U životu sam imao mnogo mentora umjetničkog pisanja. Čak i prije Akademije.
Ja ih zapravo jako volim. I oni vole mene, samo to još ne znaju. Znamo se mi derati jedni na druge ali znamo lijepo i popit kavu zajedno i pričati.
Mentori dramskog pisanja su prilično u redu rulja- ako znate s njima. Nekad je mudro poslušati ih, nekad ih je mudro ne poslušati. Nekad ih je mudro saslušati, i nekad je mudro zaključiti da nemaju pojma o čemu govore. Ali, eto, da to na primjeru prikažemo. Ima jedna super stvar kod njih.
U jednoj od mojih tekica u koje ja pisuckam, napisao sam jednom jednu repliku i kasnije je dodao u jednu svoju dramu. Ovako ide....
Johnes okrene leđa Wintersu i uzme konjak s komode.
JOHNES:
Ljubav, Winters? Ona traži ljubav? Heh, čini mi se da je malo pretjerala s tom svojom emancipacijom. Čovjek danas prečesto koristi tu riječ, ona je doslovce izgubila mnogo od svog značenja. Mudar čovjek ne bi se trebao razbacivati s njome kao kakav gimnazijalac pred svojom nedostižnom voljenom. Trebalo bi paziti na riječi i stvari nazvati onakvima kakve one stoje.
( Uzimajući gutljaj ledenog konjaka )
Strast je poput šibice.... kada se kresne ona je vruća i čuje se glasno zvuk paljenja. Ali kad utrne, a to se desi vrlo brzo, od nje ne ostane mnogo. Tek komadić izgorenog drveta koji ne miriše previše lijepo. Ljubav.... ljubav je poput svijeće. Ona se pali šibicom, ali ona sama tiho, jednako topla kao i strast šibice, ona sama tiho gori i gori....sve dok se ne otopi sama u sebi.
Što na ovo kaže starija generacija?
Da, Bahun, to se traži kolega! Sinke, tako! Romantika, emocija- da se osjeti! Da se dotakne ljubav u replici i da osjetimo kako dotiče taj lik! Kako prolazi kroz dramu, to Sinke! Tako treba, Sinke- to si sjajno napisao, pa to bih ti ja ukrao da sam pokvaren! Sjajno, ne znam uopće kako da to opišem! To treba staviti na scenu, trebalo bi tako, taj osjećaj, ta aroma, taj miris tih replika, ta atmosfera, to je sjajno. Te boje koje se prelijevaju u tisućama mogućih mogućnosti.... to je sjaaaaaaajno. Da se osjeti....Meni je to sjajno, super, ne znam kako si ti u tim godinama tako zreo i tako razumiješ život da napišeš ovakvu stvar.
A mlada?
Kolega, Vaša replika je interesantna, ali bojim se da ste krenuli u prepatetično izražavanje. Vi morate shvatiti da se scenski jezik promijenio i da jednostavno više treba pažnje imati na dramaturškoj provedbi svih potencijaliteta dramskog izražavanja a ne samo ulozi replike i semantike. Jednako tako, znam da to možda ne bih trebao reći, ali čini mi se da Vam fali nekog životnog iskustva s ljubavi- znate, ne možete se tako izražavati, danas se o ljubavi mora pričati s nekim drugim estetskim pristupom.
Mda, čini mi se da na prvi pogled ne bih trebao slušati niti jednog, ali zapravo tek kad i jednog i drugog dobro pročitate shvatite da prvom fali svijeća a drugom šibica. Tek kada ih oboje poslušate, dolazite do pravog znanja za vaše duhovno i obrazovno napredovanje. Obojica su bedasti i obojica su mudri- obojicu trebate poštovati i od obojice naučiti.
Ako želite biti umjetnik, morate znati učiti od svih ljudi. Inspiracija dolazi od golemih drama ( od Eshila do Pintera ) i velikih pjesnika ( od Katula do Boba Dylana ) ali jednako tako postoji i čovjek koji prodaje paradajz i patlidžane na Britancu i viče « Hajde kupi jedan paradajz, dam ti s njime i patlidžan za špajz.»
Od svih ljudi možete nešto naučiti ako prepoznate ljubav u njima.
Ja primjerice, jako volim mlijeko.
Post je objavljen 21.01.2006. u 20:26 sati.