Golemi grad s milijunima stanovnika. Visoke zgrade. Tisuće automobila, autobusa, taksija i policijskih helikoptera. Miris oznojenog asfalta dizao se do samih krovova najviših nebodera. Iznad njih bio je golemi oblak smoga koji je do kraja prigušivao svjetlost ali ne i toplinu ljetnog sunca i njegove žege.

Na jednom manjem, sitnijem neboderu, odmarala se crveno-plava prilika. Nije bio umoran izvana, on to niti nije mogao biti- njegov legendarni čuperak vijorio je na vjetru kojeg nije bilo. Mišice koje su bile puno slabije razvijene od nekih ljudskih kad god bi trebalo podigle bi buldožere, brodove, kuće i automobile. Nikada nije bio jači. Ali unutra, ispod trokutastog «S» znaka nalazio se neki čudan, težak nemir. Sjećao se. Sjećao se svoje slavne prošlosti..... slavne prošlosti svojih snova. Snova koji su bili u toj zastavi. U toj naciji. U toj ideji.

Gdje je sve to sada nestalo?

Želio je poletjeti. Ironija je bila što je on to mogao. Njegova molekularna konfiguracija mogla ga je dignuti sa tla. Ali nešto je u njemu govorilo da već dugo nije letio kao onda. Nešto mu je govorilo da treba pobjeći odavde na krilima. Krilima koja već dugo nije osjećao pod svojim plaštem.

Već se par godina ništa nije pisalo o njemu. Otkada je poginuo i vratio se, regenerirajući se u svojoj tvrđavi.

Tvrđavi usamljenosti.

Oduvijek ga je boljelo, ali u zadnje vrijeme više nego inače. Njegova samoća je imala smisao, njegova borba ime, njegovi ideali gomilu dječjih ruku u zraku. Danas je njegova solitudnost znala biti ismijavana, njegova borba činila se uzaludna a ideale nije branio čuperak na vjetru već Francis Fukuyama.

Golema reklama za Mc'Donalds , Burger King ili neki drugi lanac slijeva. General Motors dućan zdesna.

Počeo se baviti pjesništvom zadnje vrijeme. Malo je čitao, malo pisao, malo letio, malo ronio. Rime su mu bile slabe ali su bile njegove, on ih je napisao i bilo mu je neopisivo drago što su takve. Nikada ih ne bi nikome pokazao. Prvo, bilo ga je sram, drugo nitko ne bi vjerovao da je to njegova poezija, treće nije bila dobra četvrto nitko ne bi razumio.

Njegov san.

Njegove super-oči koje su s lakoćom gledale kroz sve osim olova uvidjele su jednu vitku plavušu kako izlazi iz limuzine. Oči su mu usput pokazale gomilu plastičnih umetaka u njenim grudima i stražnjici.

Njegov san ga je bolio.

On nije sebe smatrao glupim zbog toga što ga ima. On ima san i on vjeruje da se za taj san vrijedi boriti. I vrijedi umrijeti za njega. U njegovom snu nije bilo te djevojke koja je sada grickala uho jednom starom čovjeku. Nije to bila noćna mora ali sigurno se to moglo nazvati
nekakvom pogreškom. O tome se nije pričalo prije desetak godina kada je onako junački podignuo helikopter sa djevojkom u zraku.

Ali nije on bio kriv. On se nije branio, on nije okolo pokazivao prstom. On je bio taj koji je imao svrhu, koji je imao viziju, koji je imao ideju, imao strast.

On je imao san.

Djevojka se odjednom našla u maloj uličici, okružena nekakvom bandom koja joj se približavala s noževima u rukama. Ona im se smijala sve dok je prvi nije udario u glavu. Smješkala im se zavodljivo dotad- dok je jedan od njih nije oborio na tlo zamazavši njenu bijelu haljinu od polarne lisice blatom koje je skočilo iz asfalta.

On je jedan tren razmišljao. Razmišljao o noćnim morama, o snovima, o idejama o mislima. On ih nije napustio ali bojao se to priznati. I možda je jedini lijek za sve to bio da sada prepusti plavokosu djevojku sa umetcima u grudima i stražnjici i sa haljinom od polarne lisice. Ako se sada nju pusti- moglo bi se desiti da sutra više neće biti ni umetaka ni limuzina ni kuća ni visokih zgrada koje su asfaltirale oblake. A niti uličnih bandi. Ako se nju prepusti moglo bi biti onako. Stripes and stars. Ako se nju pusti....

Ali on si to nikada nije mogao dopustiti.

I dok su se noževi približavali haljini, crveno plava prilika se kretala prema njima.

San.

Zadnje vrijeme bavim se sustavno potragom za muškim i ženskim piscem. Pojednostavljeno- razmišljam da li muškarci mogu pisati kako žene ne mogu i da li to vrijedi obratno- da li postoji ženski pisac čiji je pristup umjetničkom pisanju neuhvatljiv muškom umu. Činjenica je da je većina ljudske povijesti bila zaključana u patrijarhat, gdje su muškarci dominirali kulturom iz vrlo jednostavnog razloga- na fakultetima i sličnim ustanovama nije bilo mjesta za ženu. Tko zna koliko je nepoznatih genijalnih ženskih umova nestalo dok su pisale , ako su uopće znale pisati, negdje na poleđinama svojih bilježnica i razmatrale svoj život i svoj dojam o njemu. Ipak, zanimljivo je da su žene koje su se «probile» bile itekako uspješne. Uzmimo samo jedan primjer: kršćanstvo je bilo izuzetno kritično prema kazalištu, ali upravo je jedna opatica- zvala se Hrosvita- počela pisati drame u Srednjem Vijeku. Naravno, njen rad nije baš bio previše simpatičan Crkvenim vlastima jer su se pouzdavali u kritike Crkvenih Otaca poput Sv. Ivana od Križa ili Tertulijana- koji su kazalište smatrali grijehom. Hrosvitin dramski opus govorio je, paradoksalno, o djevicama i čistoći. Da nije bilo Hrosvite, nikada ne bi došlo do razvitka kršćanske tematike u dramskim medijima. Da se jedna žena nije suprotstavila službenicima Crkve, Gibsonova «Pasija Isusa Krista» možda nikad ne bi doživjela svoju premijeru više od tisuću godina kasnije.

Ipak, vratimo se temi- postavimo jedno poprilično «teško» pitanje: da li je umjetničko pisanje Vedrane Rudan «muško» kako neki tvrde. Svaka druga riječ u njenoj knjizi «Uho, grlo, nož» je krvava psovka kroz koju autorica gradi frustraciju žene u suvremenom društvu. «Ženski problemi prezentirani muškim diskursom» je po nekim kritičarima, definicija ovog umjetničkog pisma. Iz toga se da naslutiti da je muški pisac suroviji i žešći od ženskog, ali s druge strane koncentriraniji i izravniji. Ipak, da li je to zaista kraj daljnjeg razglabanja?

Uzmimo obrnuti primjer, roman «Klara» kojeg je napisao Miro Gavran. U njemu pisac govori iz lica žene koja odaje svoj život jednom čovjeku. Svaka intimna ispovijed, svaka nagrada, svaki grijeh, svaka radost. Nekoliko ljudi mi je reklo da je Gavran savršeno dotakao žensku psihu i njen način izražavanja. Klarin život Gavran prikazuje kroz desetine stepenica, od avantura s profesorom u školi pa do zrelosti i intimnosti u vezama koje slijede kasnijega. Emotivnost i osjećajnost pomiješane s iskrenošću i mističnošću već je tradicija Gavranovih romana, ali da li je potpuno uspješan u realizaciji ženskog umjetničkog pisma?

I naravno, dolazimo do krize identiteta ove potrage. Kad nađemo muškog i ženskog pisca, kako ćemo ih prepoznati? Kako ćemo reći, evo- to je tipičan primjer muškog, tipičan primjer ženskog pisma?

Chuck Palahniuk u svom romanu «Klub boraca» prezentira svoja razmišljanja kroz svojevrsnu struju svijesti shizofrenika. Odnedavno deklarirani homoseksualac, Palahniuk traži diskurs struje svijesti, donekle ga dezintegrirajući kako bi se posvetio naraciji a ne prikazu diskursa. Korijeni te vrste nacije nalaze se u djelima Virginije Woolf. Psihoanaliza njenih romana dostupna je u analizama uDr. ( Uskoro Doktor ) Sanje Bahun, iliti moje seke koja doktorira komparativnu književnost u SAD-u. Da li muškarci mogu u svojim romanima roniti kroz žensku struju svijesti? Čini se da bi takav zadatak bio najveći za muškog pisca.

Definiranje pojmova muškog i ženskog u umjetničkom pisanju i dalje je velika nepoznanica- da li muški i ženski pisac uopće postoje? Sad bi se moglo povesti u pomoć sociologiju koja bi nam rekla da su spolovi postali jako nedefinirani u suvremenom društvu. Afirmacija žena dovela je do poprilično kontradiktornih produkata gdje se žene načelno izbacuju iz konteksta kućne pomoćnice, pralje, rodilje ili kuharice. Ipak, pogrešno nazivana liberalizacijom ženskog seksualnog bića, afirmacija ženske tjelesnosti pod krinkom feminizma žene predstavlja primarno kao seksualne objekte. Postoji vrlo jasna razlika između monodrame «Vaginini monolozi» Eve Ensler koja progovara o ženskoj seksualnosti i ženskih časopisa koji smatraju ženu koja nikad nije pokazala pupak «konzervativnim demode-om». Muškarci su s druge strane zbunjeni ovakvim udjelom ženske prisutnosti u društvu. Prije muškarci nisu razmišljali o ženskom orgazmu ( ako su znali da uopće postoji ) , a danas njegov nedostatak može dovesti do velikih bračnih trzavica. Stara predodžba o muškarcu koji s toljagom ide u lov već je odavno stvar prošlosti i zaboravljena je, ali muškarci odonda nisu izmislili ništa novo. Upravo ovakvi problemi u suvremenom društvu vjerojatno su utjecali i na muškog/ženskog pisca.

Ipak, povećanje opće pismenosti i obrazovanja ljudi u današnjici omogućilo nam je da imamo veći i bolji pristup jedni prema drugima pa možemo više učiti jedni od drugih i jedni o drugima. Izbacivanje zabranjenih tema i opće relativizacija intimnog i javnog, ako je nečem koristila, onda je to da je dovela neke probleme u javnost i dostupnost.

Ali i prije što se to desilo, Laclos je napisao epistolarni roman «Opasne veze» u kojima je gotovo deset likova različitog spola, dobi, statusa i razmišljanja, isprepleo u «opasne veze» ljubavi i romanse, iskrenosti i zablude. Možda bi se njemu trebalo obratiti za pitanje o muškom i ženskom umjetničkom pisanju.

A meni, meni je super! Ja sam pretvoren u narančastog mačka i baš mi je super!
Dotad, evo što Vam rade vaši Cosmopolitani, Man's health-i, Extre, Playboy-i i ostali časopisi za pacere.

Zadnje vrijeme je, kao, krenulo mladim dramskim piscima. Iako mi se čini da je to do neke mjere «slučajno», ne mogu ignorirati da čak dvije moje kolegice imaju premijere u kazalištima.

Prvo, svakako si priuštite odlazak u «Malu scenu» kod Bucke jer tamo je postavljen tekst Lane Šarić «Ifigenija». Naime, za one koji ne znaju, Ifigenija je inače lik iz antičkih drama koje je raspisao Euripid. Artemidi su se zamjerili Grci, pa im nije dala povoljan vjetar koji bi im odveo flotu negdje da se tuku s Trojancima. Rečeno je Agamemnonu, šefu Grka, da ako želi da se puše mora žrtvovati svoju kćer Ifigeniju, zaručnicu Ahileja, onog kojeg nisi mogao upucati osim u petu. U toj drami punoj obrta i mističnih zavrzlama, glavno je pitanje do koje mjere su nam važne neke stvari poput države, časti, pravde i odgovornosti. Agamemnon je shrvan ultimatumom koji je dan pred njega- da li će žrtvovati svoju kćer za boljitak svojeg naroda. Lana Šarić cijelu ovu priču baca u današnjicu, a kako je to izvela- izvolite kupit kartu pa saznat.

Drugi mladi dramski pisac kojeg bi trebali pratiti je definitivno Maja Sviben čiji tekst «Točka izvorišta» ima premijeru u ZKM-u 6. 2. 2006
Sviben je dobitnica Marina Držića, najprestižnije nagrade za dramskog pisca
( za koju ću ja govoriti , kao i svi ostali, da je namještena dok je ne dobijem ). Njen tekst govori o «speed datingu», tvrtkama koje spajaju ljude za romantična druženja i preko toga se ironijski odmiče od zapravo podosta tužnog zaključka- da ljudi danas nemaju vremena za ljubav pa trebaju pomoć tvrtki da se sretnu.

Uz to željno očekujemo postavku Eshilove «Sedmorice protiv Tebe» u režiji mladog redatelja Olivera Frljića, poznatog kao jednog od predvodnika famozne pobune studenata na Akademiji Dramske Umjetnosti koja će premijeru imati 17.2.2006 u ITD-u. Očekuje se nov pristup klasiku, pa ako vam je do osuvremenjivanja starih ali kvalitetnih djela, posjetite ITD.



Nakon ovog lijepog uvoda, čovjek bi rekao da je lako nama. Međutim, baš naprotiv. Institucija hrvatskog dramskog pisca dovedena je do apsurdne situacije u kojoj redatelji ( najčešće za tu poziciju neškolovani glumci ) uzimaju sebi maha u postavljanju domaćih klasika poput Krleže ili Vojnovića. «Stara škola», koju ja jako poštujem, dovela je ipak do potpune neravnoteže u svijetu domaćeg kazališta. Usprkos lijepim pojavama Tene Štivičić, Vidića Ivana, Dore Delbianco te –zašto ne- Ivane Sajko- mladi pisac još uvijek je dezintegriran i podložan utjecajima «stare škole» koja živi na staroj slavi te se « sjetno sjeća Gavelle i kukavički mu se nada» ( Vjeran Zuppa: "Štap i šešir" )

Hrvatska još nema «dramaturgiju», njen teatar još nije proizveo pisca kojeg bi ljudi išli iz interesa pratiti u kazalištu. Dovedeni na rub propasti, dramaturzi se znaju organizirati u nekoj «Močvari» te gostovati u Americi. O njima piše New York Times, Amerikanci hrle da vide njihovu predstavu, žele organizirati nova gostovanja, pitati za njihov rad- uglavnom, to se sve desilo skupini BAD.CO.Za to vrijeme Nagrade Hrvatskog Glumišta slave uratke svojih kolega koji po pedeseti put na jedan te isti način postavljaju Miroslava Krležu i na dugo i na široko razglabaju o ničemu na svojoj «sindikalnoj zabavici» kako neki podrugljivo nazivaju NHG.

Na teatar.hr-u se može pratiti žustra rasprava u vezi glumca Dragana Despota, koji je dobio mjesto direktora drame u Zagrebačkom HNK. Stariji iz struke se sablažnjavaju, a ja, klinac, meni nije toliko važno tko je direktor drame nego me trgne kad kaže « Biti će red Krleže, pa jedan Moliere, pa ovo-pa ono» a zatim istu tu stvar čujem od Stazića u «Gavelli» ( «Ne smijemo mlade zakinuti za Krležu» )

Najveći paradoks je u biti što, mahom redatelji, nisu svjesni ljepote klasika u današnjem svijetu. Prije par godina postavljeni su «Romeo i Julija» u Zagrebačkom HNK koji su govorili u stihu, ali bili su odjeveni u traperice i šarene majice «kako bi ih se približilo mladim generacijama». Upravo ta nezrelost, ta apsurdna zaostalost s temeljnim umjetničkim stremljenjem koje bi trebalo analizirati probleme društva najveći su problem hrvatske kulture.

Stariji teoretičari i istraživači teatra upozoravaju na veliku opasnost asimilacije domaće kulture nakon ulaska Hrvatske u EU. Naime, kada nam svrati Pinter i kompanija i kažu «Ajme, Vi Hrvati ste sjajan narod. Mi smo jedva čekali da prestane sve što se dešavalo pa da Vas pitamo što radite. Vi ste sjajni! Vi ste imali Krležu! Recite nam, što imate danas?» Onda ćemo starija garda ponosno reći «Krležu» a mi mladi ćemo tupo zuriti u pod.

Jedina prednost je, čini mi se, što će nas onda Pinter pitati gdje smo pokupili tu gerijatriju i što pišemo a da se oni boje objaviti. Pinter je takav čovjek.

Šalu na stranu, upravo zaostalost za modernim temama baca Hrvatsku u drugi plan na Europskoj karti, da ne kažem globusu. Nitko ne kaže da recimo Ibsen danas nije aktualan, ali nije li točno da žena, kojom se Ibsen toliko predano bavio, danas ima drukčije probleme od onih koje je dotakao u «Nori» tj. «Lutkinoj kući» ? Pa sam bi Ibsen rekao da nismo normalni kada tvrdimo da je on aktualan pola stoljeća nakon njegove smrti! Naravno, treba uzeti u obzir da su problemi koje izlaže u svojim dramama itekako aktualni ali pojavili su se mnogi drugi, agresivniji- koji omalovažavaju ženu i njenu ulogu u današnjem društvu.

Jedini način da se nekako trgnemo je da ulažemo u mlade pisce koji su imuni na dokolicu. Fućkajte vi Sinke-a, imate tonu drugih koje možete pratiti.

Ali ne pitajte mene, ja sam dramaturg. Student, k tome.

"You probably remember terrible pictures of fall of Vukovar, shelling of Sarajevo, butchering of Srebrenica and Serbian concentration camps where people looked like living skeletons because of hunger ( that all happened two hours by plane from London, by the way ). Where was NATO, UN, EU, Constitutions, or Mark Mardell then? What do you do in war like that- when nobody cares? You break the rules, if you wish your child to live the day. Maybe Gotovina needs to be in jail- but let it be known- he broke the law in lawless war. Mrs. Ponte, I, as a young Croatian student, with my full name and sure name, tell you: Serbs, Croats and Bosnians have blood on their hands. You don't because, as well as the big majority of Europe, you were wearing silk gloves at that moment. "
Siniša Bahun


Oh, bejbe, na njihovom forumu nisam dobio takvu šutnju još otkad sam Don Živku Kustiću rekao da je Marko Perković Thompson ekskomuniciran iz Crkve radi otvorenog simpatiziranja nacizma i njegovih zločina (Papinska enciklika "S Velikom Tugom" iz 1937 nalaže da svi koji javno istupe kao nacisti ne mogu biti katolici. Znam, bilo je svega i svačega u ratu, ali nije li super tako nešto baciti pred Živka?)

Teško je sad pričati i sve u detalje objasniti.

Potres prije dva dana- to nije bio potres. Ne mogu vam mnogo pričati, a kad bih i počeo mislili bi da sam poludio.

Već dugo nisam osjetio «callling» i teško ga je objasniti ljudima. Teolozi kažu da je to.... kad shvatite da ne postoji ništa drugo osim agapea koji prožima svemir....i....i dio ste toga.....i tako, uglavnom.....

Jednostavno morate biti tamo gdje trebate biti i nigdje drugdje u ovom svemiru.

»Svaki val što se obruši na stijenja morskih hridina šapće vječnu istinu. Gdje se pojavi zmaj, lovac na zmajeve će izroniti.»

Najljepše je u životu voljeti svoj posao kažu. Čak i ovaj tu, u kojem svaki dan možete umrijeti, čini Vam se sjajan ako ga volite. Bilo kako bilo, prije par dana nije bio potres nego je jedan golemi zmaj pao na zemlju, baš na Zagreb.

Samo se vi smijte. Smijete se i kad manji padaju.

Nemam cigarete, pretvoren sam u narančastu mačku, imam posla preko glave, opsesivno sam kompulzivan. I sad još ja i desetine drugim lovaca na zmajeve moramo loviti tog zmaja na sve strane. Ovo je jedan od nas snimio jučer:




I da se odmah razumijemo, ovo je klinac od tog zmaja a zmaj je još pet puta velik kao kula.

U bilo kojem slučaju, idem radit.

- - - -

«Zima mi je. Nemam više nikakve životne radosti.»
«Imaš cigaretu? Možeš mi je zapaliti, ruke su mi se tako smrznule da ne mogu zapaliti upaljačem.»
«Grijem se u Branimir centru jer ne radi prenoćište po danu.»
«Policija nas ne tjera. Kažu, nemaju srca.»

U Branimirovoj 35 je sklonište za beskućnike i skitnice. Ima ih još nekoliko pa ako ste u mogućnosti, posjetite to mjesto i pitajte koje su njihove potrebe. Ako možete, u okviru svojih mogućnosti, pomozite im:

-donacijom hrane ( trenutno najpotrebnije: juhe i čajevi )

-donacijom odjeće ( kupite li obične čarape na rasprodaji i date li ih beskućniku, on će Vam biti jako zahvalan )

-donacijom lijekova ( aspirini, andoli, operil kapi za nos, vitamini )

-donacijom vremena ( Povedite beskućnika na kavu u kafić, on nema novca a želio bi se grijati. Možete razgovarati, ali možete reći da imate nekog posla te mu samo dati piće da se grije i otići. Nemojte biti sramežljivi i nemojte se bojati. Šansa da sretnete «krivog» beskućnika jednaka je šansi da dobijete «krivog» šefa na poslu.

Ako Vam to jednom u životu neće biti vraćeno, odgristi ću si zubima svoj nos. Mislite da je to nemoguće? To je više nemoguće nego da Vam se to neće vratiti, vjerujte mi.

Predaja nije opcija. Isprike su za ljude koji ih nemaju.

Pomozite nam. Trebamo Vas.

Mi smo hrpa klinaca.
Mi smo Božji smiješak.
Mi smo gomila grešnika.
Mi smo lovci na zmajeve.
Što ste Vi?


Pričate mi o smrti. Ne pričajte mi o smrti, umrijet ću drugi dan. Ili još bolje. Neću umrijeti nikada.



How free do you dare to be ?

Jučer surfao Internet i tražio , iz čistog interesa, stranice s ljudima koji pričaju kako su ih oteli vanzemaljci. Znate, kako rade opite na njima i tako to. Jezivo. Uglavnom, idem ja spavat, kad ne ide. Ne mogu, cijelo vrijeme me nešto kao, skoro pa zaspim pa se trgnem. Malo uzmem knjigu pa čitam. I tako. Ništa. Opet mrak. Okrenem se na drugu stranu. Pa razmišljam. Pa kao, zašto ne mogu spavat. I tako. Fino. Gladan, mogao bih ići nešto pojest, pola tri ujutro, gladan. Ali nekako si misliš, pa što ću, mrak je. Dignut ću cijelu kuću na noge, a nisam baš toliko gladan. Mislim, obično dignem cijelu kuću na noge, pa što, zašto ne bih i sad, ali opet, nisam toliko gladan. Kruli mi, a nekako si mislim, pa nije baš lijepo, nekako se hoću pritajit a opet, kruli mi kao Fićo kad ga se nabrije da ima 200 konja. Ništa, budem već nekako zaspao. Kaj? Ništa. Pa da. Super.

Sinke, imaš 25 ljeta i još se bojiš Marsijanaca.

U životu sam imao mnogo mentora umjetničkog pisanja. Čak i prije Akademije.
Ja ih zapravo jako volim. I oni vole mene, samo to još ne znaju. Znamo se mi derati jedni na druge ali znamo lijepo i popit kavu zajedno i pričati.
Mentori dramskog pisanja su prilično u redu rulja- ako znate s njima. Nekad je mudro poslušati ih, nekad ih je mudro ne poslušati. Nekad ih je mudro saslušati, i nekad je mudro zaključiti da nemaju pojma o čemu govore. Ali, eto, da to na primjeru prikažemo. Ima jedna super stvar kod njih.

U jednoj od mojih tekica u koje ja pisuckam, napisao sam jednom jednu repliku i kasnije je dodao u jednu svoju dramu. Ovako ide....

Johnes okrene leđa Wintersu i uzme konjak s komode.

JOHNES:
Ljubav, Winters? Ona traži ljubav? Heh, čini mi se da je malo pretjerala s tom svojom emancipacijom. Čovjek danas prečesto koristi tu riječ, ona je doslovce izgubila mnogo od svog značenja. Mudar čovjek ne bi se trebao razbacivati s njome kao kakav gimnazijalac pred svojom nedostižnom voljenom. Trebalo bi paziti na riječi i stvari nazvati onakvima kakve one stoje.
( Uzimajući gutljaj ledenog konjaka )
Strast je poput šibice.... kada se kresne ona je vruća i čuje se glasno zvuk paljenja. Ali kad utrne, a to se desi vrlo brzo, od nje ne ostane mnogo. Tek komadić izgorenog drveta koji ne miriše previše lijepo. Ljubav.... ljubav je poput svijeće. Ona se pali šibicom, ali ona sama tiho, jednako topla kao i strast šibice, ona sama tiho gori i gori....sve dok se ne otopi sama u sebi.


Što na ovo kaže starija generacija?
Da, Bahun, to se traži kolega! Sinke, tako! Romantika, emocija- da se osjeti! Da se dotakne ljubav u replici i da osjetimo kako dotiče taj lik! Kako prolazi kroz dramu, to Sinke! Tako treba, Sinke- to si sjajno napisao, pa to bih ti ja ukrao da sam pokvaren! Sjajno, ne znam uopće kako da to opišem! To treba staviti na scenu, trebalo bi tako, taj osjećaj, ta aroma, taj miris tih replika, ta atmosfera, to je sjajno. Te boje koje se prelijevaju u tisućama mogućih mogućnosti.... to je sjaaaaaaajno. Da se osjeti....Meni je to sjajno, super, ne znam kako si ti u tim godinama tako zreo i tako razumiješ život da napišeš ovakvu stvar.

A mlada?
Kolega, Vaša replika je interesantna, ali bojim se da ste krenuli u prepatetično izražavanje. Vi morate shvatiti da se scenski jezik promijenio i da jednostavno više treba pažnje imati na dramaturškoj provedbi svih potencijaliteta dramskog izražavanja a ne samo ulozi replike i semantike. Jednako tako, znam da to možda ne bih trebao reći, ali čini mi se da Vam fali nekog životnog iskustva s ljubavi- znate, ne možete se tako izražavati, danas se o ljubavi mora pričati s nekim drugim estetskim pristupom.

Mda, čini mi se da na prvi pogled ne bih trebao slušati niti jednog, ali zapravo tek kad i jednog i drugog dobro pročitate shvatite da prvom fali svijeća a drugom šibica. Tek kada ih oboje poslušate, dolazite do pravog znanja za vaše duhovno i obrazovno napredovanje. Obojica su bedasti i obojica su mudri- obojicu trebate poštovati i od obojice naučiti.

Ako želite biti umjetnik, morate znati učiti od svih ljudi. Inspiracija dolazi od golemih drama ( od Eshila do Pintera ) i velikih pjesnika ( od Katula do Boba Dylana ) ali jednako tako postoji i čovjek koji prodaje paradajz i patlidžane na Britancu i viče « Hajde kupi jedan paradajz, dam ti s njime i patlidžan za špajz.»

Od svih ljudi možete nešto naučiti ako prepoznate ljubav u njima.

Ja primjerice, jako volim mlijeko.

AAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAA
AAAAAA!!!!!!!!!!!!


Štovani Sinke,

zahvaljujemo Vam na Vašoj izrazitoj podršci i interesu za naše proizvode.
Naša tvrtka već desetljećima opskrljbljuje svoje cijenjene kupce vrhunskim
užitkom i naša tradicija kvalitete je neprekinuta.

Moramo se ipak ispričati, ali nema nikakvih znanstvenih dokaza koji bi mogli
povezati Vas, koji ste, po svojim riječima, "već dvadesetak dana pretvoren
u narančastog mačka" , s našim proizvodima. Iako je rijetka trava od koje
proizvodimo Wings Tropical Delight često u blizini prirodnih hraništa golemih
mačaka, ne možemo niti u kakvom slučaju to povezati s Vašim trenutnim stanjem.

Što se tiče Vašeg drugog pitanja, naš uvoznik u Hrvatskoj odlučio je zamijeniti
"Wings Tropical Delight" s "Wings Vanillom", koji bi Vam mogao dati jednak užitak
kao i vaš omiljeni proizvod. Vaša zamjerka da je "vanilija okus za dendije i štrebere
koji smrde po dezinfekcijskom alkoholu" je dostavljena našoj službi za pritužbe i
propisno ćemo pristupiti tom problemu.

Bit ćemo jako sretni ako nastavite koristiti proizvode "Wings" i uživate u našim novim
artiklima za avanturiste i lovce na zmajeve.


S poštovanjem,

Swedish Match.

" Od mlađe generacije hrvatskih pisaca izdvojio bih , primjerice, Miru Gavrana."

Nije važno tko, nek se samo zna s čim ja imam posla.

Dug post zamijeniti ću kratkim iznošenjem nekih crtica, s nadom da ću dobiti zanimljivu diskusiju.

Kako sam ovo lijepo rekao, dođe mi da se oženim.






U zadnjih par dana:

CASE 1:
U «Sanji», show-u poznatom i po estradiziranju ( malo manje afirmiranju ) blog fenomena prije neki dan bilo je pitanje seksualnosti. Gosti- većinom gošće, su uglavnom bile nazovimo to «konzervativnijeg» stava tj. smatrale su da je ženski identitet ugrožen, ali obrušile se uglavnom na liberalnost u seksualnosti kao vodećem razlogu za to. Da bi se suprotstavilo njihovom razmišljanju, dan je kratak interview s autoricom jednog od trenutno prodavanijih romana s ( već pomalo izlizanom ) temom priznanja intimnih razmišljanja promiskuitetnih žena. Interview je , po uzoru na emisiju kojom se teži - Oprah show- prošao dramaturšku obradu. Uz dim cigarete, autorica je pričala a da joj se nije vidjela glava već samo izazovna odjeća te pomalo zavodljiv hrapav glas.

Mislim da je ovakav pristup izlaganja mišljenja upravo protu-feministički. Dramaturškim pristupom kojim se obradila autorica romana dala se neka vrsta nedozvoljene prednosti u diskusiji koja se vodila. Dok su gošće bile lijepo odjevene i pristojne u svojoj ženstvenosti- gravitacija auditorija definitivno je krenula prema mnogo privlačnijem sustavu prezentacije materijala. Ako do apsurda dovedemo ova dva suprotstavljena mišljenja, s jedne strane dobit ćemo smiješnu ženu srednjih godina odjevenu u haljinu za poslovne sastanke a s druge objekt žudnje muškaraca. Samim tim, prirodno danom homoseksualnošću potrebnom za identifikaciju spola u društvu , i žene gravitiraju više tom svjetonazoru jer i same žele biti željene.

Iako se ženska seksualnost doslovce dovela do apsurda u današnjem društvu, neupitna je. Ali upravo apsurdnom prirodom današnjeg stanja u kojoj su žena i njena seksualnost odijeljene, dolazimo do citata da je « moja vagina nešto što nije dio mene» i da li je zaista takav način razmišljanja nešto što žene zagovaraju?


CASE 2:
Čini mi se da je u istoj emisiji, ali neki drugi dan, tema bila «Ženski časopisi». Gost je bio i urednik hrvatskog izdanja «Men's health»-a, časopisa za muškarce. Taj čovjek je rekao:
«Ustvari, mi smo korisni ženama zato što muškarce učimo kako s njima postupati.»

Reklama na radiju za «Men's health» je
«Prasnite si šeficu, osigurajte si povišicu.»

Žene u emisiji su pljeskale i podržavale izdavanje tog časopisa. Da li su bile upoznate s njim ili ne, pitanje je koje ostaje za raspravu. Prava istina s druge strane je da je «Men's health» časopis koji vam, u praksi života, u svakom broju donosi 50 istih savjeta kako ženu dovesti do orgazma- i iako ja nisam baš mjerodavan radi tamo nekih razloga za to- mogu poprilično garantirati da su oni u tolikoj mjeri općepoznati i da većina njih nije niti blizu nečem novom i za žene privlačnom.

What women want, women?

CASE 3:
Prestižnu «Globe Award» dobila je serija «Kućanice». Iako zanimljiva i zabavna, u praksi dramaturga to nije ništa drugo nego remake «Sexa i grada», uistinu jedne od interesantnijih serija zadnje vrijeme. No čini mi se da su sve te serije dovele do jednog zbunjujućeg zaključka kojeg donose muški gledatelji te serije:

Prosječna ženska populacija
95% : romantične u duši i životna im je želja upoznati muškarca koji će im masirati nožne prste svako jutro i donositi sok od naranče i putar u krevet. Dok ga ne pronađu, seksat će se, svaka po svom mentalitetu i raditi na karijeri u kojoj će najčešće ratovati među sobom. Seks im nije najvažniji, ali je važan, mnoge će uletavati u jednonoćne avanture i u grupne akrobacije ali ga ne smatraju najvećim djelom svoje intime. Žene se zapravo razlikuju samo po svom seksualnom mentalitetu.

5%- sve ostalo

Da li je to istina? I da li je danas do klitorisa lakše doći nego do usana u nježnom poljupcu? Što znači jedno a što drugo? Zašto?


CASE 4:
Poznati magazin «Extra» ima podnaslov «Za žene koje znaju što žele» U većini slučajeva magazin se bavi poznatima i slavnima , često sumnjiva morala a o intelektu da ne govorimo.

Što žene žele?

Na kraju, cijenio bih kada bi glasali na ovom pool-u. Možete glasati za više opcija, koje smatrate točnim i ispravnim.

Bio je jučer, ali to je zato što sam ovo počeo pisati prije ponoći.







Martin Luther King, mnogim ljudima poznat kao veliki borac za ravnopravnost u suvremenom društvu slavi svoj dan trećeg ponedjeljka u mjesecu siječnju. Ipak, u praksi ljudi znaju tek da je na kraju bio ubijen te na taj način postao mučenik- najviši stupanj kojeg lovac na zmajeve može postići.

Rođen u obitelji protestantske sljedbe zvanoj baptizam ( koja zagovara ekskluzivno spasenje vjerom- spašeni ste čak i ako opozovete Isusa nakon prihvata spasenja i vjere ), MLK nije bio fundamentalističan već otvoren za mnoge razlike i drukčija shvaćanja. Otac mu je bio pastor, te je i on krenuo njegovim stopama. Baptistička Crkva je jako organizirana i ima svoje vlastite fakultete, na kojima se King susreo s učenjima Mahatma Gandhija ( kojeg je kasnije i sreo te preuzeo njegovo učenje Satyagraha sustava- borbe protestom bez nasilja ) ali i Henrya Davida Thoreaua, sociologa koji je gajio simpatije prema "građanskom neposluhu" preko kojeg bi se jedinstvenim građanskim akcijama moglo dovesti do stanja "mirne revolucije" koja bi završila boljim društvom, konstruktivnijim za narodnu svakodnevnicu.

Prvi slučaj Dr. Kinga bio je reagiranje na hapšenje gospođe Rose Parks, pripadnice crne populacije koja je sjela u javnom prijevozu na sjedalo obilježeno za bijelce. Mirnim protestima koje je vodio, MLK je na kraju proglasio bojkot kompanije te su se crnci vozili u automobilima ili išli pješice. Bojkot je trajao 381 dan. Vrhovni Sud SAD-a dobio je slučaj i presudio u korist gospođe Rose, proglasiviši rasnu segregaciju u javnom prometu ilegalnom te zabranivši danju praksu takve prirode.

Tijekom borbe za Rose Park, King je držao mnoge govore, neovisno o prvotnoj namjeri. Golema podrška nije dolazila samo iz redova crnačke populacije nego i hispanijske te čak siromašne bijelačke klase, pogrdno zvae "white trash " ( "bijelo smeće" ).

Siječanj 1963, prva zabrana javnog okupljanja pod Kingovim vodstvom i njegovo hapšenje. Nakon što je pušten na slobodu, policija je počela nasilno zaustavljati njegove mirne prosvjede konjaničkim
jedinicama i šmrkovima hladne vode. Tijekom ovog neopravdanog nasilja zabilježeno je da su mnogi bijelci-rasisti pomagali policiji u nasilju nad prosvjednicima. Nekoliko mjeseci kasnije 200 000 ljudi okupilo se na mirnom prosvjedu na kojem je Martin Luther King održao svoj poznati "I have a dream" govor.

Najkrvaviji obračun zbio se 1965, kada je 600 prosvjednika bilo napadnuto od policije, što je završilo s nekoliko ubijenih - paradoksalno, jedan pastor bijelac i jedan pastor crnac. Tijekom sukoba, došlo je do hitnog sudskog naloga da se zaustavi napad na prosvjednike te im se dopustilo da nastave svoj put- išli su prema Montgomery-u gdje ih je dočekalo 25 000 simpatizera koji su vikali "We shall overcome!" ( " Mi ćemo predvladati!" )

Nakon ove akcije, golemi presedan je napravljen u povijesti SAD-a: crnačka populacija dobila je glasačko pravo.

No, nakon toga došlo je do problema unutar samog pokreta protiv segregacije. Pojavila se sub-kultura crnaca zvana "Black pantera" koja je zagovarala nasilnu revoluciju. S druge strane, King je došao u direktan obračun s religijsko-fundamentalističkom sektom Ku-Klux-Klan- poznatom po radikalnim i nasilnim rasističkim ispadima. King je također radikalno stao na stranu protiv rata u Vijetnamu, što je neke od njegovih kolega dovelo na sklizak teren. Vlada više nije imala interesa da pomaže njegove prosvjede, a crnci su smatrali da bi pretjerano simpatiziranje anti-ratnih prosvjeda
dovelo do smanjenja obrane njihovih interesa u samoj Americi.

1968, Memphis, Martin Luther King drži svoj posljednji govor.

"Imamo neke teške dane pred sobom. Ali meni to više nije važno. Bio sam na vrhu planine. I nije mi više važno. Kao i svi, i ja bih živio što dulje. Dugovječnost ima svoje čari. Ali nije mi stalo do toga sad. Samo želim obavljati Božju volju. A On mi je dopustio da odem na vrh planine. I pogledao sam preko. I vidio sam Obećanu Zemlju. Možda ne stignem tamo s vama.Ali želim da znate da ćemo mi kao ljudi, noćas, stići u Obećanu Zemlju. I ne bojim se niti jednog čovjeka. Moje oči su vidjele Gospodinovu slavu!"

Idućeg dana MLK je ubijen, 4. Aprila. 1968.
Jedan dan nakon gornjeg govora.

Knjiga njegovih mudrih izreka izdana je na hrvatskom u biblioteci Memo. Možete je nabaviti u dućanu
Biovega, Kačićeva 6a u Zagrebu.

Lovci na zmajeve Martina Luthera Kinga zovu "Crna lastavica".
Lastavica, naime, ima rep čija praznina ima oblik strelice- simbolizirajući da ako krenete stopom Kinga, upoznati ćete Istinu koju nećete moći shvatiti, ali ona će vas odvesti u pravom smjeru. Na "jug" gdje je toplina, tamo gdje je Obećana Zemlja.

Spoznat ćete Istinu, i Istina će vas osloboditi.

Sam sam.....pomozite mi....

Ovo je kratki izvadak iz moje teorijske tekice. "Urbani ratnik" je naziv te teke u kojoj zapisujem svoja razmišljanja o aktualnim religijskim pitanjima. Tako se zove jer zagovaram novi pristup starim tradicijama- urbani ratnik je , zapravo, pojedinac koji se bori u suvremenom svijetu za vječne i neprolazne ideale ljubavi i altruizma. Proizašao iz srednjevjekovnih vitezova- lutalica, današnji lovci na zmajeve moraju imati dovoljno hrabrosti da, po uputi Svetog Pavla Apostola "obnove svoje um" i na taj način se sukobe s nadolazećim hordama zla....


Ponekad mi netko postavi pitanje zašto apstiniram, ili još bolje pitanje: zašto ne šutim da apstiniram. Pitanje je na mjestu ali odgovor je poprilično dug i detaljan te često puta znam zamoriti samog sebe kada ga objašnjavam. Seksualna apstinencija jedna je od najtežih praksi u vjerskom životu i činjenica je da se ona već odavno smatra čak i sindromom psihičke neuravnoteženosti. Iako sa strane svako toliko zapišem nešto o tome, pokušati ću u ovom kratkom tekstu osvrnuti se na stvarne razloge i društvenu situaciju kako u Crkvi tako i u svijetu.

PRVI STAVAK: CRKVA VAM NEĆE POMOĆI
Crkva je moćna i važna u ovome svijetu, ali rijetki su oni koji imaju hrabrosti prihvatiti pravo stanje i praksu Crkve. Crkva je u Hrvatskoj uzela poziciju praktički jednog od temelja nacionalnog identiteta te brani više nacionalne interese od nekih drugih.
Otprilike 85 % hrvatskog stanovništva smatra se Katolicima. Ukoliko im kažete nešto protiv toga, naljutiti će se na vas i smatrati vas komunistom jugo-nostalgičarom. Ali postoji jedna kvaka: u papinskoj enciklici «Human Vitae», te u Katekizmu Katoličke Crkve podcrtano je i naglašeno da svaka osoba koja koristi kontracepciju je automatski ekskomunicirana iz Crkve- ne smije pristupiti sakramentima te oni ne djeluju na nju. Ekskomunikacija za katolika je duhovna smrt, raspad duhovnog života, prekid duhovnog sazrijevanja, kraj duhovne obnove te –po svim teološkim shvaćanjima spasenja- osuda na vječno prokletstvo u paklu. Ako tako postavimo stvari dolazimo do jedne problematične činjenice koju si Crkva ne usudi priznati: u Republici Hrvatskoj nema toliko mnogo katolika koliko ekskomuniciranih katolika. Ali Crkva mudro šuti sa strane ignorirajući ovaj problem shvaćajući da bi agresivniji pristup ovim praksama bio opasan za njen utjecaj. Iako je kontracepcija zapravo mnogo veća opasnost od homoseksualizma, naime po apostolskoj predaji kontracepcija je grijeh po težini odmah nakon abortusa. A svi znamo da se mnogo više hetero-parova druži s kontracepcijom nego gay populacije. Teme abortusa i kontracepcije obraditi će se u jednom od idućih postova. Danas je svaki čovjek sam sebi Crkva i najčešći je argument «Ja znam da je Crkva tamo ali ja se sam s Bogom sve dogovorim.» Etički relativizam kojim se stvaraju različiti, pa i nepoželjni, fenomeni u društvu u konačnici nije ništa drugo nego svojevrsna nepripadnost niti nekoj organiziranoj religiji niti nekom etičkom kodeksu. Djevičanstvo unutar Crkve je prešućeno, smatra ga se potrebnim ali se izostavlja njegova važnost ( iz vrlo praktičnog razloga: samo još ultra-konzervativni svećenici smatraju djevičanstvo društveno korisnim ) za religijsku prirodu bića. Takva praksa Crkve izložila je mene kao djevca na sam rub društvene organizacije. Djevci ne pripadaju nigdje- nemaju svoje klubove- osim ako ne spomenemo katoličke udruge poput «Mladeži Alojzija Stepinca» u kojoj vjerojatno ima mnogo hrabrih mladih ljudi, ali zar se mora biti njihov član da bi se pronašlo ljubav? Jednako tako to je svojevrsno bježanje od problema, gdje bi se, umjesto da se zalaže za djevičanski ideal- zatvorilo u jednu grupu i unutar nje društveno djelovalo. Crkva je ta koja mora od svojih vjernika zahtijevati ozbiljniji pristup vjeri- a u trenutno Crkva niti ne razmišlja o tome. Crkva je ta koja mora podvući crtu i reći da se treba pridržavati pravila u praksi- ali tako bi se izložio podosta težak položaj Crkve u duhovnom kontekstu ovog i svih ostalih naroda.

Da li bi Marko Perković Thompson uspio biti desno-orijentirani pjevač kada bi na svom koncertu, s medaljonom svog sveca zaštitnika, punom stadionu rekao da svi moraju apstinirati od seksa prije braka? Kako bi na to reagirali mačisti i ljudi skloni ekstremizmu u njegovoj publici? Da li bi se oni veličali u svojoj apstinenciji i u svom djevičanstvu? Da li bi imali hrabrosti reći pred svijetom da su djevci i da to pokušavaju ostati?

Na ta pitanja možda bih mogao odgovoriti, ali pitajte radije Don Kaćunka, Don Ante Bakovića, Don Vinka Kustića i Jelenu Brajušu.

Nastavit će se....

Ma nije mi ništaaaaaaaaaaa ja sam narančastaaaaaaaaa mačka s OCD-om i genijalan sam. Naime naime naime naime ništa nije bolje nego malo malo malo malo ocdirati jer Zoloft ne djelujeeeeeeee na mačkekekekekeke. Juriiiiiiiš, inače, OCD su imali mnogi geniji, pa nije čudno da ga i ja imam. Stalno ližem svoju šapicu i njome se umivam umivam umivam umivam. Idem spavati ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti cipelići.....

Danas sam eto, otišao na Akademiju na predavanje kao mačak. Ajme meni. Samo je nekoliko kolega shvatilo da sam to ja. U biti, hoću reći, ja sam čudan tip- kad se pretvorim u mačku, već nakon nekog vremena shvatite u koju sam se mačku pretvorio. Ali uglavnom, mogu reći da mi je bilo poprilično lijepo. Glumice su me mazile na sve strane, dekan Ivanda je neko vrijeme bio protiv toga da prljave mačketine budu u dvorani škole, čistačice sam nasmijavao a i portirka mi je čak dala jesti. Sibila Petlevski, Martina Aničić, Durđa Škavić, Ana Prolić- sve su me dragale a ja sam samo preo dok mi se grlo nije nadražilo. Nije uopće tako loše biti mačak.

Sve dok me nisu tako mazili i odjednom je rekla Sibila:

"Lijep je, ali hajdemo ga oprati malo u kadi! Smrdljiv je, a možda bi mogao postati maskota Akademije!"



Eto, tu je moja slika kako sam reagirao. A sad me izvinite, moram veterinaru. Dok sam bježao iz kade, udario sam se u aparat za kavu. Dvadeset minuta su me izvlačili iz pretinca za čašu.

Dajemo djevca u dobre ruke. Narančaste je boje i vrlo je umiljat. Odaziva se na ime Sinke. Malo jede, pije Red Label i voli Wings Tropical Delight. Cijepljen je i voli se igrati. Nazvati iza četiri.

Još uvijek mačak.... dogovorio se s prijateljem Igorom da me odvede Don Grubišiću, jednim od rijetkih svećenika upoznatim s radom lovaca na zmajeve. Možda će on znati reći nešto pametno što će mi pomoći. Dok me čekate, evo jedne priče iz moje radionice.






"Puf!"-rekla je Ana puhnuvši mi u lice. Otvorio sam oči. Uvijek mi je to radila. Svaki put kada bih prespavao kod Ane probudila bi me s tim puhanjem u lice.
"Dobro jutro, lovče na zmajeve!" -rekla je bez smiješka dok je podbočila glavu laktom i dok joj je crvena kosa prekrivala plavi jastuk.
"Dobro jutro, gdje je kava?"-odgovorio sam joj.
"Imaju pravo kada govore da si nemoguć. Samo na kavu misliš i na Wing's."
"Barem nisam tražio seks."
"Jedina prednost koju imaš." -rekla je i otkrila plahtu. Bila je prekrasna, iako malo premršava. Kao uostalom i sve manekenke. Ali bilo je u njoj one prekrasne urbane erotike, kada žena ima zelenu majicu Dodgers football teama i gaćice- a na noge stavi roze natikače s nekakvim perom. I takva je bila ljepša od stvari koje je znala nositi na modnoj pisti.
"Lijepa si."
"Krmeljava i izborana"-rekla je otvarajući frižider preko puta kreveta-"kao i svako jutro."
"Nisam ni ja mnogo bolje."
Skočila je na krevet, odloživši natikače. Stajala je na plahti i smješkala se držeći mlijeko u tetrapaku.
"Je li ti i ovo lijepo?"-rekla je i uzela gutljaj mlijeka.
"Ne. To je punomasno mlijeko."
Sjela je u turski sijed i držala tetrapak.
"Ti si jedini muškarac koji je ikad bio u ovom krevetu a da se nisam s njime pohvatala."
" Nakon mene pojam "spavati zajedno" dobije novi kontekst, zar ne?"
"To ti je mana."
" Znam, ali barem sam po nečem poseban u ovom krevetu."
Šutjeli smo neko vrijeme.
"Danas imam onog kretena Lupina."
"Što s njim?" -rekao sam i ustao. Crne bokserice bile su propisno izgužvane a bijelu majicu sam skinuo jer je sva bila znojna.
" Znaš što mi je rekao? Rekao je da ima previše ljubavi u sebi za samo jednu ženu."
"Pacer"-rekao sam i bacio šalicu s instant-kavom u mikrovalnu.
"Što ti misliš o tome?"
"O čemu?"
"O tome što je rekao?"
"Ja volim sve žene svijeta"-rekao sam mijenjajući jačinu na tipkovnici.
"A kada jednom budeš uz svoju družicu?"
"Tada ću svu ljubav koju imam za sve žene svijeta predočiti u jednu ženu i preko nje ću voljeti univerzalnu ideju žene cijelog svijeta i tako voljeti sve žene svijeta preko jedne."
"Duboka filozofija."
"I poprilično komplicirana"-rekao sam vadeći kavu-"ali zapravo, ljubav nije nešto što se može kvantitativno izmjeriti. Ja volim žene. Točka. Lupino seksa žene. Točka. Sve više od toga je ili njegova isprika za svoje ponašanje ili moja za moje."
"Ili objašnjenje."-rekla je Ana-" On se ispričava, a ti se objašnjavaš."
"Ja se ne objašnjavam nikome."
Uzeo sam "Wings" i zapalio ga pred njom.
"Tu se ne smije pušiti."-rekla je smiješeći se.
"Well, honey, do something about it."
Glasno se nasmijala.
"Radi ti što želiš, ta cigara ti nikada neće pristajati u ustima."
"Počeo sam pušiti "Wings" da privučem pozornost. I sad privlačim pozornost već dvije godine."
Smiješila se.
Sjeo sam na krevet i izdahnuo golemi oblak dima.
" Trebala bi malo doći k sebi. Ja ti neću govoriti o grijehu i načinu života kojeg imaš, radije ću pričati o tvojem znanju, a ti jako mnogo znaš, o grijehu i načinu života kojeg imaš...."
"Uvijek to radiš, zar ne?"
"Što?"
"Loviš zmajeve."
"To mi je posao."
"A ti?"
"Što?"
"Tko će tebe spasiti od tvojih zmajeva?"
"Ne znam na što misliš, honey."
" Na tvoje ispucale zanoktice."
"Opsesivno-kompulsivni je moj trn. Svaki čovjek ima svoj trn."
" E pa onda nemoj ti meni o mojem trnju."
Uzeo sam dim.
Primila me s leđa za prsa i zagrlila. Kosa joj je bila na mome vratu.
"Sretnica."
"Tko?"
"Svaka kojoj daš da te ovako dira."
"Ne dam im mnogo toga, ali kada si već tu...."
"Okreni se."
"Zašto?"
"Samo daj!"
Okrenuo sam se. Skinula je majicu i ostala u poprilično starinskom čipkastom grudnjaku. Kako sam osjetio sokove, odložio sam kavu na plahtu i Wing's zakačio za dršku od šalice. Sad sam ja sjeo u turski sijed jer tako sam bolje mogao kontrolirati svoju tjelesnost.
"Aha, sviđa ti se."
"Ja sam djevac, nisam junfer."
"A koja je razlika?"
"Ja sam izabrao biti nevin. Junfer ne bira svoju nevinost."
Predivan smiješak bijelih zubi na Aninom licu bio je popraćen erotskim kikotom, zvukom koji je vlažio zrak i primijetio sam njen znojni vrat.
"Hajde." Rekla je to i sjela mi u turski sijed. Njena stražnjica pritisnula se o moje prepone i svako mjesto gdje se naša koža dodirivala drhtalo je od neke erotske privlačnosti, kao da se preko nje polila hladna voda na plaži.
"Hajde"
"Svaki put kada prespavam kod tebe mi to radiš, Ana, ne znam zašto...."
"Zato što nitko to ne zna raditi kao ti."
"Raditi što?"
"Znaš ti jako dobro. "-rekla je i žmirila. Zagrizao sam usnu i počeo.
"Ah, ne tako! S govorom!"-rekla je. Nisam se protivio. Kada je Ana nešto željela, tada je mogla dobiti od mene.
" Nakon erotske masaže kojom ste svojoj družici razgibali kralježnicu i aktivirali protok krvi koji će bolje osvježivati mišiće intimnih organa, kako vanjskih tako i unutarnjih, poželjno je da predigru nastavite ritualom skidanja....dva prsta stavite pod naramenicu i laganim pokretom je pomaknite niz rame dodirujući ga gornjim djelom šake. Ne prelazite odmah na drugu naramenicu nego svojoj partnerici mokrim poljupcem poljubite rame."
Dodirnuo sam joj rame. Bilo joj je lijepo.
"Znala sam da puno čitaš.... ali da ti je do tih knjiga...."
"Čuj, drugi dečki imaju praksu, ja imam teoriju. Ne želim baš biti potpuna neznalica....osim toga, nakon što sam pročitao neke od tih knjiga počeo sam mnogo više cijeniti žene. Pravila za seks danas diktira Men's health, a to su paceri....ja čitam pravu literaturu....znaš, žena ginekolog je napisala knjigu o seksu pisanu muškarcima i...."
"Sinke...."
"Okej,okej...."- rekao sam i nastavio s "vježbom"-" Nakon poljupca bradom lagano pomaknite kosu ako vaša partnerica ima duže vlasi i snažnim-ali ne i naglim-pokretom pomaknite njenu glavu na stranu kako bi dobili bolji pristup vratu."
"Zašto ne naglo?"
"Žene vole snažne, ali ne i nagle....valjda....ne znam.....hoću reći....kada ste dobili pristup vratu budite vrlo oprezni. Izlaganje vrata čin je relativne erotske podložnosti partnerice jer vam daje pristup osjetljivom mjestu kojeg zapravo instinktivno štiti. Na ženskom vratu lako je primijetiti vanjsku vratnu arteriju. Lagano puhnite prema tom djelu vrata kako bi naelektrizirali živce u koži vaše partnerice a zatim svojim prednjim zubima zahvatite što manji dio kože i erotski ga gricnite, ne prejako-ali primjetno."
Kako sam ugrizao Anu, ona je nešto promrmljala i okrenula glavu uvalivši mi jezik u usta. Naravno, nisam odgovorio na poljubac.
Nakon nekog vremena odlijepila je svoje usne od mojih.
"Svaki put mi to napraviš"-rekao sam joj-"Gdje ti je mjera?"
Ana se nasmiješila i ustala iz mojeg sijeda. Uzela je škarice za nokte s noćnog ormarića i počela si čistiti nokte. Wings je pao na plahtu, ali se srećom ništa nije zapalilo pa sam otišao po neku krpu da počistim pepeo.
"Hoćeš nešto iz kuhinje?"-viknuo sam Ani.
Šutjela je.
"Čuješ?"
"Soka!"-viknula je.
Kada sam se vratio, tijelom su mi proključali trnci. Na bijelom madracu bile su crvene točkice krvi koja je tekla. Ana je mirno, bez trunke bola na licu, zabijala vrh svojih škarica u meso nadlaktice.
"Što radiš, za ime....?"
Ana me je pogledala.
"Mrzim se."
"Zašto?"
"Jer se ne mogu zaljubiti u tebe."
Tako sam stajao i promatrao Anu. Njeno predivno meso bilo je izrezano i trebalo je ići u bolnicu na šivanje. Ali ja je nisam požurivao. Bacio sam joj krpu kojom sam namjeravao počistiti pepeo i ona si je njome prekrila ranu. Otvorio sam frižider preko puta kreveta i tražio led.
"Ana?"
"Da, Sinke?"
"Nemoj to krivo shvatiti....ali znaš....iskreno....kada bi ti željela, tebi ne bi bio problem me razdjevičit."
"Znam."
Ana je držala krvavu krpu na ruci dok se meni led iz frizera lijepio na moje tople prste.

Dok sam ja pretvoren u narančastog mačka, možete kupiti zbirku dječjih drama "Maštoplov" na Tireninoj službenoj stranici. Tirena je hrabra organizacija za promicanje mladih pisaca, glumaca, dramaturga i pedagoga. Prije par dana izašla je i njihova nova knjiga "Panika u Strahogradu" ( u kojoj nema mojih radova, ali ipak je sjajna ) te dok se ja ne pretvorim nazad u samog sebe, možete me pratiti u "Maštoplovu".

Probudio sam se i bilo mi je super. Na plahti je bio "Preobražaj" jer mi je to dosadna knjiga pa brzo zaspim u nju. Nazvala me mama Irena i rekla da zalijem cvijeće. Tek tada sam shvatio da sam možda malo pretjerao sa čitanjem čudnih knjiga. Eto mene....







Je li se nekome ikad ovakvo nešto desilo u životu? Dajte pomagajte, ljudi, već sam dva sata mali mačić i ne znam da li bih išao doktoru ili veterinaru! Škola mi počinje za tjedan dana i ne namjeravam ovakav dolaziti na predavanja Sibili! Imate li kakav prijedlog?


Sretna Nova! Nadam se da će se ovo vratiti na mjesto nakon nekog vremena. Teško je pisati kada imaš šape i pandže. Pozdrav!