Marketing
Problemi mladih dramskih pisaca
Zadnje vrijeme je, kao, krenulo mladim dramskim piscima. Iako mi se čini da je to do neke mjere «slučajno», ne mogu ignorirati da čak dvije moje kolegice imaju premijere u kazalištima.
Prvo, svakako si priuštite odlazak u «Malu scenu» kod Bucke jer tamo je postavljen tekst Lane Šarić «Ifigenija». Naime, za one koji ne znaju, Ifigenija je inače lik iz antičkih drama koje je raspisao Euripid. Artemidi su se zamjerili Grci, pa im nije dala povoljan vjetar koji bi im odveo flotu negdje da se tuku s Trojancima. Rečeno je Agamemnonu, šefu Grka, da ako želi da se puše mora žrtvovati svoju kćer Ifigeniju, zaručnicu Ahileja, onog kojeg nisi mogao upucati osim u petu. U toj drami punoj obrta i mističnih zavrzlama, glavno je pitanje do koje mjere su nam važne neke stvari poput države, časti, pravde i odgovornosti. Agamemnon je shrvan ultimatumom koji je dan pred njega- da li će žrtvovati svoju kćer za boljitak svojeg naroda. Lana Šarić cijelu ovu priču baca u današnjicu, a kako je to izvela- izvolite kupit kartu pa saznat.
Drugi mladi dramski pisac kojeg bi trebali pratiti je definitivno Maja Sviben čiji tekst «Točka izvorišta» ima premijeru u ZKM-u 6. 2. 2006
Sviben je dobitnica Marina Držića, najprestižnije nagrade za dramskog pisca
( za koju ću ja govoriti , kao i svi ostali, da je namještena dok je ne dobijem ). Njen tekst govori o «speed datingu», tvrtkama koje spajaju ljude za romantična druženja i preko toga se ironijski odmiče od zapravo podosta tužnog zaključka- da ljudi danas nemaju vremena za ljubav pa trebaju pomoć tvrtki da se sretnu.
Uz to željno očekujemo postavku Eshilove «Sedmorice protiv Tebe» u režiji mladog redatelja Olivera Frljića, poznatog kao jednog od predvodnika famozne pobune studenata na Akademiji Dramske Umjetnosti koja će premijeru imati 17.2.2006 u ITD-u. Očekuje se nov pristup klasiku, pa ako vam je do osuvremenjivanja starih ali kvalitetnih djela, posjetite ITD.
Nakon ovog lijepog uvoda, čovjek bi rekao da je lako nama. Međutim, baš naprotiv. Institucija hrvatskog dramskog pisca dovedena je do apsurdne situacije u kojoj redatelji ( najčešće za tu poziciju neškolovani glumci ) uzimaju sebi maha u postavljanju domaćih klasika poput Krleže ili Vojnovića. «Stara škola», koju ja jako poštujem, dovela je ipak do potpune neravnoteže u svijetu domaćeg kazališta. Usprkos lijepim pojavama Tene Štivičić, Vidića Ivana, Dore Delbianco te –zašto ne- Ivane Sajko- mladi pisac još uvijek je dezintegriran i podložan utjecajima «stare škole» koja živi na staroj slavi te se « sjetno sjeća Gavelle i kukavički mu se nada» ( Vjeran Zuppa: "Štap i šešir" )
Hrvatska još nema «dramaturgiju», njen teatar još nije proizveo pisca kojeg bi ljudi išli iz interesa pratiti u kazalištu. Dovedeni na rub propasti, dramaturzi se znaju organizirati u nekoj «Močvari» te gostovati u Americi. O njima piše New York Times, Amerikanci hrle da vide njihovu predstavu, žele organizirati nova gostovanja, pitati za njihov rad- uglavnom, to se sve desilo skupini BAD.CO.Za to vrijeme Nagrade Hrvatskog Glumišta slave uratke svojih kolega koji po pedeseti put na jedan te isti način postavljaju Miroslava Krležu i na dugo i na široko razglabaju o ničemu na svojoj «sindikalnoj zabavici» kako neki podrugljivo nazivaju NHG.
Na teatar.hr-u se može pratiti žustra rasprava u vezi glumca Dragana Despota, koji je dobio mjesto direktora drame u Zagrebačkom HNK. Stariji iz struke se sablažnjavaju, a ja, klinac, meni nije toliko važno tko je direktor drame nego me trgne kad kaže « Biti će red Krleže, pa jedan Moliere, pa ovo-pa ono» a zatim istu tu stvar čujem od Stazića u «Gavelli» ( «Ne smijemo mlade zakinuti za Krležu» )
Najveći paradoks je u biti što, mahom redatelji, nisu svjesni ljepote klasika u današnjem svijetu. Prije par godina postavljeni su «Romeo i Julija» u Zagrebačkom HNK koji su govorili u stihu, ali bili su odjeveni u traperice i šarene majice «kako bi ih se približilo mladim generacijama». Upravo ta nezrelost, ta apsurdna zaostalost s temeljnim umjetničkim stremljenjem koje bi trebalo analizirati probleme društva najveći su problem hrvatske kulture.
Stariji teoretičari i istraživači teatra upozoravaju na veliku opasnost asimilacije domaće kulture nakon ulaska Hrvatske u EU. Naime, kada nam svrati Pinter i kompanija i kažu «Ajme, Vi Hrvati ste sjajan narod. Mi smo jedva čekali da prestane sve što se dešavalo pa da Vas pitamo što radite. Vi ste sjajni! Vi ste imali Krležu! Recite nam, što imate danas?» Onda ćemo starija garda ponosno reći «Krležu» a mi mladi ćemo tupo zuriti u pod.
Jedina prednost je, čini mi se, što će nas onda Pinter pitati gdje smo pokupili tu gerijatriju i što pišemo a da se oni boje objaviti. Pinter je takav čovjek.
Šalu na stranu, upravo zaostalost za modernim temama baca Hrvatsku u drugi plan na Europskoj karti, da ne kažem globusu. Nitko ne kaže da recimo Ibsen danas nije aktualan, ali nije li točno da žena, kojom se Ibsen toliko predano bavio, danas ima drukčije probleme od onih koje je dotakao u «Nori» tj. «Lutkinoj kući» ? Pa sam bi Ibsen rekao da nismo normalni kada tvrdimo da je on aktualan pola stoljeća nakon njegove smrti! Naravno, treba uzeti u obzir da su problemi koje izlaže u svojim dramama itekako aktualni ali pojavili su se mnogi drugi, agresivniji- koji omalovažavaju ženu i njenu ulogu u današnjem društvu.
Jedini način da se nekako trgnemo je da ulažemo u mlade pisce koji su imuni na dokolicu. Fućkajte vi Sinke-a, imate tonu drugih koje možete pratiti.
Ali ne pitajte mene, ja sam dramaturg. Student, k tome.
Post je objavljen 28.01.2006. u 19:16 sati.