Kad me povrijede ja se okrenem i odem.
Samo tako. Bez riječi. Bez objašnjenja.
Komplicirano je. Ne događa se ni brzo ni nenajavljeno. Samo oni na koje se odnosi ostanu zatečeni.
Jer sam im dugo dopuštala da istresaju svoje frustracije i svoje nezadovoljstvo pred mojim pragom. Pomislili su da meni sve smiju reći i da ću uvijek sve oprostiti i preko svega prijeći. Da ću stojećki otrpjeti i optuživanje i vrijeđanje i omalovažavanje. Da nema kraja mom strpljenju. Da mogu u tri u noći slati optužujuće poruke, bez argumenata i bez mogučnosti obrane. Da , kad se loše osjećaju, mogu na meni iskaliti sve svoje životne nesigurnosti i sav jad i bijes kojeg su nakupili u sebi. Uljuljala ih je vjera da ću baš preko svega biti u stanju preći. Pa da sa mnom i mojim strpljenjem smiju kockati. Da me smiju emocionalno ucjenjivati.
Priznajem, i ja sam svakakva. Hodajuća riznica mana. Ponekad izgubim strpljenje ili mi ponestane takta. Ponekad namečem svoje mišljenje. Ali kunem se, NIKADA, NIKOG nisam namjerno povrijedila. Spremna sam reći " oprosti". Jer griješimo. Jer smo ljudi. Pokušavam to ne izgubiti iz vida. Pokušavam shvatiti sve ljudske mane i ne cjepidlačiti pretjerano oko toga što je pjesnik htio reći. Dajem puno šansi. Dok se voda ne prelije preko ruba.
A kad se prelije, samo se okrenem i odem...
Postoje granice. A na njima male ptice krila zamrznutih u letu.
Pa ako se i sretnemo, led u pozdravu i pogledu sve će reći. Ne pitajte tada što mi je
Ego je moćan. Štiti nas od tuđih otrovnih strijela.
Kaže jedna narodna "kad volem-volem, kad ne volem-koljem".
Za mene to ne vrijedi.
Ja se samo okrenem...
Post je objavljen 15.08.2020. u 13:56 sati.