Mala zajednica ludaka

Skroz čudan ukus imam. Raduju me smješne stvari. Volim čudne ljude. Opičene i pomaknute. Pomalo luckaste.Svoje. I kopam po njima dok ne pronađem malu tinjajuću luč za koju možda nisu ni znali da je imaju.Pa me raduje ako moj vjetar može pomoči njihovoj iskri.

Ne moraju biti naročito orginalni.
Ni Zen smireni.
Ni euforično radosni.

Ali me mora pogoditi strujni udar njihove ljudskosti.

Moraju pokazati da imaju i mane i slabosti. I da ih nose ko prastare tenisice koje su prošle puno kilometara, a nisu gazile tuđe dostojanstvo. Ofucane i olinjale,ali udobne i tople i po njihovim stopalima razgažene. Puno puta bačene u kut sa namjerom da ih se izbaci iz upotrebe, pa opet izvučene na svjetlost dana u pravim prilikama. Pred pravim ljudima.Koji ih neće popljuvati jer su takve kakve sada jesu. I koji će imati dovoljno mašte da ih zamisle kakve su bile nekada, dok su još bile ganc nove i nedodirnute prljavim asfaltom i grubim kamenim tlom.

Ne moraju biti skroz niti dobri, pa da ih gazi svaka smrdljiva čarapa u prolazu. Ponekad treba zube pokazati i onima kojima stomatološka ordinacija nije radno mjesto.

Ljudi se često utiču izgovoru " evo, ja sam ti takav, to mi je u naravi, pa je red na drugima da me takvog i prihvate". Ma nemoj! Da ne bi! Šta ti sebi umišljaš? Moraš raditi da bi kupio auto. Ili stan. Ili cipele. Ali ne moraš raditi na sebi??? Možeš li si? smiješ li si? dopustiti luksuz da ostaneš točno takav kakvog te je majka rodila i okolina izradila, bez imalo pomaka , bez imalo vlastitog utjecaja da postaneš mrvicu bolji i da gledaš mrvicu širim pogledom na svijet?

Imam britak jezik. Dok pišem. Inaće sam skroz fina i pristojna. Nisam nikome u stanju reći "od..bi". A trebala sam. Puno puta. Koja dobra riječ!! ODJE::Tako oslobađajuća!! Trebalo bi je naučiti već u vrtićkoj dobi. Ne zato što ne trebamo nikog poštovati, naprotiv. Već zato da bismo naučili poštovati sebe. Svoje želje i potrebe.

Trebali bi je naučiti kako ne bi nikome dopustili da nam nameće svoja pravila, da nam uvaljuje svoje istine, da nas davi svojim idejama koje su nama neprihvatljive. Da nas ranjava i gazi. A mi u ime dobrog odgoja i kulturnog ophođenja, gutamo njihova sranja i trpimo njihovu samoživu umišljenost da je svijet s njima započeo i da je poslije njih samo potop izvjestan.

Opraštamo neoprostivo, navodno zbog vlastitog mira. Ma odje.. s tim pravilima!!! Ona urušavaju naše samopoštovanje! Treba okrenuti ploču. Ukinuti pristojnost i dobar odgoj i takt u onoj mjeri u kojoj si neki ljudi dopuštaju gaziti naše dostojanstvo i nametati nam svoje norme po kojima bi mi, tobož, trebali živjeti.Nikog ne bi trebalo vrijeđati ako ga stjeramo u rodno mjesto kad pregazi naše granice.

Izboriti se za sebe! Jer, tko će ako nećemo sami?Zar postoji netko tko bolje od nas zna kako se osjećamo? Kad smo i koliko povrijeđeni? Kako se nosimo sa unutarnjim ožiljcima?
I zato...
NAUČITI REĆI ODJ:::!!!

Skroz sam uvrnuta i čudna. I volim onu malu zajednicu ludaka koji me razumiju... i slično dišu...


.