Izazov

Kao prvo...

Sretna...
Radosna...
Zdrava...
Uspješna...

A onda, što me muči ovih dana?

Dakle...
Z. ima 48/M
Tako se piše u onim, jelte, oglasima...

I šta s tim? Ni prvi ni zadnji solo muškarac tih godina. Za to ima lijeka.
Pošten je, dobrica, spreman pomoći, veseljak koji voli pjesmu i ples...

Ali...što mu fali?

On misli da ima previše kilograma, što je istina i samo po sebi za ono što želim reći nije problem. Problem je zbog njegovog zdravlja. Eto , svaka čast, upire pomalo i radi na tome.

Samo što on ima i drugi , po meni važniji problem.
On bi neku ženu za sebe...
I to je ok...
Ali fali mu malo šlifa...
Malo profinjenog pristupa ( premda, ti fini znaju jako povrijediti, jelte?)

Upravo je izopačen iz društva gdje se osjećao dobro i prihvaćeno jer je pokušao na silu poljubiti jednu žensku osobu.
Protiv sam svakog oblika nasilja i mislim da kad muškarac upadne u tu klopku, vrlo lako mu se može dogoditi da i veće granice prekrši , čitajući pogrešno signale.
Nije svaka ljubazna riječ koja ti je upućena poziv na nešto intimnije.

Uffff, neeee tako !!!


Jer on ima gadnu naviku, a to je narušavanje tuđeg intimnog prostora, JA rečenice, prekidanje u pola rečenice, nadvikivanje, neželjeno grljenje, ...
Eto tako..

Ali ja bih pomogla bez osuđivanja..
Samo fokus na dobre karakteristike...

Pa pitam...
Može li mu se pomoći?

Šta žene žele?
Koji su krivi znakovi?
Šta muškarci misle da žene žele?

Ja ću prva, sa ženskog viđenja stvari.

Budi nenametljiv...
Budi zanimljiv...
Ne sipaj floskule...
Pročitaj koju dobru knjigu...
Imaj kriterije...
Ne nameći se svakoj ženi u okruženju...
Stekni samopouzdanje...

POŠTUJ tuđe granice...

A prije svega, poštuj sebe da bi mogao druge poštovati...

Zanima me vaš stav, imate li prijedlog kako pomoći nekome tko ima takve probleme?

Trinidad i Tobago ( vs ljetovanje na Jadranu na Hrvatski naćin) - nastavak

Evo mene nazad....
Kako je bilo?
Supeeer ljetovanje...

Dakle, da vam ispričam avanturu putovanja na Jadran s ograničenim buđetom...

Kao što sam rekla, hotel u Jelsi, tri zvjezdice, polupansion...
Na dan uplate rezervacije gospođa iz agencije mi javlja da je hotel ukinuo opciju polupansiona, jer nemaju osoblja, pa mi mogu ponuditi opciju noćenja s doručkom ili večeru u susjednom hotelu...
Nema šanse, izgorit ću za pola dana budemo li jele vani...
Aj ti nama daj susjedni hotel ( večeru)...

I tako...
ZG, glavni kolodvor, oko ponoći...
Ajmo još jednom isprobat sreću...
Možda se nađu koja spavača kola viška...
Al, ne lezi vraže, blagajna radi do 22,30...
???? Glavni kolodvor u glavnom gradu????
Ljubazni mladi službenik objasnio nam je da se možemo njemu obratiti kad uđemo u vlak, pa možda budemo imale sreće...
Avaj, između onih petstotinjak nagruvanih ljudi trebalo bi ga pronaći????
No dobro, nije tragedija...
Spremne smo na svaku opciju...
Samo da vlak ne kasni...
Bar ne previše...
Nekih pola sata što je prihvatljivo, kad bi se razumjelo što priča žena na razglasu za informacije...
(nabavite novi, ili novu službenicu, hitnooo!!!)
Na kolodvoru masi nema kraja, puno mladih ljudi s ruksacima, bit će veselo...
I stiže vlak...
Piše Split, ali ne baš iz Osjeka, pa nitko ne zna jeli to pravi vlak...
Ne zna ni službenik HŽ????
Nije taj, ali i toga kače na ovog u koji mi trebamo ući, a još nije došao.
Uglavnom, kad se masa sjurila u vlak, nema više slobodnog hoda, samo kako te stihija nosi.
Slučajno otvorim jedan kupe, nema sad veze broj rezervacije jer sigurno je da u toj gužvi ne možeš naći svoje sjedalo, tamo sjedi dvoje ljude, ajmo brzo k njima...
Jupi, sjedimo i razgovaramo, na hodniku kaos, a mi uspoređujemo karte i , zamislite, imamo potpuno iste rezervacije kao i naši suputnici :)))
Toliko o traženju sjedala po broju rezervacije...
Uglavnom, predani mladi dečki iz HŽ ( svaka im čast) uspjeli su do nekih dva, pola tri rakrčiti hodnike i smjestiti te ljude nekamo da barem sjede, a ne baš leže na hodnicima...
Nema šanse da spavam, ne mogu, ni u vlaku ni u busu...
Noge, leđa, glava, ništa nije moje...
U pola tri ufatim HŽ službenika i on nam, aleluja, kaže da ima slobodan kupe za spavanje...
Famfareeee...
Čak smo dobile vodu i kroasan...
Živio HŽ!!!
Vozeći se po pruzi koja ima sva svojstva makadama, sretne i ispružene, (dobuše u kupeu bez klime) sretno smo doputovale u Split s nekih sat i sitno zakašnjenja, ćile i odmorne...
Popile kavu, sjele na trajekt, koji polazi točno po voznom redu iako je gužva nesnosna, ali imaju klimatizirani salon, lift, udobne sjedalice, bar u kojem je kava 17 kn, ali fina, tako da, nemam prigovor...
I što je naj važnije, trajekt je brži nego što piše u njihovom voznom redu. Skidam kapu...
U luci čeka lokalni bus, dok ne skupi sve putnike s trajekta, respekt...iako je karta za bus , 7 km 30 kuna, pa se u Zg za iste novce možete voziti i u taxi-u...
Sretno stigle u Jelsu, ukljući karte i traži hotel, a nije Jelsa baš ni velika, ali mi je to na kartama izgledalo zakukuljeno...
A nije, treba samo ići uz obalu..
Naravno da smo mi po zvizdanu krenule uzbrdo gurajući kofere i ispuštajući dušu, ali ko nam je kriv kad vjerujemo kartama :)))
Uglavnom, doplazile smo na recepciju s jezicima do poda i na izmaku snaga, a pred nama red od tridesetak ljudi... dva sata su, počinju prijave...
Za sat vremena obavismo i to, taman nam je toliko trebalo da povratimo dah.
Naša je prijava išla brzo i glatko, hvala agenciji...
I malo nam je moral podiglo kad nam je recepcioner obznanio da imamo PRVI RED DO MORA....
I stvarno, kad smo se spustile do željenog smještaja, to je bilo vrijedno svake minute patničkog putovanja... pogled na tirkiznu uvalu, odmah ispod naše sobe, koja uzgred, nema klimu, ali ima terasu s tim pogledom, a i nalazi se u hladu borove šume, tridesetak koraka od restorana, terase s bazenima i ležaljkama, kafića u kojem su nam spremali izvrsne koktele, žive muzike petkom i subotom ( dobre), preee dobro...
Susjedni??? hotel u kojem smo imale večeru, bio je doduše udaljen pola sta hoda, ali to nas je barem prislilo da se odlijepimo od ležaljki i prošetamo svaku večer kroz Jelsu, koja je divna, romantično osvjetljena, ima događanja, izložbe , koncerte, ljetno kino, da bi reć rekla ili suzu spustila....
Hotel ima opciju najma bicikla, što je odlićno, odvezete se sjenovitom stazom do Vrboske, plaže Solina, na večeru...
I izlet se može naći , cijene su šarolike, ali za sto kuna, zajedno s biciklom možete se odvesti brodom do Bola, pa cjelodnevni đir, da se malo razbije rutina...( nemoj da ti se pripiški, to košta 9 kn) :)))) Kriška pize 30 kn,kokteli od 90-180 kn, sladoled 15 kn kugla, ostatak ponude jela i pića vam je najbolje zaobići, ili odriješiti kesu, kako vam mogućnosti dozvoljavaju...

Ako pitate kako nam je bilo spavati bez klime, odlično, nije bilo vruće s obzirom da s smještajne jedinice u cjelodnevnom hladu, a i nema komaraca, tako da nije baš ispao neki nedostatak.
Ni na hranu nismo imale baš nikakvih prigovora, jednostavno, ali svježe, raznoliko i obilno, osoblje ljubazno, sve pet..
More je predivno, čisto, ugodno, ne pre toplo, prilazi su malo problematični, ali nađe se opcija.
Eh, glavni je prigovor, pre kratko jeee...

Za povratak smo uzele taxi da nas odveze na trajekt. Taxsist je bio ljubazan, ali malo je prigovarao da nemaju kvalitetne turiste, pa slabo rade :))) - 7 km- 200 kn, kao za nas, jer nas je preporučio zajednički prijatelj...( na recepciji su nam rekli 300-350 kn???!!!)

U Splitu gužva na autobusnom kolodvoru uobičajna, bus, naravno, kasni, kaže aplikacija 24 min, jako su precizni (iako je bilo 37 min), službenicu na razglasu ne razumiješ ni riječi, nema klimatizirane čekaonice, a ne usudiš se na kavu da ti se slučajno ne desi neka zabuna u razumjevanju (božehvalatinaapliacijama), ali, avaj, krenuli iz St s otprilike sat vremena kašnjenja, što je dobro polazno vrijeme.
Čak ni na auto cesti nije bila strašna gužva, stigli smo otprilike sat i pol vremena kasnije od očekivanog prolaznog vremena, ali stigli smo..
Taxi u Zg, 4 km-28 kn..
Sve u svemu, tjedan dana 5000 kn po osobi, uključujući i prijevoz. Nije puno, ali ni malo za prosječan HR džep.
More je predivno, bilo nam je predivno, ali svi vi NEKVALITETNI turisti, kao što sam i sama, pripremite se na određen nedostatak komoditeta, neda novčanik...:))))

Oznake: Ljetovanje..

Trinidad i Tobago ( vs ljetovanje na Jadranu na Hrvatski naćin)

Jel postoji to još na karti svijeta???
Da prostite, ko bi sve te promjene imena i vlasti zapamtio...

Elem, kad negdje putujem, moj princip je pogledati što se tamo ima pogledati, a po karti švrljam nakon putovanja, kad mi je već područje blisko.

I tako...
Prijateljica stiže iz inozemstva baš u štici sezone.
Pa ti nađi hotel koji ti neće oderati kožu s leđa za tjedan dana.
Bio je to Sizifov posao.
Svi će ti oderati kožu...
Nakon dugotrajnog pretraživanja pala je odluka...

Znala sam gdje je Jelsa...
Nije da nisam bila...
Ali...
Ide se, daklen, bez auta...
Iako je postojala opcija, autom do Splita ,pa na katamaran.
Ali, cijene tjednog parkiranja u Spliti su iznos jednog poštenog servisa na autu, pa ti vidi...

Zašto bez auta???

Bili ste na benzinskoj u zadnje vrijeme?
Vozili ste se autocestom A1 u špici sezone?
Čekali ste trajekt u Splitu?
Znate kolika je cijena cestarine?

Sve znate...

Krenem ja, dakle, organizirati taj put...

Prvo, do Zagreba, to je lako...
Odeš autom, cijena tjedne parkirne karte 90 kn, hvala ZG parkingu...

Ostaje još samo petstotinjak km, šalamala...
Noćni vlak za Split
Naravno da sam naivno mislila da ću uspjeti rezervirati spavaća kola
E, nemere, nema više mjesta ...
Pa ništa, onda samo rezervacija sjedala...
A onda su po portalima krenule priće o noćnoj mori u spomenutom vlaku...
OK, nastojim misliti pozitivno, sredit će se to, uvesti će još vlakova, vagona, štogod...
Dobra vijest je da je cijena sezonske karte 120 kn, pa računam ako stvarno bude vozio 12 sati, to je samo 10 kuna po satu :)))

Slijedeće, trajekt, jer katamaran direkto za Jelsu ide jednom dnevno, kasno poslije podne.
Dakle i tu valja kupiti karte unaprijed, ako želiš ući na trajekt koji će te dovesti u Stari Grad u roku dva sata, u neko normalno vrijeme da uspiješ iskoristit barem nešto od tog prvog dana go koji traje btw samo tjedan dana.

Misli pozitivno...i uzmi kartu za trajekt s odmakom od najmanje dva sata od predviđenog dolaska vlaka...

I ostaje još samo mali razmak između Starog Grada i Jelse.
Bus, taxi, već će se nešto naći...
Lokalni busevi navodno ćekaju iskrcaj putnika s trajekta...
Ako je tako, lako ćemo, to se neda unaprijed rezervirati...

Suma sumarum, petstotinjak kilometara, a predviđeno putovanje , ako si optimistično nastrojen, traje 16 h
Pod uvjetom da ti vlak stigne u Split do polaska željenog trajekta...

I za tjedan dana idemo ispočetka...

Držite mi fige, javit ću vam kako je prošlo to avanturističko putovanje...

Šta sam, dakle htjela reći???
Treba mi odmor od organizacije odmora.
Znaći, ovo je moje zadnje ljetovanje na Jadranu u špici sezone, nonono..
Samo lipanj i rujan , to je zakon za mene ubuduće...

I ako vam treba pomoć da organizirate putovanje u Trinidad i Tobago, tu sam...
Dobro utrenirana...

ps. znam da ćete me pitati zašto moraš ljetovati na Hvaru, ako ti je pre skupo i pre komplicirano? zašto uopće moraš ljetovati? ali to je kao da me pitate zašto moraš živjeti kad živiš od prosvjetarske plaće...

Oznake: Ljetovanje..

Zahvalnost

Hodam...

Volim si laskati da je to planinarenje...
pa mi treba i adekvatna obuća.
... i tako...
web shop, pa peglaj...
Naravno da se ne zaustavljam samo na cipelama za hodanje...
naručim i sandale usput, nek se nađu, među ostalih stopedesetidevet..
I kao što to biva s nama ženamaimpulzivnimkupcima...
naručim dva broja pre velike :((
A neš ti, naravno sa stranice na kojoj je vraćanje i zamjena Sizifov posao...
Neka ih, skrasile se uredno zapakirane u povečem društvu rijetko nošenih i impulzivno kupljenih...

...bilo je to prije više od godinu dana...

Večeras, na nekoj radionici, pogledam u velika stopala mlade žene u ofucanim tenisicama...

Poznajem je, draga mi je, stara ko moj sin, samohrana majka dvoje dječice, bori se ko mlada lavica sa svim nedaćama života...
"Majo, bi li htjela...??? Oprosti, ne bih te željela uvrijediti..."
Osmjeh je preplavio drago , mlado, izmučeno lice...
" Baš sam takvo nešto željela..."

Osjećam beskrajnu zahvalnost što sam naručila pre veliki broj...

Covid ( znam da je izlizano)

Dakle, jesam se, zarazila...
Neka sam, ionako mislim da nitko od nas ne može izbjeći kontakt s virusom.
A i ovo medijsko silovanje oko cjepljenja...
Bar nekoliko mjeseci mira oko toga...

Zapravo sam htjela proraditi apsurde naše svagdašnje po pitanju zdravstva.
Dakle četvrtak poslije podne...
Divan sunčan dan, ali ja nekako nemam energije pomaknuti se i otići u šetnju...
Oko šest me počela tresti groznica...
Temperatura raste na 38,7.
Sva sreća pa je kućna ljekarna bila u nekakvom plusu, tako da sam naizmjence gutala lekadole i znojila se.
Ujutro temperature više nema, ali nema ni njuha. Pokušavam nazvati ambulantu, nitko se ne javlja. Nakon kojih sat vremena javi se spremačica i kaže mi da doktorica iznimno radi poslije podne. Svjesna da ne smijem među ljude, ipak se dovozim autom do ambulante i vrebam kad će prozor doktorice iz druge smjene biti prazan. Sestra mi kaže nek idem doma i pričekam smjenu svoje doktorice. Na svu sreću, razgovor je ćula njena doktorica i odmah mi poslala uputnicu za testiranje.
Znači, testiranje obavljeno u petak ujutro oko 9.
Dobit ćete obavijest na mail sutra, a danas oko 18 nazovit svoju doktoricu, ona će već imati nalaz ...
Ok, čekam, iako moram javiti na posao ako izostajem u ponedjeljak, zbog organizacije.
Zovem ambulantu, pitam jeli stigao nalaz, nije, nazovite ujutro doktora u drugu smjenu.
Subota- zovem doktora oko 9h , nalaz još nije došao, mi smo tu do dvanaest sati, zovite kasnije ili nazovite direktno tamo gdje ste se testirali. Dobivam broj. Na kojeg se nitko ne javlja.
Oko pola dvanest, poučena iskustvom da je nemoguće dobiti te brojeve barem pola sata, pokušavam nazvati ambulantu. Na svu sreću, uto me zove epidemiolog , uzme podatke, kaže mi da sam pozitivna i objasni proceduru ( koju svi već znamo napamet) . Ja kao oboljela,dobivam deset dana karantene, a moja četverogodišnja unuka s kojom sam bila 14 ???? To jest, valjda i ona deset ,ali od dana kad sam ja dobila rezultat testa, dok meni kreće od dana kad sam razvila simptome.
Sve to obavljam polusvjesno, jer me boli čitavo tijelo i glava mi je tuđa. Krcam se andolima i u krevet iz kojeg slijedeća dva dana ne izlazim osim u slučaju kranje nužde ( krcanje čajem , lijekovima, wc).
Čitavo vrijeme naizmjence imam groznicu i preznojavanje, loše podnosim povišenu temperaturu i rijetko je imam. Sva sreća pa sam najveći dio vremena prokunjala, jer nisam imala energije ni oči držati otvorenima.
Sve mi je bilo zamagljeno, ko u nekoj drugoj dimenziji.
U ponedjeljak zovem svoju doktoricu koja ponovo nije u svojoj smjeni, znaći ćekaj poslije podne. U međuvremenu čitav mi se gornji dišni sustav zatvori i počelo me boljeti uho. Čuda izvodim, parenje, difuzor, ispiranje sinusa, grijanje sinusa, kapanje... Sve mi to uzima energiju koja je ionako na nuli. Ali ,eto ,dočekam i popodne, zovem , nitko se ne javlja, stavim na ponavljajući poziv i ležim dok mi se konačno ne javi sestra. Zamolim je potvrdu o otvorenom bolovanju- pita me kad sam otvorila bolovanje???? haaaa???
Pa čule smo se u petak. Jao, nije još pogledala pristigle rezultate testova, napravit će to, koga ću poslati po potvrdu? Nikoga, jer ne radim u svojoj županiji i koga da sad šaljem četrdeset kilometara da nosi potvrdu.?
Pošaljite mi na mail! Može, ali bez potpisa i faksimila jer nemaju skener???!!!
OK, pošaljite bilo kako, i kad mogu razgovarati s doktoricom? Tek iza 19...!!!
Do četiri sata sam trebala poslati potvrdu na svoje radno mjesto, naravno da je nisam do tad dobila, a na telefon se ponovno nitko ne javlja.
Iza četiri konačno dobijem sestru koja mi kaže da nije stigla jer ima jako puno posla i da zašto ju nisam ponovno nazvala???
Iza pet stiže potvrda i obavijest da nazovem između 19,20-19,30 radi daljnjih uputa.
Znaći onakva ni na nebu ni na zemlji s glavom koju jedva držim na ramenu šaljem na posao meil s potvrdom i još nekom dokumentacijom, pa odem ponovno leći. Uho me boli za poludit, kad kašljem imam osjećaj da će mi mozak izletit van, ali nemam temperaturu, što je valjda dobro.
Ponovno zovem ambulantu, radi uputa i naravno, samo njih i dobijem. Jer - ljudi se cijepe da bi to izbjegli ( o ćemu vi to???? zarazu sam pokupila od cijepljene osobe koja je dan nakon kontakta i sama oboljela.).-
Događa se, medicina nije svemoćna!!!??? OK, možete li mi sad pomoći? Uho me užasno boli. Ne može to preko telefona (????? godinu i pol rade dijagnoze telefonom), ona ponekad pošalje antibiotik ako je u pitanju netko iz rizičnih skupina, ali ja to nisam, osim toga tek sam na početku bolesti ( četvrti dan), a ako ću imati nekih ozbiljnijih problema, neka nazovem 112, oni će ako budu smatrali opravdanim, doći do mene, pregledati me i dati mi terapiju.. Takav je protokol!!! Super, moja , više od dvadeset godina, obiteljska liječnica, otpravila me ko zadnje smeće. Da ne govorim koliko sam dragocjene energije energije izgubila natežući se oko stvari koje mi trenutno baš nićim ne pomažu!!!
Dan peti, uho i dalje rastura,u glavi i dalje kaos, imam osječaj da mi se mozak pretvara u gnjilu kašu, gutam tablete, slušam prijateljske savjete onih koji su preboljeli i gutam sve redom, što mi drugo preostaje.Tresem se, ali nemam temperaturu i veći dio vremena sam u nekom bunilu.
Šesti dan- mail s mog radnog mjesta, imam šifru SAMOIZOLACIJE na potvrdi, ako se to ne promjeni (razumije se, do kraja mjeseca, a danas je 28), potpuno je druga procedura.#??$%##%
Dok obavljam telefonske razogovore, primjećujem da ne ćujem dobro. Pokušavam pojačati zvuk na mobitelu, na maksimumu je. Zovem ambulantu, već im je prošlo radno vrijeme, šaljem mail o neispravnoj potvrdi.
Konačno sam uspjela nekako malo otvoriti sinusne kanale i to mi je bar malo olakšalo, ali sluh sve lošiji.
Temperaturu nemam.
Probudim se jutros u tri sata , popijem tabletu, ali neda spavat. Ok, dignem se, ajmo tražiti gdje da se javim. Nađem neke brojeve, ništa mi se ne čini ispravnim i nakraju nazoven hitnu u obližnjoj bolnici. Na žalost, oni mi ne mogu pomoći jer trenutno nema liječnika koji bi me mogao pregledati, neka se obratim svojoj doktorici.
Idemo dalje, nazovem 112, spoje me s hitnom, gospođa me pita zašto mi moja doktorica nije dala antibiotik? Nažalost, to morate nju pitati, rekla je da je takav protokol. Gospođa se nije složila s time, ali nek me netko doveze do njih na hitnu. Nema tko, pet je ujutro, a moji nisu ni cijepljeni ni preboljeli!!!
Onda neka popijem nešto protiv bolova i neka se javim svojoj doktorici ili njima ,ako bol ne popusti jer sve ostalo je kao normalno.
Ok, sad je sedam, progutala sam već tri tablete protiv bolova, dobila proljev, nemam sline, gluha sam i u glavi imam kaos. Doktorica opet radi popodne.
Ima li netko pametan savjet ili ja nisam normalna?
Jer oni se svi bave protokolom i bolešću, pacjentima nažalost , najmanje...

Matematika

Za sve one koji muku muće s MOJIM brojevima....godine-kilogrami- stanje računa...evo skladala sam prigodnu pjesmicu....


NEĆU PLESTI...

Neću plesti - plesat ću...
Neću plesti-putovat ću...

...neću leći u deset...
...otići ću na piće-u kazalište- na koncert...
ili ću leći u pet popodne dok je sunce još visoko...

Ručat ću sladoled...
...a za večeru ispeći punu zdjelu krafni...
...unuka će mi pomoći...
...pa ćemo ih pojesti uz šalicu mlijeka ,a marmelada će nam se razmazati po licu i rukama...i mi ćemo se smijati dok nas trbusi ne zabole...od smijeha ...i od krafni...

Neću štedjeti za stare dane... kupit ću sama sebi buket suncokreta toliki da će mi obje ruke biti pune...
...i one sandale koje mi se smješe iz izloga,popit ću čašu finog vina, dotjerat ću se i izvesti sebe svoju na večeru u dobar restoran, iako je datum visok...a stari dani su već stigli...

Neću plesti...

Čitat ću do pet ujutro...
Vozit ću se na autiću u lunaparku...
Ići ću na rafting-planinarenje-klizanje...
S užitkom ću ugostiti stare prijatelje bez nekog posebnog razloga... tek toliko...jer mi je gušt

I grabit ću život velikom žlicom..

...a vama ću tu i tamo poslati koju sličicu da uživate u mom životu, kad već nemate svog...

SREĆICA

Ime joj je Saša.

Spustila se iz svemira ko ogromna, svijetleća kugla radosti prije četiri godine i odmah svojim sičušnim ručicama zarobila moje srce u neprobojni kavez.
Izabrala me da budem njena baka!
Hvala joj do neba!!!

Izabrala me da budem konjić kojeg će jahati, lutka koju će šminkati, magarac koji se nije skrio, manekenka za njene modne kreacije, da crtam ,da joj pletem pletenice, slažem kocke, pećem kolačiće bez jaja, zijevam kod zubara i trpim doktorsku torturu, spuštam se niz tobogan smijući se dok se ne zagrcnem , trčim za loptom, skačem preko prepreka, budem mokra do kože, iako ja nisam ta koja je upravo izašla iz kade.

Ponekad me boli koljeno.
I znam biti umorna nekad.

Ali kad sam njen konjić to nije spomena vrijedno...
... za piša - lonca nikad me ne bole leđa...
..i baš volim biti pošpricana vodom iz fontane...

..jer kad skrene pogled s crteža na kojem usredotočeno radi i gukne..
" Baka, ja te volim! "

...sigurna sam da je to ljubav...
...i da je moje srce u pravim rukama..

Nebesko knjigovodstvo

Ponekad noću kad ne mogu spavati, razmišljam o tim evidencijama života, koje ipak netko mora voditi.
I kako to izgleda?
Kao zapisnik?
Kao prijemni ispit, pa određeno područje nosi određeni broj bodova i svi kriteriji su jasni kao dan?
Ili si odgovorio ili je bodova nula.
Ili više kao psihološko testiranje, pa neznaš točno što je poželjan i očekivan odgovor i koliko bodova donosi?
A ponajviše neznaš što to o tebi govori.
Malo zafrknut način bodovanja.

Zanima me koliko bodova imam i i koja je moja ocjena.
U kojem pravcu će ići konačna bilanca.?

Jesu li očekivanja minus ili plus?
Kako se boduje ponos, a kako prkos?
Ima li veze kakav je bio put do cilja, pa se makadam i šumski putevi dvostruku boduju?
Računa li se borba za sebe, za ono što u svojoj biti jesi i što te ćini sretnim kao minus ili kao plus na toj listi?
Koliko bodova nosi ljubav?
Šta je sa tugom, strahom, brigama? Koja je to kategorija?
I jeli čitav taj sustav evidencija zamršen ko naša birokracija?
Jeli ono što se nama čini ispravno zaista tako i u očima onog tko procjenjuje? Pa to što mi smatramo plusom
zapravo bude uvedeno u rubliku minus?
Imamo li popust na osnovi nasljeđa, tuđih usađenih normi?
Ako u mrkloj noći samo prođeš s upaljenom krijesnicom pored nekoga, a poslije se izgubiš u mraku , kako se to boduje?

I ono najvažnije. Postoji li mogučnost popravnog ispita u nekom drugom životu?

Što svakako ne bi smjelo znaćiti da smijemo svjesno brljati u ovome sada...

DAN KAD SU SE PROBUDILI JEŽEVI

Spavaju ti ježevi spokojno i dugo negdje u dnu trbuha.
Tako mili u snu.
Male im ,vlažne njuškice, samo ponekad tihi uzdah lagano pomakne.
Uzdahnu, pa se ponovno smire i nastavljaju sanjati snove koji nikog ne uznemiruju.

Oni su moji strahovi.
...........................................................................................................................................

Postoji vrijeme u životu kad strahovi miruju.
Misliš da si sve sredio. Da je sve na svome mjestu . I da ide svojim tokom.
Svjesno i realno gledaš na tok života, promišljaš o mogučnostima da tvoj mir postane trajna vrijednost,
miriš se sa nedostignutim visinama, prihvačaš ograničenja, prihvačaš sebe.

Stabilnost.
Jedino za čim težim.
Jedinu uspavanka za moje ježeve.

Tako potrebna...

.........................................................................................................................................................

Želje su želje.
Život je nešto drugo.
Pa se desi korona.
Izbije druženja i zagrljaje.
Ulije dozu nespokoja.
Probudi kojeg ježička.

...možda bi taj i zaspao ponovno...
...kad se nebi ovoliko treslo...

Danas su moji ježevi naglo i nasilno probuđeni.
Skviče i trče unezvjereno, bezglavo...

Koliko košta ljudski obraz?

Gorčina nije moj stil.

Mičem sve ružno od sebe, da mi duša ne poružni.

Al ne vrijedi, ne možeš pobjeći od ljudske bijede.

A bjedom ne držim nedostatak materijalnog. Već bijedu i pustoš ljudskog srca. Sebičnost. Nedostatak empatije. Koristoljublje. Neiskrenost. Gramzivost.

Sjećate se kako su nam uvijek pred Božić servirali velike humanitarne akcije u kojima elita iz javnog života apelira na malog čovjeka da damo svoj humani doprinos za nekog zaista potrebitog? Teško je odoljeti sjaju, dobroj reklami , popularnim izvođačima, sjajnoj muzici i uvjerenju kako ćemo narasti kao ljudi ako činimo dobro. Apelira se na kršćanski duh i na čovjekoljublje i na savjest nas čiji će stol za Božić biti pun. Plješće se svakom okruglom iznosu skupljenom preko telefonskih poziva. Vrte se milijunske brojke i svi smo si ponosni i malo veći u vlastitim očima.
Da bi već prije Uskrsa čitali u medijima o utaji novca od velikog humanitarnog projekata.
Velika imena, sitne duše.
I nikom ništa, pojeo vuk magare. Opet smo nekome pomogli kupiti sedmi stan u centru grada koji će skupo iznajmljivati i namaknuti si novce za sedam generacija iza sebe. Jer oni imaju veće želuce od nas običnih ljudi. I mogu i dalje dignute glave hodati po svijetu, bez straha da će ih sustići neka pravedna kazna. I da su oteli od najranjivijih. I da bi svoje ružne ,velike glave trebali zakopati u pijesak da više nikad sunca ne vide. Kako ih nije Boga stid? Jer na njega su se pozivali kad su nas mamili da sudjelujemo.

Nešto slično , samo u manjim okvirima, desilo se i meni ovih dana. Divan projekt, pokrenut da bi se zaista pomoglo, pokazao se uspješnim. Puno je ljudi željelo sudjelovati .
Divni ljudi, dobrog srca.
A sam Bog zna da neki od njih i te kako i sami trebaju pomoć.
A ipak se nisu ustručavali sudjelovati u tome da nekom drugom pomognu. Veliki Ljudi.
Valjda to ostaje zapisano negdje gore među zvjezdama i broji se kad se radi završni račun života?

Nadam se da ću ovih Božićnih dana napisati jednu lijepu priću posvećenu tom dobrom u ljudima.

Ali ovog momenta moram iz sebe izbaciti gorku kuglu koja mi se od jućer stvorila u želucu.
Naime, javila mi se žena , znamo se još iz školskih dana, sa željom da sudjeluje u akciji.
Ugledna prosvjetna radnica.Pa će uključiti i učenike i roditelje u humani projekt.
Sjajno!!!
Baš me veseli kad se dobra namjera multiplicira. Osobito kad se djeci ugrađuje osjećaj da je dobro činiti dobro.

Nažalost, nije baš tako ispalo.
Kad smo svodile račun, isplatila mi je puno manji iznos nego što je vrijednosti dobila u ruke. I bez imalo obzira osporila preuzetu količinu...
Kad radimo humano, vjerujemo u ljude i dobru namjeru. Ne tražimo potvrdu o primljenoj količini. Pa nisam ni ja.
I neka je tako. Namirit ću ja taj račun. I neću zbog toga biti gladna. Iako mi je malo žao što tim iznosom neću pomoći nekome kome je to zaista potrebno.

Ali će mi obraz biti čist. I moći ću biti ponosna na svoje dijelo.

Ne znam samo kako ćeš ti spavati?

Ne brini, nigdje neću spomenuti tvoje ime, jer me stid što uopće poznajem nekoga tko je u stanju okoristiti se tuđom nesrećom.
Neka je taj novac najveća radost koju ćeš u životu doživjeti.
Sretan Ti Božić , humanitarko moja, od srca žele oni koji će i ovo razaočaranje preživjeti.
I dalje u vjeri da svijet ipak u većini čine ljudi drukčiji od tebe...