pisala sam neke tekstove pomalo humorističnog sadržaja, pa ću po koji od vremena do vremena objaviti i ovdje. Radovalo bi me kad bi mi dali povratnu informaciju koliko je moje pisanje u međuvremenu napredovalo. Ili možda nije. Uglavnom, meni se ovo još uvijek sviđa, zato što posjeduje tu neku laku notu koja mi trenutno fali u životu. Pa hajde da vidimo:





ZAŠTO SE NISAM UDALA?


A kaj ćeš, nije nam svima suđeno. Jedino kaj ja fakat ne shvačam kaj je s tim muškarcima.

Gle, pametna sam, imam posel, super zarađujem, a kak sam samo hercig...

Al, ipak mi nekak nejde s frajerima. Svaka glupa debela koza ima dečka samo ja nemam!
Ma, nije da u svojih trideset i nekaj sitno nisam nikog imala. jesam, al sve su to bili nekakvi pizduni s kojima nisam mogla nikak.

Jedan je bil jako bogat. Imal je doduše nekaj više let, al koga briga. Taj me vodil po svetu.
Poklončići, večerice u finim restoranima, vikendi, po ljeti jahta, ma ispočetka bi mi dal i ptičjeg mlijeka da sam tražila. Volil je oralno, al kaj, to sam žmirečki odrađivala. Sve je bilo ok, dok si nisam posudila zlatni Ameriken. Nije ga bilo doma da ga pitam, bilo mi je dosadno pa sam si priuštila mali šoping. Ma, gle, kaj je takvom liku par soma eura. Ipak je on biznismen. Al digel je takvu frku da to ni bilo ljudski. Budala. A kaj bi mu rekla:
" Odjebi stari, kaj misliš da ti bum zabadav pušila!"
I tak je završila ta priča.

Poslije njega sam imala jednog kaj je bil jako zgodan. Ti bokca, taj je bil pred špiglom više neg ja! Poslije sexa bi odmah odbežal u kupaonu, valjda frizuru popravit, kaj ja znam. Ma nije ni bil tak loš, al kad smo išli van, svi su samo u njega gledali.Kaj da delam s takvim?
" Odjebi mali, ja sam ovdje žensko! Nebuš ti meni svu pažnju uzimal!"

E ,onda je došel onaj kaj ga od milja zovem mamica. Taj je kuhal, pral, peglal, nosil mi ujutro doručak u krevet i svaki put je del ružu na tacnu! Pisal mi je ljubavne pjesme.Zval me "moja lutkica"! Nazove me na posel onak bez veze: "Pa kako je moja lutkica. Jel ti teško? Večeras te vodim u kino da mi se malo opustiš,..."Da se zbljuješ! Kaj bi s takvim papučarom!
"Ma, daj se zbroji! Kupi si pesa , pa njega bedinaj! Meni treba muškarac!"
Tak je i to neslavno završilo.

A onaj doktor nauka, e taj je bil frik! Ja si hoću u miru pogledat serijicu ,dobra je bila, ona meksička, Marisol,nemreš to propustit . A njemu se baš ide u muzej! Ma, jebal te muzej! Kaj mene briga za te nekakve stare kante, ja to rešim kad voze veliki otpad! Opče nemrem sebi objasnit kak sam s takvim likom mogla biti. Poseksamo se i onda bi on čital u krevetu! Pa jesi ti lud! Smeta mi svjetlo! Davil me je svako jutro s vjestima iz novina. Ja se šminkam, a on iza mene čita kak su zrušili nekekve blizance. Da poludiš! Kog je mene vraga briga za to, pusti me na miru!
" Sory, srce, prepametan si ti za mene. Ja hoću na turbofolk, a ne na operu!"
I tak sam i njega sprašila.

A imala sam i jednog s kojim je sve bilo u redu. Imal je dobar posel, dobro je zgledal, bil je dobar u krevetu. Al taj je htel decu. " Pa kaj si ti poludel! Kakva deca! To urla po noći, sere u gaće, muze lovu, radi strije! Najdi si ti lepo nekakvu kvočku koju buš nasadil,nije ti to za mene!"
I tak smo završili.

Neznam, zbilja mi nije jasno! Kaj na ovom svetu više nema nekakvih normalnih muškaraca!

Riječi

Volim autentične.

One koji znaju s riječima.

Pa žongliraju njima vješto i spretno na radost publike, koja širom otvorenih očiju i napola otvorenih usta, načuljenih ušiju, upija svaku riječ koja poteče i kao glazba milozvučno pomiluje njihovu nutrinu. Izazove toplinu. Navuče osmijeh. Ili potakne na razmišljanje.

Privlače me novinari, blogeri, pisci, pjesnici, govornici... svi koji imaju nešto reči, a napose oni koji to i znaju. Koji oblikuju sadržaj kao što se oblikuje glina, podatno i meko, bez sile. A modelar koji zna, izvuče iz nje pravo malo remek djelo. I ne toliko sadržaj, koliko stil, me zaista obara s nogu i čini da se duboko naklonim autoru.

Pa se samo nadam da me to doticanje, da me ta živa riječ kojoj se radujem i divim, barem malo divoti pisanja podučila.

Volim Rudanicu.
Znam da će me sad napasti svi oni koji je ne vole. Jer tu nema sredine, ili je mrziš ili obožavaš.
Ja volim njen stil i njen stav. Beskompromisno- "Bobu bob, popu pop".
Mislim da je iskrena i vjerodostojna.
Voljela bih znati pisati kako ona piše. Britko i sarkastično.
Samo, imam jedan hendikep. Pre pristojna sam ( ne bih trebala :)) ).

Volim i Andreu Andrassy. Ona je Rudan mlađe generacije. Britka , duhovita, pametna. Mlada žena koja ima mozak i zna ga koristiti.
I tu bi me mogli napasti protivnici. Na što ću uvijek reći- zloba i jal.Jer žena ima sve. Pamet, mladost, ljepotu, uspjeh, stil. A te karakteristike narod teško prašta.

U jednom momentu u život mi se ušuljao Zafon.Na mala vrata. Ostala sam osupnuta i zadivljena bajkovitim stilom pripovijedanja koji mi se uvukao pod kožu, kao mravci koji mile ispod košulje.

Elena Ferrante. Kao potok koji teče i ne možeš otrgnuti pogled od njega. fascinira te, omađija, uvuče te do srži. Riječima stvara čaroliju koja te bezrezervno odvlači na druga mjesta, slika druge svjetove tako živo da se nađeš u njima kao da su tvoji vlastiti.

Ni pjesnici mi nisu mrski. Dapače.
Volim Balaševičeve stihove.
Eee, zna on, zna...

Napisi mi pesmu, molila je
I nisam znao da li cu umeti
Voleo sam ju tako lako
A tako sam tesko to znao da pokazem
A, onda odjednom raspored
madeža na njenim ledjima
Kao tajna mapa pokazao mi je
U koju zvezdu treba da se
zagledam, i - tako
Eto ti pesma, ludo jedna...
(Đ.B. Provincijalka)


Mogla bih do jutra nabrajati čije me riječi dotiču na poseban način. Ima tu puno različitih profila. Ali jedno im je zajedničko. Riječ im je alat i oružje. I njome se služe vješto i fascinantno.
I namjerno nisam birala klasiku.
Ona zauzima neki drugi prostor.

Toliko me zaraze i ponesu lijepe riječi, pametne riječi, moćne riječi, da ponekad pomislim da i sama mogu i znam s njima.
Pa sam si umislila.
Kad porastem bit ću Vedrana Rudan.:))

Vrata

Da vas pitam?

Jeste li ikad ulovili sami sebe da se osjećate zablokirani, zabetonirani, nogama u zemlju ukopani?

Pa ne možete ni naprijed ni nazad?

Čini vam se da, na koju god stranu se okrenuli, udarate u zid? Niste u stanju donositi odluke?

E, pa dragi moji, dobro došli u klub! Ja sam ne tako davno bila u takvoj jednoj fazi i mogu vam sa sigurnošću reći da uopće nije ugodan
osjećaj. Izgubila sam vrata iz vidnog polja.Kao da se spustila magla, pa mi zaklanja vidljivost. Pipala sam mjesecima u posvemašnjem
gubitku orijentacije, zarivala nokte u zidove, lomila ih, spoticala se i vraćala iznemogla na točku s koje sam krenula. I tako iz dana u dan.
A vrijeme je samo prolazilo mimo mene, ne pitajući- "zašto si ponovno izgubila dan u ništa?" Uzaludno prevrtanje nekih teških i tamnih misli
u nedogled.

A nije da mi je to baš bila neka špica i đir na kojeg sam se u životu furala. Ako je netko po prirodi optimist, onda sam to ja. Možda čak ponekad i previše. Euforična pozitiva. Na rubu iritantnosti . A pošto život rijetko koga od nas samo nježnim perom gladi, naučila sam usput i neke tehnike kojima sam sebi pomažeš. Ali sve to,- biti u sadašnjem trenutku, -ideja prihvačanja, -tehnike promjene vlastitih uvjerenja, ni sve životno iskustvo ovog svijeta, u tom mi trenutku nisu bili od pomoći.

Zaglavila sam ponešto u samosažaljenju, podosta u samooptuživanju ili optuživanju drugih i u uzaludnoj, neprekidnoj analizi svega i svačega.
Postala sam taoc vlastitih misli. Zarobljenik svog mozga. Sve što sam znala i promišljala ranije u životu, palo je u vodu. A voda?- mutna kaljuža, dno nevidljivo i tko zna kakve zvijeri u tom kalu plivaju.

Osim jedne stvari. Kad bih razgovara s nekim tko je bio realno u goroj poziciji od mene, mogla sam, znala sam izvući prave riječi. Znala sam utješiti, motivirati, dati savjet... Svima osim sebi.

Koliko puta u životu se nađemo na nekim raskršćima bez putokaza? Zapravo , ćini mi se da to i nije tako rijetko.

Imam prijateljicu- ,( iako, sve moje prijateljice su žene zmajevi, odlučne i hrabre, jake i pozitivne) - hrabricu, lavicu, totalnu pozitivku koja sasvim svjesno svakih nekoliko godina mijenja život iz korijena. Od promjene posla, stana, mjesta ili države življenja, partnera, ali baš svega. Uvijek sam joj se divila. Bila je moj uzor hrabrosti.I još je.
Jednostavno dođe do točke zenita, stane, razmisli, dođe do zaključka da više nije sretna ni zadovoljna, spakuje kofere i krene tražiti raskršće. Strah i nesigurnost u njenom su slučaju životinje u kavezu. Sigurno postoje, ali ona se ne da zaplašiti. Izlazi iz zone komfora, ulazi u nepoznato i naglavačke se baca u potjeru za svojom srećom. Uglavnom je uvijek nađe. Barem privremeno.
Jer što je zapravo trajno? Ne postoji ništa što je zauvijek. Život je kontinuirani niz promjena i to je jedino pravilo i jedina istina.
Samo smo mi ti koji ga želimo zaustaviti na točno onoj točki koja je sada, bila ona dobra ili ne tako dobra, ali nam je poznata, A poznato je uvijek bolje od neizvjesnog. Pa se zubima i noktima zakačimo za zvijer u kavezu, dopustimo strahu od nepoznatog da nas paralizira i upravlja nama. Pa radije ostajemo u našoj zoni komfora, gdje nam je sve poznato, pa ako i smrdi na trulež, naše su nosnice već naviknute na taj vonj i silno bi nam nedostajao da slučajno otvorimo prozor i provjetrimo svoj život.

Ali ja sam se ipak odlučila otvoriti prozor. Potaknuta divnim primjerima hrabrih ljudi i vlastitom odlučnošću, shvatila sam da samo ja sama mogu biti kreator vlastite promjene, ja i nitko drugi. Kažu - "pomozi si sam ,pa će ti i Bog pomoći". To je zapravo, jedna velika istina.

I magla se počela razilaziti.

I pojavilo se sunce.

I tako je nastao ovaj blog.

Oznake: životne zamke

Mala zajednica ludaka

Skroz čudan ukus imam. Raduju me smješne stvari. Volim čudne ljude. Opičene i pomaknute. Pomalo luckaste.Svoje. I kopam po njima dok ne pronađem malu tinjajuću luč za koju možda nisu ni znali da je imaju.Pa me raduje ako moj vjetar može pomoči njihovoj iskri.

Ne moraju biti naročito orginalni.
Ni Zen smireni.
Ni euforično radosni.

Ali me mora pogoditi strujni udar njihove ljudskosti.

Moraju pokazati da imaju i mane i slabosti. I da ih nose ko prastare tenisice koje su prošle puno kilometara, a nisu gazile tuđe dostojanstvo. Ofucane i olinjale,ali udobne i tople i po njihovim stopalima razgažene. Puno puta bačene u kut sa namjerom da ih se izbaci iz upotrebe, pa opet izvučene na svjetlost dana u pravim prilikama. Pred pravim ljudima.Koji ih neće popljuvati jer su takve kakve sada jesu. I koji će imati dovoljno mašte da ih zamisle kakve su bile nekada, dok su još bile ganc nove i nedodirnute prljavim asfaltom i grubim kamenim tlom.

Ne moraju biti skroz niti dobri, pa da ih gazi svaka smrdljiva čarapa u prolazu. Ponekad treba zube pokazati i onima kojima stomatološka ordinacija nije radno mjesto.

Ljudi se često utiču izgovoru " evo, ja sam ti takav, to mi je u naravi, pa je red na drugima da me takvog i prihvate". Ma nemoj! Da ne bi! Šta ti sebi umišljaš? Moraš raditi da bi kupio auto. Ili stan. Ili cipele. Ali ne moraš raditi na sebi??? Možeš li si? smiješ li si? dopustiti luksuz da ostaneš točno takav kakvog te je majka rodila i okolina izradila, bez imalo pomaka , bez imalo vlastitog utjecaja da postaneš mrvicu bolji i da gledaš mrvicu širim pogledom na svijet?

Imam britak jezik. Dok pišem. Inaće sam skroz fina i pristojna. Nisam nikome u stanju reći "od..bi". A trebala sam. Puno puta. Koja dobra riječ!! ODJE::Tako oslobađajuća!! Trebalo bi je naučiti već u vrtićkoj dobi. Ne zato što ne trebamo nikog poštovati, naprotiv. Već zato da bismo naučili poštovati sebe. Svoje želje i potrebe.

Trebali bi je naučiti kako ne bi nikome dopustili da nam nameće svoja pravila, da nam uvaljuje svoje istine, da nas davi svojim idejama koje su nama neprihvatljive. Da nas ranjava i gazi. A mi u ime dobrog odgoja i kulturnog ophođenja, gutamo njihova sranja i trpimo njihovu samoživu umišljenost da je svijet s njima započeo i da je poslije njih samo potop izvjestan.

Opraštamo neoprostivo, navodno zbog vlastitog mira. Ma odje.. s tim pravilima!!! Ona urušavaju naše samopoštovanje! Treba okrenuti ploču. Ukinuti pristojnost i dobar odgoj i takt u onoj mjeri u kojoj si neki ljudi dopuštaju gaziti naše dostojanstvo i nametati nam svoje norme po kojima bi mi, tobož, trebali živjeti.Nikog ne bi trebalo vrijeđati ako ga stjeramo u rodno mjesto kad pregazi naše granice.

Izboriti se za sebe! Jer, tko će ako nećemo sami?Zar postoji netko tko bolje od nas zna kako se osjećamo? Kad smo i koliko povrijeđeni? Kako se nosimo sa unutarnjim ožiljcima?
I zato...
NAUČITI REĆI ODJ:::!!!

Skroz sam uvrnuta i čudna. I volim onu malu zajednicu ludaka koji me razumiju... i slično dišu...


.

Moje bitke

+

Nisam sigurna u kojem trenutku se zapravo dogodilo da sam se prestala opirati.

Kada sam to točno odlučila da neke bitke nije vrijedno biti?

I jeli to zapravo dobro ili loše za mene?

Uvijek sam bila izuzetno osjetljiva na nepravdu. Opozicija. Jezičava do zla boga u nastojanju da dokažem da sam u pravu. U drugom srednje profesorica iz matematike je moju frendicu nazvala žabom ( danas bi završila na sudu). Nisam to mogla prešutjeti, pa sam joj krenula čitati bukvicu . Jel vam čudno što sam završila na popravnom iz matematike?

Borila sam se kroz život ( naravno, neuspješno) sa birokracijom, nepravednim poslodavcima, neučinkovitim sustavom, bezobraznim službenicima, pokvarenim bankama,
nepristojnom djecom, odvratnim muškarcima, groznim babama alapačama, vjetrom koji puše, a ja sam baš od frizerke, suncem koje me zasljepljuje...

A najviše sam se borila sama sa sobom. E, tu je bitku teško dobiti! Najrađe bi si šamarčinu raspalila kad mi para krene na uši i kad počnem vaditi tešku municiju ( jezik).

Al onda nekako odrasteš. Satru te te bitke u međuvremenu, izgubiš i snagu i volju i onu grozničavu želju da nekog uvjeriš u svoju istinu. A možda i shvatiš da puno stvari nije vrijedno borbe. Naročito ono što te se ne tiče baš direktno. Naučiš obuzdati jezičinu, okrenuti leđa, zatvoriti vrata. " Neka je tebi dva i dva sedam, samo nek je meni moj mir ".

Pa prešutiš i kad ne bi trebalo. Progutaš, odeš, ali ne zaboraviš. Pa ti se vrati u obliku žučnog kamenca ili čira na želucu.

E,sad mi vi recite gdje je zlatna sredina?

Privlačna( a teška)

I tako, reći ćete, još jedna pametna koja zna sve o prehrani i dijetama . U rečenici će biti sabrana ironija i zajedljivost dugogodišnjih razočarenja na temu.Već viđeno. Sve pročitano. A opet...možda nije. Možda ima bar jednu pametnu za reći. Jer u nadi je spas...

Ne zavaravajte se. Nemam čarobni štapič. Da imam,prvo bi ga na sebi isprobala. Jer, kako tipično ženski, još nisam upoznala ženu koja ne bi na sebi ništa mijenjala.

Nego, primjetih da još uvijek naivno nasjedate na čarobne napitke od kojih se gubi 17 kg dnevno " bez vježbanja i odricanja od omiljene hrane" i koji će vam, sasvim sigurno, izbiti zadnju kunu iz novčanika.A da su jeftini, to baš i nisu. Uporni ste, vjerujete da je neka greška u vašem organizmu i metabolizmu i kad napokon ni treća runda ( preparata koji za 20 dana košta 400 kn ) ne pokaže nikakve rezultate, dižete ruke i shvatite da ste opet nasamareni. Pa otvorite frižider i na jad pojedete 2000 kCal u 15 min. Jer ionako ništa ne vrijedi i nikad nećete uspjeti, pa što bi se onda odricali. I tješite svoje novo razočaranje novim i ogromnim količinama slatkiša i utješne hrane koja nježno zagrli vaš struk i bedra i doda im nove slojeve zaštitnog omotača.

Do sljedećeg osvještenja. A ono vreba iza ugla.

Doktor koji viće"morate skinut kile".
Slatke haljine koje vam se rugaju s vješalice.
Omiljene hlače koje su dobile V izrez.
Kolegica koja za gablec jede samo lisnatu salatu i tanka je ko glista.
Nečakova svadba na vidiku.
Ljetovanje i kupovanje badiča, čije isprobavanje pred ogledalom u kabini ostavlja trajne traumatične poljedice na zadnje mrvice samopouzdanja koje su još ostale u vašoj glavi od posljednje pročitane knjige.

Da se razumijemo, vaša kolegica, glista, nije moj ideal ženske građe. Jer ne moramo i ne smijemo sve biti iste. I nije mi ružno vidjeti malo mesa na kostima, dapače. A i predispozicije nam nisu svima iste.Činjenica je da nam nameću krive ideale i da nasjedamo na njih., Ali je isto tako neosporna činjenica da se svaka žena, mlada ili "u najboljim godinama" želi osječati dobro u vlastitoj koži i da želi biti privlačna.

E,a za to treba proliti znoj i suze...
Ma, šalim se.
Ali ništa bez truda...

Oznake: LJEPOTA ŽENE