Vrata

Da vas pitam?

Jeste li ikad ulovili sami sebe da se osjećate zablokirani, zabetonirani, nogama u zemlju ukopani?

Pa ne možete ni naprijed ni nazad?

Čini vam se da, na koju god stranu se okrenuli, udarate u zid? Niste u stanju donositi odluke?

E, pa dragi moji, dobro došli u klub! Ja sam ne tako davno bila u takvoj jednoj fazi i mogu vam sa sigurnošću reći da uopće nije ugodan
osjećaj. Izgubila sam vrata iz vidnog polja.Kao da se spustila magla, pa mi zaklanja vidljivost. Pipala sam mjesecima u posvemašnjem
gubitku orijentacije, zarivala nokte u zidove, lomila ih, spoticala se i vraćala iznemogla na točku s koje sam krenula. I tako iz dana u dan.
A vrijeme je samo prolazilo mimo mene, ne pitajući- "zašto si ponovno izgubila dan u ništa?" Uzaludno prevrtanje nekih teških i tamnih misli
u nedogled.

A nije da mi je to baš bila neka špica i đir na kojeg sam se u životu furala. Ako je netko po prirodi optimist, onda sam to ja. Možda čak ponekad i previše. Euforična pozitiva. Na rubu iritantnosti . A pošto život rijetko koga od nas samo nježnim perom gladi, naučila sam usput i neke tehnike kojima sam sebi pomažeš. Ali sve to,- biti u sadašnjem trenutku, -ideja prihvačanja, -tehnike promjene vlastitih uvjerenja, ni sve životno iskustvo ovog svijeta, u tom mi trenutku nisu bili od pomoći.

Zaglavila sam ponešto u samosažaljenju, podosta u samooptuživanju ili optuživanju drugih i u uzaludnoj, neprekidnoj analizi svega i svačega.
Postala sam taoc vlastitih misli. Zarobljenik svog mozga. Sve što sam znala i promišljala ranije u životu, palo je u vodu. A voda?- mutna kaljuža, dno nevidljivo i tko zna kakve zvijeri u tom kalu plivaju.

Osim jedne stvari. Kad bih razgovara s nekim tko je bio realno u goroj poziciji od mene, mogla sam, znala sam izvući prave riječi. Znala sam utješiti, motivirati, dati savjet... Svima osim sebi.

Koliko puta u životu se nađemo na nekim raskršćima bez putokaza? Zapravo , ćini mi se da to i nije tako rijetko.

Imam prijateljicu- ,( iako, sve moje prijateljice su žene zmajevi, odlučne i hrabre, jake i pozitivne) - hrabricu, lavicu, totalnu pozitivku koja sasvim svjesno svakih nekoliko godina mijenja život iz korijena. Od promjene posla, stana, mjesta ili države življenja, partnera, ali baš svega. Uvijek sam joj se divila. Bila je moj uzor hrabrosti.I još je.
Jednostavno dođe do točke zenita, stane, razmisli, dođe do zaključka da više nije sretna ni zadovoljna, spakuje kofere i krene tražiti raskršće. Strah i nesigurnost u njenom su slučaju životinje u kavezu. Sigurno postoje, ali ona se ne da zaplašiti. Izlazi iz zone komfora, ulazi u nepoznato i naglavačke se baca u potjeru za svojom srećom. Uglavnom je uvijek nađe. Barem privremeno.
Jer što je zapravo trajno? Ne postoji ništa što je zauvijek. Život je kontinuirani niz promjena i to je jedino pravilo i jedina istina.
Samo smo mi ti koji ga želimo zaustaviti na točno onoj točki koja je sada, bila ona dobra ili ne tako dobra, ali nam je poznata, A poznato je uvijek bolje od neizvjesnog. Pa se zubima i noktima zakačimo za zvijer u kavezu, dopustimo strahu od nepoznatog da nas paralizira i upravlja nama. Pa radije ostajemo u našoj zoni komfora, gdje nam je sve poznato, pa ako i smrdi na trulež, naše su nosnice već naviknute na taj vonj i silno bi nam nedostajao da slučajno otvorimo prozor i provjetrimo svoj život.

Ali ja sam se ipak odlučila otvoriti prozor. Potaknuta divnim primjerima hrabrih ljudi i vlastitom odlučnošću, shvatila sam da samo ja sama mogu biti kreator vlastite promjene, ja i nitko drugi. Kažu - "pomozi si sam ,pa će ti i Bog pomoći". To je zapravo, jedna velika istina.

I magla se počela razilaziti.

I pojavilo se sunce.

I tako je nastao ovaj blog.

Oznake: životne zamke